'Sjele smo baš ispod brda. U jednom momentu ona mi kaže: 'Mislim da je ono Gospa''

Premda se obljetnica međugorskih ukazanja obilježava 25. lipnja, prvi dan ukazanja bio je 24. lipnja 1981., na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja. Školska godina bila je gotova, djeca su toga dana bila slobodna od obveza u polju pa su dan odlučila provesti družeći se.

Tako su se prijateljice Mirjana Dragičević, koja je baki i djedu u Međugorje došla iz Sarajeva, i Ivanka Ivanković dogovorile da će se predvečer malo prošetati izvan sela kako bi razgovarale u miru.

Prvi dan

– Ivanka i ja htjele smo biti same, da joj ispričam sve svoje novosti, ona meni svoje, jer sam malo prije toga došla iz Sarajeva. Šetale smo se ispod brda koje sada zovemo Brdo ukazanja – kaže Mirjana, a zaustavile su se pred Vickinom kućom želeći da i ona ide s njima, no rekli su im je da je Vicka zadrijemala. Šetajući se makadamskim putem, u sjeni Podbrda, razgovarale su o velikom nevremenu koje je tih dana pogodilo područje. Razgovarale su i o događajima iz škole, novim prijateljstvima, najnovijoj modi i o ostalim tinejdžerskim temama. Njihov je razgovor bio u sjeni smrti Ivankine majke Jagode, koja je nakon iznenadne bolesti umrla prije manje od dva mjeseca.

– Kad smo se umorile, sjele smo baš ispod brda. Ona je gledala u brdo, a ja sam bila okrenuta leđima brdu. U jednom momentu ona mi kaže: „Mislim da je ono Gospa na brdu“ – kaže Mirjana. Bilo je to između 17 i 18 sati. Ivanka je gledala i dalje prema brdu i ponovila: „Mislim da vidim Gospu“, na što joj je Mirjana drsko odgovorila: „Je, ona nema ništa drugo raditi nego je došla meni i tebi.“ I htjela ju je ostaviti ondje i vratiti se u selo, no kada je krenula prema selu, snažan joj je osjećaj obuzeo srce i kao da ju je nešto pozivalo da se vrati, prisiljavajući je da se vrati natrag te je i ona vidjela ženu u dugoj sivoj haljini kako drži dijete u naručju.

Pridružilo im se nekoliko djece iz susjedstva, no vrlo brzo razbježali su se svojim kućama..

Drugi dan

Djecu ponovno vuče želja da drugoga dana, u isto vrijeme, u kasno poslije podne idu na brdo, pa zajedno odlazi njih šestero: Mirjana i Ivanka, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Jakov Čolo i Marija Pavlović. Njih šestero od toga dana postaju međugorski vidioci i samo se njima Gospa ukazuje, a tada su djeca i prvi put razgovarala s Gospom. Ivanka ju je upitala kako je njezina preminula majka, a Gospa joj je rekla: „Ona je sada sa mnom.“

Netko je upitao hoće li ponovno doći i sljedećeg dana, a Gospa je blago kimnula glavom u znak potvrde. Premda su djeca toga drugoga dana, za razliku od prethodnoga, razgovarala s Gospom, izgovoreno je vrlo malo riječi. Činilo se kao da je to zbog toga da se djeca počnu osjećati ugodno s onim što će im poslije postati redovita pojava. Mještani koji su ih sustigli na brdu nisu mogli vjerovati u ono što su djeca vidjela, ali su im poslije rekli da su ih šokirali izrazi na njihovim licima. Premda su djeca međusobno mogla čuti svoje glasove za vrijeme ukazanja, seljani su im rekli da su mogli vidjeti samo kako su se njihove usnice pomicale, ali da se nije čuo nikakav zvuk. Mogli su ih čuti tek kada su molili ili ponekad kada su odgovarali na pitanja.

Treći dan

Zbunjenost je bila utoliko veća što u Međugorju nije bilo župnika fra Joze Zovka pa se ni vidioci, ni njihovi roditelji ni mještani nisu imali kome obratiti za duhovnu pomoć. Fra Jozo Zovko bio je u Kloštru Ivaniću, gdje je održao duhovne vježbe franjevkama i karmelićankama, a grom je spalio telefonske stupove i nitko mu nije mogao javiti što se dogodilo. Planirao se vratiti 26. lipnja, no zbog kašnjenja aviona dolazi tek 27. lipnja.

S vidiocima toga dana na mjesto ukazanja na Podbrdo odlazi sve više mještana i ljudi koji su čuli za ukazanje iz okolnim mjesta. Među njima je i njihov najbliži susjed Marinko Ivanković.

