Sjedinjene Države Europe sjajan kostim budućnosti ili kostur propale politike

Može izgledati čudno, čak i paradoksalno, da EU lakše podnosi udarac koji joj zadaje Velika Britanija izlaskom iz članstva nego veliki prasak koji je izazvao njemački političar Martin Shultz neočekivanom idejom o osnivanju Sjedinjenih Država Europe.

Za Britancima su već prolivene suze žalosnice; za njima više nitko ne plače, barem u onome krugu Europljana koji nikad nisu vjerovali u njihovu europsku vjeru. Ušli su iz interesa, izišli za interesom: stoljećima se to potvrđivalo kao jedina vladajuća doktrina na Otoku. Legendarna britanska sebičnost, ili pragmatizam, i De Gaullea je (na)tjerala da - pri pripuštanju njihove zemlju u članstvo - misli na to da „europske strukture“ budu „dovoljno elastične“ da ih Velika Britanija može prihvatiti, i „dovoljno čvrste“ da ih ne može iznutra rušiti. Nije još izgledno ni da će Europi biti prosperitetnije bez Britanije, pogotovo ako njezinu ulogu vječnog zanovijetala preuzmu neke države s njezina istoka, ni da će otočnome kraljevstvu biti sigurnije bez Europe, pogotovo ako njezine države počnu zanovijetati s povratkom u Europu.

Vrsni poznavatelj britanskoga mentaliteta Bernard Shaw došao bi na svoje na završetku ove runde nepotvrđene ljubavi između Europljana i Britanaca: „Ako prežive britansku kuhinju, mogu preživjeti sve“! Odlaskom Britanije, Europa je suočena sa svojom „drugom šansom“, koju provocira šef njemačkih socijaldemokrata superoptimističnom konstrukcijom o europskome federalizmu; ona je stara da bi mogla biti privlačna na prvi pogled, a nije potrošena da ne bi privlačila političke ljubavnike različitih uzrasta. Ako bi smio preuzeti biološko očinstvo nad Sjedinjenim Državama Europe, Martin Shultz pored toliko slavnih političkih otaca, od Victora Hugoa do Jeana Monneta, ne može sakriti da je samo jedan od udvarača staroj curi koja još nikome nije dala ruku. U njegovu obnovljenom ili oživljenom planu ima nešto od poznate njemačke agresivnosti koja, htjeli-ne htjeli, izaziva oprez u užem i širem susjedstvu, kao pri svakom ho-ruk sistemu. Da je bilo moguće izgraditi velebnu vodenicu na vrhu brda, vjerojatno bi bilo drugih velikih (ili većih) političara koji bi sebi tako gradili slavu. Jer njih na velike akcije motiviraju u pravilu samo dvije stvari: ili da sebi dignu spomenik za života, ili da se izvuku iz matne ili smrtne situacije. Želi li ući u kategoriju stvarnih besmrtnika, njemački će političar morati spustiti vodenicu s brda do rijeke, kad rijeku ne može popeti na brdo. Uvjeriti, dakle, da Sjedinjene Države Europe nisu utopija, ni duda varalica za umorni europski puk, i da europskim vlastima treba više hrabrosti - napora, što je govorio general De Gaulle - da produlje svoju staru slavu i moć.

Politika velikih fraza

U globaliziranome svijetu, Europa sve manje teži i dok je ujedinjena, a razjedinjena ili napola ujedinjena postajat će gospodarski sve nekonkurentnija a politički manje atraktivna. To je moglo inspirirati Martina Shultza da iz ormara izvuče Sjedinjene Države Europe, ali ne kao jedan od kostura propale europske politike, nego kao sjajni kostim u koji će odjenuti njezinu budućnost. Prije nego što je Brexit otkrio stanje europske razjedinjenosti koje se nije moglo više sakrivati, Europa je davala dokaze da prolazi egzistencijalnu krizu, možda najveću od svoga osnutka, jer se događa na pitanju samoga opstanka, u svojevrsnom biti ili ne biti za Uniju. Bilo je mnogo opravdanoga straha da s vlakom dezintegracije neće iz Bruxellesa krenuti sve “rušilačke snage”, što iz same Palače Europe, gdje birokracija potiskuje demokraciju, što iz nacionalnih država, gdje vladaju nepisani zakoni suvereniteta, i sve nauštrb realne europske politike i stvarnoga ujedinjenja. Britanija je, na kraju, izolirala samu sebe, nije povukla ni jednu drugu zemlju iz karavane nezadovoljnih članica, a sama se utopila u tradicionalnu sumnju da je postupila samo kao „klijent SAD-a“. Američki je predsjednik malo potpirivao britansku (ne)ovisnost, a malo se igrao njome, kad bi se uvjerio da su mu interesi više na istoku Unije negoli na njezinu krajnjem zapadu.

