Što je Europa Hrvatskoj?, to trajno retoričko hrvatsko pitanje bit će pretvoreno u praktično: političko-gospodarsko-kulturološko. Od tog pitanja ulaskom Hrvatske u EU trebalo bi postati još važnijim – Što je Hrvatska Europi? odnosno, što unosi u EU, na čemu temelji svoj identitet i samosvojnost, što su joj kratkoročni, a posebno dugoročni nacionalni ciljevi. Neki su od tih ciljeva već trebali biti vidljivi i realizirani, a neki postavljeni kao dugoročni strateški prioriteti. No, dojam je da se kod nas nakon završetka pregovora s EU, Europu više slavi nego o njoj razmišlja. Ipak, euforija političkih elita je manja nego 1918. kad je politički opori i gorljivi, a literarno genijalni Miroslav Krleža napisao svoju briljantnu Pijanu novembarsku noć. Danas više nemamo genijalaca poput Krleže, ali još imamo euforičnih koji bi skori ulazak Hrvatske u EU mogli pretvoriti u neku politički pijanu srpanjsku noć.
Sudi li se po nekim postupcima ove vlasti glede hrvatskoga ulaska u EU, onda bi se moglo reći da vlast i nije sasvim provela mentalnu pripravu za taj veliki povijesni preokret. Vidljivo je to od običnoga šlamperaja s istarskim teranom do muljanja s tzv. Perkovićevim zakonom. Gotovo da smo već institucionalno u Europi, ali psihološki i mentalitetski nikako da u Europu stignemo. Neke geste, maniri i simbolika, makar i nesvjesno govore o tome. Primjerice, ponašanje našega premijera za nedavna posjeta slovenske mu kolegice Alenke Bratušek i njihovoga susreta u Opatiji. Premijer je valjda želio ostaviti dojam opuštenoga, neformalnog i ležernog političara pa je sa slovenskom kolegicom prošetao Opatijom raskopčane košulje. Nije imao kravatu, premda je ona znak ozbiljnosti, odgovornosti, kultiviranosti pa i europejstva. A upravo bi kravata trebala biti jedan od naših simbola po kojima bi bili prepoznatljivi i u EU! Pitanje je po čemu bismo još trebali biti razaznavani u novoj političko-ekonomskoj zajednici u koju Hrvatska dolazi. Možda bi glavni grad Hrvatske mogao biti jedan od tih znanih simbola, tih toponima, preko kojih bi se Hrvatska mogla predstaviti Europi.
Najava da bi se Zagreb mogao kandidirati za europsku prijestolnicu kulture mogla bi biti prilika da se preko Zagreba predstavi i cijela Hrvatska. To je ujedno i mogućnost da Zagreb osvijesti samoga sebe, svoje kulturno, umjetničko i intelektualno naslijeđe, da objedini sve svoje potencijale i da pokaže što jest i što zapravo kani biti. Ali to zahtijeva i promjenu našega uobičajenoga, šabloniziranoga i kratkoročnoga načina mišljenja kojemu je razvoj stihija, a ne plan i dugoročno strateško promišljanje. U stereotipiziranu mišljenju koje je prisutno i u Europi, Hrvatska se obično svodi na Jadran, Dubrovnik, prirodne ljepote, nešto antičkih građevina po Istri i Dalmaciji, nekoliko poznatih sportaša...
U brendiranju svoje kulturne i intelektualne baštine, adut Zagreba moglo bi biti i njegovo Sveučilište, jedno od starijih u ovom dijelu Europe. Ono nije bilo samo intelektualni rasadnik u prošlosti, nego bi moglo i trebalo biti još i više u budućnosti.
Je li to i moguće? Teško, sve dok ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović o tome sveučilištu govori neumjesno, uvredljivo pa i prostački. A to znači i neeuropski. Odgovoran i umjeren ministar ne može svoje oponente nazivati mediokritetima kao da su to nepoznati i zločesti šmrkavci. Taj je način ophođenja suprotan europskom duhu kakvim ga se shvaća našim tradicionalnim idealističkim poimanjima. Takav je način mišljenja sasvim oprečan idealističkom duhu europejstva o kojemu je za svojih pariških dana, još početkom prošloga stoljeća, sanjao naš “trubač sa Seine”, Antun Gustav Matoš. On je tada zdvojan nad sudbinom Hrvatske pisao svoju političku utopiju o ujedinjenoj Europi u kojoj će i Hrvatska jednoga dana imati slobodu i budućnost. Hoće li ga netko od naših skorašnjih bruxelleskih slavljenika barem spomenuti kao nekoga koji je istodobno bio i Hrvat i Europejac, koji je prije stotinu godina zamišljao ujedinjenu Europu i Hrvatsku unutar nje?