– Gdje stoji Gospa, na kojem kamenu? Na ovom? Na onom? – pita Marinko djecu kad je počelo ukazanje.

– Ne, Gospa stoji na svijetlom oblaku, nije dotaknula zemlju – odgovaraju oni.

Marinko nakon toga daje Vicki čašu s blagoslovljenom vodom i Vicka je uzima, baca naprijed: „Ako si Gospa, neka te s nami, ako nisi, odlazi od nas!“

– Onda ja pitam je l’ Gospa tu i kaže mi: „Gleda vas sve i smije se“ – kaže Marinko.

– Jeste li pitali Gospe što je došla ovamo i što traži od nas?

– Nismo.

– Pitajte – a Gospa im odgovara da je došla zato što u tome kraju ima „pravih vjernika“ i otkriva svoje ime, tj. da je ona Blažena Djevica Marija.

Toga dana vidjelica Marija ima dramatično ukazanje Gospe i krvava križa te Gospa daje svoju prvu poruku: „Mir, mir, mir.“

Četvrti dan

Komunistička vlast bila je silno uznemirena pa je toga jutra u Međugorje poslala policijsku patrolu da djecu odvedu na liječnički pregled u obližnji Čitluk. No liječnik dr. Ante Vujević uspio je razgovarati samo s Ivanom Dragičevićem jer su se drugi vidioci vratili u Međugorje ponovno zbog snažnog osjećaja da u poslijepodnevnim satima moraju biti na istom mjestu na Podbrdu.

U župu se napokon vratio fra Jozo Zovko koji odmah organizira razgovore s djecom i snima ih na magnetofon.

– Je li lijepa? – pitao je fra Jozo vidjelicu Mirjanu.

– Joj! Nevjerojatno! Ima crnu kosu, malo ko uvijenu, i ima plave oči...

– Jesi li ikada vidjela takvu djevojku?

– Nikada.

– Koliko je visoka? Je li manja od tebe?

– Ovako k’o ja, ali ona je vitkija. Stvarno je predivna – rekla mu je Mirjana želeći opisati što ju je činilo tako lijepom, ali nije mogla odrediti ništa posebno jer, kako kaže, kada ljudi govore o fizičkoj ljepoti, ističu nečije oči, kosu ili druge razlikovne značajke. Gospina je ljepota bila drukčija.

Peti dan

Glas o ukazanjima proširio se na sve strane i u Međugorje hrle tisuće i tisuće ljudi, a policija ih zaustavlja na prilazima, zapisujući registarske pločice na automobilima kako bi ih kasnije progonili.

S audiosnimke koju je snimio radioamater Grgo Kozina čuje se kako djeca razgovaraju s Gospom:

– Gospe moja, što želiš od nas? Gospe moja, što želiš od nas? – pita glasno vidjelica Vicka, a muški je glas zapitkuje gdje se Gospa točno nalazi.

– Gdje se nalazi? Tu? Ovdje? Govori li vam išta? – pita Vicku.

– Vjeruj poštovanje za mene – kaže Vicka, a muški glas dalje glasno prenosi: „Rekla je, vjeruj poštovanje za mene“.

– Gospe moja, što želiš od naših ‘sveštenika’? – pita Vicka triput i prenosi da je Gospa rekla neka čvrsto vjeruju. Djeca su, naime, obasuta pitanjima ljudi koji su u tisućama došli sa svih strana na Podbrdo i mnogi po užarenom suncu čekaju ukazanje u predvečerje još od podneva. Mnogi se pitaju zašto se baš tu ukazuje.

– Gospe moja, što se baš ne ukažeš u crkvi da te svak živ vidi? – pita Vicka dvaput zaredom i govori: „Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju“, što se odmah prenosi dalje narodu.

Šesti dan

Po djecu dolazi hitna pomoć u pratnji policije i vode ih u mostarsku bolnicu. Kako bi ih zastrašili, zatvaraju ih na odjel s teškim duševnim bolesnicima i u mrtvačnicu. N, psihijatrica Džudža utvrđuje da su djeca mentalno zdrava i kaže da „nije zdrav onaj tko ih je ovdje poslao“.

Sedmi dan

Vidioce na prijevaru socijalne radnice odvode iz Međugorja „na izlet“ kako bi ih se spriječilo u odlasku na Podbrdo, no djeca se bune i traže da ih vrate. Nažalost, ne stižu do Međugorja pa prisiljavaju socijalne radnice da stanu u nedalekom selu Cerno, iz kojega se vidi Podbrdo i Gospa u oblaku dolazi k njima te je to prvo ukazanje izvan Međugorja. Poslije se sastaju s fra Jozom u župnom uredu.