U svome stilu, Donald Trump svoje karte nije znao sakriti, pa je u očima „starih Europljana“ bio razbijač Europe. Igrajući na kartu nezadovoljstva u državama „nove Europe“, američki je predsjednik pokušavao stvoriti od njih tampon-zonu u koju će useliti američke interese prve linije zaštite od agresivne Putinove Rusije. Njegova iskrenost graniči s naivnošću i u Europi (kao i na Srednjem istoku): za njega Europa nije model, kao do II. svjetskog rata, nije ni izazov, kao poslije 1945.; završetkom hladnoga rata Americi je, kako dokazuje strateg Jean-Louis Borlages, postala teret: Trump je prvi predsjednik SAD-a koji ga hoće skinuti. Populistička solidarnost koja je s njegovim potpisom plivala Atlantikom, s planom da se iskrca u Europu, došla je na kušnju, više na britansku štetu: Amerika je oslabila svoga „klijenta“, oštriji jezici kažu „filijalu“, a da nije uzdrmala Europu. Unija je izgubila jednu veliku članicu koja nije ni bila njezin „pravi“ član, jer nije dijelila ni istu valutu, ni isti režim kretanja ljudi, ni iste ambicije. Utoliko je za Europu taj gubitak podnošljiviji. Britanija je svoje nacionalne interese projicirala na Commonwealth, i na tom se planu ništa ne mijenja, osim onoga što se već promijenilo – da ni ta zajednica nije više homogena kao što je nekad bila. Povratak u prošlost može za Britaniju biti bolan; ona je, kako priznaju njezini kritički umovi (George Marschall), iskoristila europske programe „pazeći da ne postane kompletna europska zemlja“.

Bez Britanije, Europa je homogenija, barem na razvijenom, zapadnom dijelu, gdje London nije mogao maskirati svoju strategiju o zajedničkome tržištu, kao jedinom pravom magnetu svoje europske pripadnosti. Lakoća kojom izlazi iz Unije potvrđuje da Velika Britanija nikad nije bila „unutra“. U ciničnome komentaru, njemački filozof Peter Sloterdijk tvrdi kako Britanci „ne napuštaju Europu“, oni „samo normaliziraju odnose sa zemljama s Kontinenta“. Okrećući svoju umnu pilu naopako, on misli - ili zamišlja ili umišlja - da će britanska odluka „imati pozitivan učinak“, pa i u tome da će prisiliti Njemačku i Francusku da ne žive više u Europi „u ovoj vrsti uzajamnog neuvažavanja“! Je li šef njemačke socijaldemokracije samo glasno pogađao što je filozof (s) ljevice htio reći, slaveći britanski odlazak kao pobjedu Europe? Da je živ, i ikona francuske ljevice Michel Rocard slavio bi „novi početak Europe“. Njemu je izlazak Britanije bio uvjet za nastavak europskoga ujedinjenja. Sjedinjene Države Europe zvuče uzvišeno za svakoga tko se osjeća Europljaninom; nije upitno da je to dugoročni projekt, možda za cijelo ovo stoljeće, ali teško, ili nemoguće, za njegovu prvu četvrtinu. Ako je jedna od prvih reakcija sažeta u pitanju: “Kome bi to koristilo“, onda je to pouzdani znak da nije još vrijeme za europski federalizam. Politika stoljeća ne vodi se velikim frazama, za nju se moraju ispuniti uvjeti ili barem poklopiti plodne okolnosti. Lucidnome Henryju Kissingeru Unija je i s Velikom Britanijom u sastavu sličila na „hibrid između države i konfederacije“; ostaje to i bez nje: osim što su jedna usta manje za stolom, svi drugi problemi su na istome mjestu, ako ih Martin Shultz ne premjesti svojim čarobnim štapićem. U čuda u politici ne treba puno vjerovati. Europi treba novi projekt i nove snage koje će ga ostvariti. Sjedinjene Europske Države su stari projekt, životno važan da bi ga se moglo olako odbacivati, a nerazrađen da se o njemu ne bi moglo i trebalo raspravljati. Ni jedna politička snaga nije ga dosad stavljala na svoj barjak.

Čak ni glavne ujediniteljske formacije, demokršćani i socijaldemokrati, koje su preživjele rat jer nisu koketirale ni s fašizmom ni sa staljinizmom, nisu imale snage da idu dalje od tehničke zajednice (za ugljen i čelik) na početku i nepotpune monetarne i političke zajednice na kraju ove faze ujedinjenja. Kad je poslije rata, u zanosu pobjede i na elanu pomirenja, trebalo postaviti kamen temeljac zajedničkoj europskoj obrani, Francuska nije bila spremna zaboraviti rat; u svakoj fazi postojale su neke vidljive ili nevidljive prepreke koje su otežavale ujedinjenje Europe, da bi se moglo očekivati da će se europski zapad i europski istok, s harmonikom Mitteleurope u sredini, posebno frustrirane totalitarnom prošlošću, ujediniti oko jednoga (Shultzova) projekta. Čudno je kako je političar tolikoga iskustva i takvoga ranga olako potegnuo džokera, više za domaće, njemačke potrebe, nego za europske interese. Ili je podigao letvicu da je Angela Merkel ne može preskočiti, a da on ostane na zaletištu, kao budući rekorder, tj. vladar? Vođi njemačke ljevice ne trebaju posebne leće da vidi da se europska politika brčka u plićaku i da se može utopiti od pomanjkanja velikih ideja. Iz Europe je poteklo najbolje što svijet ima, od civilizacije ljudskih prava i sloboda, društva solidarnosti i tolerancije, države prava i sigurnosti, politike pluralnosti i konkurencije do ekonomije tržišta i efikasnosti.

