Kod njih nema odljeva, nego samo priljeva mozgova. Radno vrijeme se poštuje, a počinje već u sedam ujutro. Kada treba, na poslu se ostaje koliko je potrebno. Pritisaka nema. Idealni su to uvjeti u kojima “niču” nove ratarske sorte i hibridi te voćne sadnice, a stvaraju ih oplemenjivači s Poljoprivrednog instituta Osijek (PIO). On je, prema rezultatima ocjenjivanja stranih stručnjaka, zajedno sa splitskim podijelio titulu najboljeg hrvatskog instituta te u evaluaciji zaslužio “čvrstu četvorku”.
“Izvezli” pamet
PIO je osnovan još 1878. godine. Na posao ovdje svakodnevno dolazi 152 stalno zaposlenih djelatnika od kojih je 31 doktor te pet magistara znanosti, 14 znanstvenih novaka i 28 osoba s visokom stručnom spremom. Godišnji promet im se penje na oko 75 milijuna kuna.
– Ocjene iz indeksa jedini su kriterij za ulazak na Institut. Ovdje nema dolazaka po “babi i stričevima” niti preko famozne riječi “veza”. Zbog selekcije kadrova i postižemo takve rezultate – objašnjava dr. sc. Zvonimir Zdunić, ravnatelj PIO-a.
Posao ovdje pronalazi deset posto najboljih studenata iz generacije s osječkog Poljoprivrednog i zagrebačkog Agronomskog fakulteta. Za njih k tome pismeno mora jamčiti i sam fakultet, a pod povećalom instituta su još u studentskoj klupi. Oni se za svoju egzistenciju ne moraju se brinuti.
– Nije se još dogodilo, ako je netko bio najbolji, da kod nas nije mogao raditi – napominje ravnatelj.
U svojim su se laboratorijima i na pokusnim poljima fokusirali na razvoj i stvaranje najkvalitetnijeg sjemena ratarskih kultura – kukuruza, pšenice, ječma, soje, suncokreta, lucerne, crvene djeteline i stočnog graška. Kada razviju kulturu, registriraju je i njenim sjemenom počnu trgovati na svjetskom tržištu. Zasad su jedini hrvatski institut koji ima premješteni pogon, odnosno oplemenjivačko-istraživačku stanicu nedaleko od Izmira u Turskoj, na području Male Azije. Turski partneri dali su im zemljište, svu potrebnu logistiku i mehanizaciju, a Osječani njima – pamet. Ondje razvijaju kulture prilagođene suptropskim i mediteranskim uvjetima pa osječko sjeme završava u Iranu, a pokusne količine poslane su u Pakistan, Sudan i Libiju. Pregovara se također s Marokancima i Jordancima preko kojih se planira ući i na područje Iraka.
– Prvi put u 136 godina postojanja instituta ove smo godine izvezli sjeme kukuruza i u Veliku Britaniju, a ondje su njime oduševljeni – dodaje Zdunić.
Svoj posao oplemenjivanja bilja ovi će stručnjaci definirati kao mješavinu znanosti, umjetnosti i biznisa.
– Nema tog novca za koji bi oplemenjivač napustio svoju “djecu” i otišao dalje s instituta. Ona su njegovo autorsko djelo. Proces stvaranja hibrida kukuruza traje minimalno deset godina, a u svojoj ste kreaciji potpuno slobodni – slikovito opisuje posao dr. sc. Ivan Brkić koji u Poljoprivrednom institutu Osijek radi punih 35 godina.
Kao u vrhunskom sportu, i ovi znanstvenici sa svojim kultivarima “istrčavaju” na teren s najjačom reprezentacijom te se svrstavaju uz bok multinacionalnih kompanija čiji su budžeti veći od, primjerice, pojedinih srednje velikih europskih država.
Imena po djelatnicama
– Ne bih išao iz Hrvatske iako je bilo ponuda za rad u inozemstvu. Ostao sam i isplatilo se – zadovoljan je 33-godišnji Andrija Brkić. Na PIO je stigao prije sedam godina i sada je na pragu “rođenja” svojega prvog hibrida kukuruza.
– Kada sam počinjao raditi, sve mi je to bilo apstraktno. No, kako je selekcijski program dosegnuo neke optimalne razine, sada sam blizu svojega prvog hibrida – kaže Andrija.
Iza njegove kolegice dr. sc. Aleksandre Sudarić već su 22 kreirane sorte od ukupno 43 priznate, kojima je pokriveno 75 posto proizvodnje u Hrvatskoj. Najboljom se pokazala ika, koja se na Poljoprivrednom institutu Osijek “rodila” prije desetak godina.
– Sorte soje nekad su dobivale imena po rijekama, a sada im dajemo imena naših djelatnica jer je ona ženskog roda. Tako imamo tenu, kunu, a u iki smo dr. Vratarić i ja utjelovile dvije majčinske ljubavi jer se njezina majka zvala Ika, a moja Ivanka – objašnjava ova znanstvenica iza koje je već više od 20 godina rada.
>>Većina zemalja EU protiv, no legalizacija GM kukuruza ide dalje
>>Godišnje uvezemo 1800 tona češnjaka, a mogli bi ga sami proizvesti!
Bravo! Primjer kako treba i kako se može. Voljeti svoj posao, znati i raditi.