Milijuni sanjaju, a milijuni i pokušavaju globalno siromašniji, slabije uređen i manje razvijen jug zamijeniti bogatijim, sređenijim i stabilnijim sjeverom. U Njemačkoj, Engleskoj, Švedskoj rado bi se vidjeli ne samo mnogi Hrvati nego i Grci, Talijani, Španjolci. Za mnoge Meksikance ili Brazilce, recimo, zemlje su o kojima sanjaju Kanada i SAD. I snovi su, međutim, relativna stvar. Dok jedni maštaju o boljem standardu s dolarima i eurima u džepu, oni kojima su džepovi puni željni su opuštenijeg stila života i put ih vodi u suprotnom smjeru, na razbarušeni, topliji jug. I opet se radi o milijunima ljudi.
Svake si godine, primjerice, samo oko šest milijuna Amerikanaca pribavi dodatnu, novu adresu u inozemstvu. Bilo trajnu, bilo za ljeto. U naletu su i Britanci, koji nakon kriznih vremena opet naveliko razmatraju kupnju nekretnina, a budući da su na Otoku cijene otišle u nebo, mnogima je opcija – i to često jedina – upravo kuća u inozemstvu. Kanađani i Amerikanci pritom često biraju karipske otoke, Kostariku, Filipine..., a Europljani uglavnom Španjolsku, Portugal, Italiju...
Na tom je pokretu iznikla jedna cijela industrija. I na Starom kontinentu i u Americi emitiraju se brojne televizijske emisije u kojima posrednici sa zainteresiranim kupcima tragaju za drugim domom. Financijski savjetnici solidno unovčuju želje svoje dobrostojeće klijentele koja emotivnu odluku ipak želi provesti racionalno pa prvo hoće doznati gdje je isplativije investirati, koja nekretnina dugoročno ima bolju perspektivu i slično.
Budžet u pravilu počinje sa stotinjak tisuća eura, dolara, funti naviše. U Španjolskoj, gdje su od svih prodanih nekretnina u prvoj polovici prošle godine kupci bili stranci u čak 12,7 posto slučajeva, upravo se strani državljani pojavljuju i kao novi vlasnici nekih najluksuznijih objekata. U zemlji u kojoj od imovine registrirane u vlasništvu stranaca nešto više od 16 posto pripada Britancima, 10,3 posto Francuzima, te 7,5 posto Rusima, čak 90 posto kuća s cijenom iznad milijun funti kupuju upravo i isključivo stranci. I to opet pretežno Britanci, na koje u Španjolskoj otpada i gotovo 20 posto svih stranih kupnja nekretnina tijekom prvih šest mjeseci lanjske godine. Za ilustraciju, u toj zemlji službenu adresu ima oko 750.000 britanskih državljana, koji najviše vole Baleare i Kanare.
Računica im je jednostavna. Dok u domovini, u Londonu, za prosječnu kuću moraju izbrojiti više od pola milijuna funti (što je zamalo 40 posto skuplje nego prije financijske krize), u Španjolskoj će tim novcem moći birati, a s, recimo, 800.000 funti priuštiti si i luksuzni dom u najboljim madridskim četvrtima. Za Amerikance vrijedi slična računica, a jedna kaže da se u Brazilu može kupiti kuća za 80.000 dolara kakva bi u New Jerseyu koštala pola milijuna. Nije onda čudno da mnogi situirani parovi, u dobi od četrdeset godina i više, ne odole zovu sunca u kombinaciji s povoljnim cijenama pa odluče okrenuti novu životnu stranicu, a ponekad i biznis preseliti u inozemstvo.
Koristi, nabrajaju posrednici u trgovini nekretninama i financijski savjetnici, mogu biti brojne. Osim ugodnije klime, ležernijeg načina života i novih iskustava, preseljenjem se mogu smanjiti i troškovi života. I to, računaju Amerikanci, Britanci, Šveđani... za znatne iznose mjesečno, što može biti naročito zanimljivo umirovljenicima. Također, podučavaju financijaši, investicija u inozemstvu značit će da taj dio imovine neće biti podložan eventualnim ekonomskim stresovima u vlastitoj domovini.
