Prije samo deset godina većini djece u selu Kivumuu u Ruandi, koje broji čak 35.000 stanovnika, srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja nezamisliv novac. Mališani se pak više ne moraju brinuti da će se, nakon završenih šest razreda osnovne škole, morati na ulici snalaziti kako će preživjeti.
Kućica bez struje i vode
Umjesto toga svoje bolje sutra grade u Centru "Otac Vjeko", koji je osnovao naš misionar fra Ivica Perić uz veliku pomoć bračnog para Maje Sajler Garmaz i Željka Garmaza iz Osijeka. Izgradili su i opremili dvije srednje škole, strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, sportsku dvoranu, kuhinju s blagovaonicom koja ima tisuću mjesta jer za sve je učenike osiguran i topli obrok. Sazidali su i učeničke domove za djevojke i mladiće iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno su opremili radionice za stolare, zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu kuću i Centar "Sv. Franjo" za mir i pomirenje. Uveli su struju i osigurali vodu te sagradili tri velike podzemne cisterne za vodu.
Velik je posao iza njih, za koji su skupljali donacije ne samo u Hrvatskoj nego širom svijeta. Humanitarna udruga Srce za Afriku, koju vodi Maja, osnovana je u prosincu 2011. kako bi se fra Ivici pomoglo da u selu Kivumuu omogući školovanje i topli obrok djeci iz sela. No oni ne staju – stvoriti mališanima uvjete za bolji život, ponajprije tijekom školovanja, pokušat će u selu Mwakapandulu u Zambiji.
– Kroz Centar "Otac Vjeko" prošlo je do sada nešto više od 3000 mladih koji su ovdje završili srednjoškolsko obrazovanje i, što je najvažnije, više od 95 posto njih odmah je našlo posao i danas žive bolji život. Njihovi su roditelji uglavnom nezaposleni pa oni sada uzdržavaju svoje obitelji, a govorimo, dakle, o više od 3000 obitelji. U Kivumuu smo sagradili sve što je bilo potrebno, tamo ćemo i dalje uplaćivati školarine za učenike, a Centar "Otac Vjeko" preuzeo je gvardijan samostana Innocent Harelimana, dok ćemo u Zambiji s fra Ivicom krenuti u nove projekte izgradnje – počinje Maja Sajler Garmaz.
Na vlastiti prijedlog fra Ivica Perić u lipnju je preuzeo novu misiju i preselio se u zambijsko selo Mwakapandulu, u malu kućicu bez struje i vode. Vjeruje da ima dovoljno volje, snage, a nakon 32 godine rada u Africi i potrebno iskustvo da još jednu župu podigne od nule, da gradi nove škole, ambulante... Pomoći će mu u tome i supružnici Garmaz.
– Izgradili smo već društveni dom u kojem fra Ivica okuplja seljane kako bi vidio koje su to potrebe u selu. U planu nam je gradnja i opremanje ambulante i škole te mlinova za žitarice kako bi ljudi u svom selu, kao što smo to učinili i u Kivumuu, dobili sve ono što im je potrebno za bolji život u njihovoj zajednici – govori Maja.
Kad su prvi put posjetili seosku osnovnu školu u Mwakapanduli, pomislila je: "Ma ovo nije moguće".
– Djeca sjede na prašnjavom podu, oni koji su imali sreće da tog jutra dođu prije ostalih, sjede na cigli ili automobilskoj gumi. Neke prostorije imaju samo okna prozora i vrata pa, kad vjetar zapuše, sva se ta crvena prašina podigne i uvuče im se u odjeću, kosu, imaju prašine po licima, u očima. Ili, kad je kišna sezona, onda im voda prolazi kroz učionicu, a na podu ostane blato – opisuje nam.
U selu je dosta samohranih majki koje su i same još djeca od 15 ili 16 godina pa će pokrenuti i jednu strukovnu školu.
– Najprije ćemo dio djevojaka upisati u krojački smjer, jer tu imamo veliko iskustvo s programima koje provodimo u Ruandi, a naši krojači i dizajneri tamo već postižu sjajne rezultate. Već je počela obuka nekoliko žena iz Mwakapandule, koje će u budućnosti biti učiteljice krojenja i šivanja. Paralelno s tim upoznavat ćemo se s potrebama u selu i donositi odluke o prioritetima – iznosi Maja.
Za razliku od Ruande, koja je upola manja od Hrvatske, Zambija je, dodaje, površinom 13 puta veća od Hrvatske. I dok su gradovi, poput Lusake ili Livingstonea, moderni gradovi u kojima ima sve ono na što smo se i mi naviknuli, sela su potpuno druga priča. Mještani su većinom ratari i stočari, žive u malim, tradicionalnim okruglim kućicama prekrivenim trskom. Škole su im udaljene kilometrima.
Kako žive vršnjaci u Africi
– Vjerojatno ćemo, kao što smo to napravili i u Kivumuu u Ruandi, s vremenom morati nabaviti i školski autobus te uz škole koje sagradimo napraviti i učeničke domove. No, idemo redom, korak po korak. Imamo fra Ivicu, koji je naša lokomotiva i čovjek nevjerojatne energije, kao i velik broj donatora iz Hrvatske, BiH te drugih dijelova svijeta, bez kojih se naši projekti ne bi mogli provoditi ovakvom brzinom i kvalitetom – zahvalna je ona i dodaje kako im je svaka pomoć dobrodošla.
Njihova djeca, Grga, koji je učenik 2. razreda osnovne škole, i Greta, predškolka, odlaze s njima od rođenja u Ruandu i Zambiju. Tijekom zadnjeg boravka u Zambiji, kad su vidjeli seosku školu, bili su i sami jako iznenađeni te su odlučili zajedno s roditeljima ići u škole i vrtiće u Hrvatskoj i govoriti drugoj djeci o tome kako žive njihovi vršnjaci u Africi.