Kako pridobiti građane

Europa je izgradila socijalni model koji se najviše opire nejednakostima koje dugoročno ugrožavaju stabilnost na planetu, uspostavila najmanje krhku ravnotežu između pojedinca i kolektiva, razvila visoke standarde kulture i znanosti… Međutim, izgubila je monopol u svijetu kojim se stoljećima držala na vrhu. Svoj civilizacijski poredak prvo je izvezla u Ameriku, koja ga dalje širi po svijetu u sklopu procesa globalizacije. Od svih dijelova svijeta, Europa se najteže snalazila u novim uvjetima; tehnologija i novac išli su drumom, Europa ponekad šumom. Vrijeme monopola i stare slave je isteklo: ili će se ujedinjavati, da ne bude gurnuta u stranu, ili će ostati poluujedinjena, zapravo razjedinjena, i živjeti dalje u iluziji samodopadnosti i samodostatnosti, iz koje nitko dosad nije izišao pobjednički. Ne može Europa dalje egzistirati u koži Buridanova magarca ne mogavši se odlučiti između suverenizma, koji gricka samu supstancu njezina ujedinjenja, i federalizma, s kojim nevjenčano živi. Sa te je strane Martin Shultz pokucao na otvorena vrata; europski se projekt mora, napokon, dignuti na višu razinu. I prije toga dobro osmisliti, da pod istom idejom ujedinjenja - što se Europi često događalo - ne (o)žive različiti virusi razjedinjenja. Više od pola stoljeća naš je politički kontinent, kako zapaža politički analitičar Europe Nicolas Baverez, „zarobljenik jednoga modela“ koji je manje-više iscrpio svoje potencijale. Uz sjajnu (ili sjajniju) stranu koja je plasira u sami vrh poželjnosti, Europa prolazi i manje sjajnu (ili tamniju) stranu, na kojoj se isprepleću nefunkcionalnost njezinih institucija, nezadovoljstvo građana, nepovjerenje u politiku, neraščišćeni i nejasni odnosi „centra“ i „periferije“.

I u jednoj Francuskoj, povjerenje u Europu i u njezine institucije (s)palo je na samo trećinu; prije svake velike operacije, i u politici je nužno sniziti temperaturu; anestezija dolazi na samome kraju priprema, a ne na početku. Nakon udarca koji je politički doživjela s Brexitom, sjedinjene bi države došle Europi kao reklamni melem na ranu, kad bi stari patent mogao terapeutski uvjeriti nepovjerljive Europljane u 27 različitih zemalja da će od toga brašna uskoro stvarno biti pogače. Ali, ni Martin Shultz, ni njegovi politički prijatelji i protivnici, ne mogu ništa jamčiti u tako velikoj operaciji. „U srcu svih povijesnih bitaka“, podsjeća novinarski veteran Bernard Guetta, „postoji utopija“. U slučaju Europe, to je san o ujedinjenju, s kojim je Stari kontinent prebrisao mnoge ožiljke crne prošlosti, ali još nije došao do obećane, i očekivane, svjetlije budućnosti. Globalizacija ujednačava svijet, ali nije lišila Europu prednosti koje je stoljećima stvarala: njezin stupanj civilizacije, socijalne pravde i solidarnosti ne postoji u drugim dijelovima svijeta.

Ali, s europskoga su tla krenule i njegove suprotnosti, mračne ideje fašizma, rasizma, kolonijalizma, ksenofobije, ropstva; mladi francuski predsjednik Emmanuel Macron osjeća moralnu dužnost da se pred žrtvama takve europske prošlosti ispričava s uvjerenjem da su posrijedi zločini protiv čovječnosti. Ni jedan europski političar nije dosad išao tako daleko na afričkome kontinentu koji pamti tamne strane europske dominacije. Tko u europsku budućnost vjeruje, ne može odbacivati projekt Sjedinjenih Država Europe; tako će, konačno, Europa izgraditi vlastiti identitet a da ne iznevjeri staru Jauresovu tezu da je „uvirući u more, rijeka najvjernija svome izvoru“; uspostaviti svoje državne strukture, a da ne poništava posebne države koje čine njezino bogatstvo; pridobiti građane za zajednički projekt, bez prisile i bez osjećaja gubitka. Počasni građanin Europske unije Jacques Delors dao je najbolji odgovor na dvojbe koje je pred Europljanima otvorio Martin Shultz: „Europi ne trebaju vatrogasci, nego arhitekti!“