Prema onoj, ne treba držati sva jaja u istoj košari. Dodatna prednost može biti i iznajmljivanje nekretnine u inozemstvu, a mnogi ciljaju i na zemlje s pristupačnijom zdravstvenom skrbi, što, kako se često Amerikanci šale na vlastiti račun, i nije teško budući da je to gotovo u svakoj zemlji jeftinije nego u SAD-u. Jedan od kriterija je svakako i blizina i dobra prometna povezanost s domicilnim gradom i zemljom.
Hrvatsku su takvi trendovi samo djelomice dotakli. Istina, strance zanimaju nekretnine i u našoj zemlji, prvenstveno na obali, a kao kupci se već neko vrijeme pojavljuju prvo prvi susjedi, građani Austrije, Njemačke, Slovenije, Mađarske, Italije, a onda i Ukrajinci i Rusi. Posljednjih pak godinu-dvije kao potencijalni kupci nekretnina u Hrvatskoj učestalije se javljaju i Šveđani, Švicarci, Britanci...
– Bude zainteresiranih s raznih strana, nedavno nekolicina iz Kanade, jedan iz Estonije. I sami se iznenadimo. No velika većina naših klijenata nije zainteresirana za preseljenje u Hrvatsku, već kupuju nekretninu za ljetovanje i eventualno iznajmljivanje – kaže Vladimir Žerjavić, direktor regionalnog ureda međunarodne agencije za promet nekretninama Remax. – Inače, stranci su najzainteresiraniji za nekretnine u Istri i na Kvarneru te zadarskom području. Većinu zanimaju apartmani sa po dvije spavaće sobe i balkonom, veličine do 75 četvornih metara, dok je trend u zadnjih šest mjeseci povratak interesa za kupnju kuća u vrijednosti do 300.000 eura, ali i zemljišta. Budžet im vrlo često bude od 150.000 do 200.000 eura, a globalno gledano, bolju prođu ima novogradnja. Za razliku od većine koja se zadovolji apartmanom, Šveđani i Britanci preferiraju kuće, a zanimljivo je da u posljednje dvije godine iz Austrije, Njemačke i Švicarske ima dosta pitanja i za kupnju zemljišta – otkriva naš sugovornik.
S ponajviše, pak, novca za kupnju drugog doma nerijetko raspolažu upravo oni o kojima javnost i ima takvu predodžbu; Rusi, ali među kupcima bude i bogatih Austrijanaca.
– Najskuplje nekretnine u čijoj smo prodaji posredovali kupili su ruski državljani. Upravo su oni platili i najvišu cijenu za koju znamo, od 12.000 eura za četvorni metar jedne opatijske vile. Rusi se, inače, od većine stranaca koji kupuju nekretnine kod nas razlikuju i po tome što žele gotov proizvod. Ako im se nekretnina sviđa, žele je zajedno s namještajem, slikama na zidu... – otkriva naš sugovornik.
Kako god bilo, do daljnjeg ćemo susjede strance imati samo tijekom ljetnih mjeseci. Oni koji u Hrvatskoj borave trajno uglavnom su za to imali neki jači razlog od kupnje nekretnine. Vrlo često je motiv, pri tome, bio baš na suprotnoj, posve nematerijalnoj strani i – ljubavne prirode. Ni dobra klima, ni prelijepa obala i prijateljski ljudi, nego su upravo brakovi mnoge strance pretvorili u Hrvate. Taj je put s drugog kontinenta prešao i Amerikanac Cody Brown. Već pet godina Zagrepčanin, Cody, rođen u Tulsi u Oklahomi, živio je i u New Orleansu, Montrealu, Istanbulu..., a u Hrvatsku ga je prvo usmjerila tema doktorske disertacije – naš Domovinski rat.
– Prvi sam put došao u Hrvatsku iz Istanbula sa svojom djevojkom Silvanom, danas suprugom. Bili smo tada u Splitu, taj grad me zadivio, zaista je “najlipši na svitu”, kako su mi prije dolaska govorili. Ali, ono što je ostavilo najjači dojam ipak su bili moja punica i susjedi. Za Hrvatsku me zainteresiralo to kako su ljudi međusobno snažno povezani – prisjeća se Cody svojih prvih impresija. – Istina, u početku me, recimo, iritiralo kako Hrvati piju kavu. Meni se taj običaj činio dosadnim, sporim. Pitao sam se tko može satima sjediti uz šalicu – čak i po tri sata! – i ne činiti ništa?! A onda se s vremenom sve preokrenulo, usvojio sam i tu naviku...
