Ispovijest sestara: 'Čuvar je pijano vikao, a nas je 100 ljudi gledalo u strahu kao da smo lopovi'

Pozdrav, ja sam Ivana! Ivana koja je rođena kao i svi vi, od krvi i mesa. Jedem hranu, možda ne kao većina (vegetarijanka sam), pijem vodu, udišem isti kisik kao i svi vi, a razlikujem se od svih vas samo u jednoj sitnoj nebitnoj stvari koju nisam birala: moja koža je tamnija. Zašto ovo pišem? Zbog osuda, svakodnevnih. No, ona koja me potakla je situacija od jučer, opisala je na Facebooku Brođanka Ivana Dobrić traumu u koju se pretvorio izlet u naš najpoznatiji Nacionalni park.

“Odlazimo sestra i ja na Plitvička jezera, sretne kao i svi drugi. Na Plitvicama odmah ubrzo nakon sto smo ušle, trči za nama pijani čuvar koji vrišti : ‘Čuvajte novčanike, njih dvije su profesionalne kriminalke, ovo su lopovi!” Okrećem se šokirana i pružam mu torbu u nadi da je zabuna i govorim: ‘Evo pretresite je, ako što pronađete kriva sam’. On ne uzima torbu nego još jače: ‘Lopovi, pregledajte...’ U tom trenutku 100 ljudi svoje ruksake s leđa prebacuje na prsa i u strahu se pregledava, gledajući u nas kao potencijalne lopove. Dok ga molim za ime i govorim da pozove policiju, očima pokušavam ljude uvjeriti da nisam lopov, da sam samo krivo optužena. Nisam znala da je od ulaza trčao za ljudima i govorio da se paze nas.

Naš turistički vodič ga zaustavlja i pita ime, on bježi. Kako se osjećam? Sto ljudi ispred mene, promatra me, osuđuje, sakriva važne stvari, a ja očajna. Nije to sve... Zovu gore neke nadležne koji 10 puta lažu da su poslali rendžere, da se ne brinemo. Ali nitko se ne pojavljuje, sjedim s istim ljudima koji se odmiču s ruksacima, moram jesti, a strah me i izvaditi svoj novac da ne bi ispalo da sam ga ukrala. Nitko se i dalje ne pojavljuje. Dolazimo do izlaza i tražim nekoga kome se požaliti, kažu da ne znaju ništa, a niti kome se požaliti. Na moje:‘Dajte mi knjigu žalbe’, odgovor je: ‘Nemamo’. Uz objašnjenja da se često dešavaju krade, pa smo zato mi optužene. Znači, ako se u nekoj trgovini krade, imaju svakog tko uđe pravo optužiti da je lopov?!’ Na koncu dolazi i ‘rendžer’. Bolje da nije, jer se ponaša nepristojno, ne želi dati podatke čovjeka koji nas je napao, ne želi dati broj ravnatelja, ne želi saslušati do kraja i na naše da bez policije nećemo otići, smije se i govori: ‘Otići ćete vi odavde sami’. Nitko, nitko da kaže barem oprostite. Četrdeset i osam ljudi čeka da se krene za Brod, neki od njih s punim razumijevanjem prema nama, neizmjerno smo im zahvalne, znat će koji su, a poneki u strahu i s razmakom od nas’, napisala je Ivana i za kraj poručila: ‘Čitate o Afroamerikancima u Americi, a što je ovo nego rasizam?’

Dvadeset i osmogodišnja Ivana iz Broda, koja je kao malo dijete s roditeljima doselila iz Kumanova, na Plitvice je proteklu nedjelju krenula sa sedam godina starijom sestrom Marijanom, koja ima uzgajivačnicu pasa bichon havanese. Ivana djevojačkog prezimena Karanfilovski ima, inače, devetogodišnjeg sina, ali na izlet su krenule samo ona i Marijana, jer su htjele provesti jedan sestrinski dan. Marijana se, naime, uskoro seli kod supruga u Švicarsku, čiji su roditelji s ovih prostora, ali je rođen tamo, ima vinograde i bavi se proizvodnjom vina. No, umjesto lijepe nedjelje, drama.

- To se dogodilo odmah nakon Velikog slapa. Prije toga smo baš bile vesele, sretne, naslikavale se... A onda takav šok. Prvo vidno pijani čuvar, a kasnije i svi drugi na Plitvicama koji su se postavili u stilu: ‘što se čudite, vi ste Romkinje’. A nismo. Što i da jesmo, za mene to nema nikakve veze? Tamnije smo puti, a susrela sam se ja i prije s predrasudama. Suprug mi je Hrvat, bijele puti, nisam jednom osjetila da on kad uđe u trgovinu dobije drugačiji ‘dobar dan’ nego ja. Budimo iskreni, svi znamo što se misli o Romima i pomalo se pravimo ludi. Uostalom, zašto bi od 300 ljudi okomili baš na nas dvije? - nema Ivana dvojbi zašto su se ona i sestra našle u središtu neugodnog incidenta.

Četiri dana kasnije osjećaj srama i šoka Ivanu nisu napustili, ali ni odučnost da stvar istjera do kraja. Isprika ravnatelja Plitvica sestrama znači, ali, kažu, ne može poništiti neugodnost koju su doživjeli.

- Mi smo odmah tamo tražile nekoga s kim možemo razgovarati, ali tobož nije bilo nikoga da s kime bi mogle razjasniti situaciju. A pogotovo nije bilo nikog tko bi se ispričao za neugodnost koju smo doživjeli. Pa ne može se samo tako trčati za ljudima i vikati: lopovi, lopovi! Da se na naše traženje pojavio netko od strane Nacionalnog parka, saslušao nas, ispričao se, na tome bi i ostalo, ne bi se obraćale javnosti. Htjele smo zvati i policiju, ali u autobusu je bilo pedesetero ljudi, do Broda ima pet sati vožnje i nismo htjeli da svi tamo s nama čekaju da dođe policija - javila nam se kratko i sestra Marijana Čelebija.

Za sestre je cijeli skandal svjež kao da se jutrs dogodio. Pogotovo nelagoda i strah u trenutku kad su ljudi iz grupe počeli pregledavati svoje torbe i novčanike da provjere je li sve na broju.

- Zamislite da je kojim slučajem nekom nešto nedostajalo? U sebi sam molila boga da je svima sve na broju. Pa kako bi dokazale da to nema veze s nama - pita Ivana, kojoj nije manjkalo hrabrosti da sve iznese javno. - Nije to ugodno. Marijana se sjeća Makedonije, ali ja cijeli život živim ovdje, znaju nas u gradu, ali svejedno mi jučer kad sam išla u teretanu bila neka nelagoda. Ali, da, možda jesmo hrabre, tako su nas odgajali... Tata mi je kad sam ga nazvala nakon Plitvica rekao: Ivana, sine, ne treba šutjeti, svijet mijenjaju pojedinci, radiš to za svog sina - prepričava Ivana očev savjet, koja neće stati na priči za medije.

Tužit će za klevetu, povredu časti i rasizam.

- Pijani čuvar i rendžer koji je kasnije došao ne smiju biti lice Plitvica, ne zaslužuju da rade taj posao, tako se s ljudima ne postupa - jasna je Ivana, koja je s Plitvica otišla u suzama. - Gledala sam ljude u autobusu, držali su svoje torbe u krilu kao da opasnost nije prošla. Ne osuđujem ih, i ja bi u situaciji da netko kaže da je lopov među nama prvo pregledala džepove i torbu. A druga polovica autobusa nas je gledala sa sažaljenjem..