Mislim da je to Hrvatima neka vrsta terapije, nađete se s prijateljima i razgovarate o svemu što vas muči... Sada shvaćam da je sjajno malo se zaustaviti i naći s prijateljem u kafiću bez žurbe. To je nešto posve drukčije od onoga odakle ja dolazim. Tamo se kava pije da biste mogli raditi dulje i više, rijetko se nalazi vrijeme da bismo se posvetili jedni drugima. U Americi se sve više svodi na to da ćete činiti nešto za drugoga samo dok vas to ne inkomodira, barem ja to tako vidim. Ili sam jednostavno bio obična gu.... dok sam živio u Americi. No, prije nego što sam došao u Hrvatsku bio sam manje gostoljubiv i manje spreman na pomaganje drugima.
Ovdje je normalno da su obitelj i prijatelji na prvome mjestu, a tek onda sve ostalo. S druge strane, otkrio sam da su Amerikanci puno optimističniji od Hrvata. Ovdje je svaka moja ideja i postignuće, bilo da se radi o dobivanju posla ili pisanju knjige, nailazila na puno sumnji i prijatelja i obitelji. Istina, ne u zločestom smislu. Recimo, punica mi ne bi rekla: Cody, nisi dovoljno dobar da nađeš posao. Ne, ona bi mi kazala: Brinem se za tebe i bolje da ti kažem kako ovdje stvari stoje..., nikad nećeš naći posao.
Upravo će to biti i tema moje nove knjige. U nekim, pak, stvarima gotovo da i nema razlike. Recimo, političari. Strašni su i ovdje i u Americi, u kojoj jedan Donald Trump ima šanse da postane predsjednik – čudi se Cody, koji priželjkuje da mu Zagreb ostane trajna adresa. – Živio sam na mnogim mjestima, ali Zagreb obožavam, to je najbolje mjesto od svih u kojima sam živio. Kupili smo ovdje i stan i nadam se da ćemo tu ostati zauvijek. Ali, oženjen sam Splićankom i jasno vam je što bi to moglo značiti...
Blaga klima s puno sunca, što masovno pokreće nomade sa sjevera prema jugu, našeg sugovornika ne dovodi u iskušenje. Možda u poznijim godinama?
– Mnogi se Amerikanci u mirovini, recimo, zbog ugodnije klime sele na Floridu. Meni je to bezveze. No, i teško mi je zapravo reći što danas Amerikanci žele. Ta je zemlja u svojevrsnoj generacijskoj tranziciji. Kada gledam televizijske emisije na američkim programima, pitam se kako ljudima može odgovarati taj prosječan američki životni stil? Život običnom Amerikancu protječe u prostranoj kući, s velikm prednjim dvorištem, koje nema nikakvu funkciju ni svrhu, te s još većim, sličnim stražnjim dvorištem. I to u susjedstvu u kojem nema ničega osim obiteljskih kuća. Za sve morate sjesti u automobil i voziti barem 20 minuta do prvog šoping-centra.
Mnogi Amerikanci mojih godina time nisu zadovoljni. Ne žele velike kuće u predgrađu, radije bi živjeli u urbanijem dijelu, bliže centru. U tom smislu, životni stil koji mi pruža Hrvatska, u Americi si nikada ne bih mogao priuštiti. Ondje treba imati jako puno novca da bi se živjelo u dijelovima američkih gradova u kojima je sve dostupno pješice. A u Zagrebu se praktički svuda može pješice. I to sigurno, bez ikakvog straha. To što ovdje u kvartu imam kafiće, trgovine, mesnicu, pekaru, a sve skupa tek koji kilometar od najužeg gradskog središta, za mene je, mogao bih reći, ispunjenje američkog sna – iskren je Cody.
Očito, očima stranca, što bi zasigurno mogli posvjedočiti i u drugim zemljama gdje oni nalaze svoj novi dom, život je često ljepši nego što ga vide domaći.