Vesna Škare Ožbolt, danas odvjetnica, nekada političarka, u vrijeme pada Vukovara savjetnica za odnose s javnošću prvog hrvatskog predsjednika, gostovala je u emisiji na Večernji TV-u na temu: Politizira li se Vukovar? Novinarka Petra Balija sugovornicu je zamolila da se prisjeti atmosfere u Uredu predsjednika 1991. godine, netom prije pada Vukovara.
– Atmosfera je bila prilično napeta, radili smo 24 sata dnevno, nitko nije išao kući, imali smo dežurstva. Vesna Bosanac često je noću zvala iz vukovarske bolnice i razgovarali smo o tome što se događa. JNA joj je ostavila otvorenu liniju, čisto da znaju što se zbiva, o čemu pričamo, jer znali su da doktorica Bosanac s nama razgovara o onome što se događa u bolnici i Vukovaru. To je bilo jako intenzivno razdoblje. Dogovarali smo 13 prekida vatre za Vukovar i nijedno nisu ispoštivali. Bolnica se tukla, svakodnevno je na stotine granata padalo na bolnicu. Bila je očajna situacija, počele su djelovati i srpske obavještajne službe; KOS, UDBA, sve moguće sile upregnule su se i da psihički dezorijentiraju ljude koji su bili u vukovarskoj bolnici, same Vukovarce, ali i državni vrh. Situacija je bila prilično loša, posebno na dan kada je pao grad, kada je obrana grada prestala. Reuters je objavio vijest da je Vukovar pao, zvali su Ministarstvo informiranja koje je tada bilo glasnogovornik cijele Vlade. Krešo Macan je tada bio tajnik tog ministarstva, javio se i potvrdio je vijest da je Vukovar pao, nije išao provjeravati. Predsjednik Tuđman je čuo na vijestima da je Vukovar pao. Tada me nazvao i osuo se na mene i doslovne me pitao koji je to idiot dao vijest da je Vukovar pao. Rekla sam mu da ne znam. Onda sam provjeravala odakle to i doznala da je Macan potvrdio vijest koju su već svi objavili – istaknula je Škare Ožbolt.
Što se događalo nakon pada Vukovara, posebno u vezi sa zarobljenicima?
U Vukovaru je tada bio Cyrus Vance, posebni izaslanik UN-a za Jugoslaviju, tada su pregovarali za puštanje ranjenika i ljudi iz vukovarske bolnice. Međutim, priča je neslavno završila. Dio se uspio izvući preko Sremske Mitrovice i doći u Hrvatsku. No, velik dio nije uspio izići, završili su u koloni, posljednjoj koloni koja je prošla put kroz Vukovar i završila je tragično, ubijeno, mučeno. Prvo su ih odveli u Velepromet, gdje su se iživljavali na njima, pa dio zakopali u masovnoj grobnici na Ovčari. Bilo je još nekoliko masovnih grobnica, kasnije su otkrivane. No, ovo je bilo strašno. Činjenica tih strahota koje su se dogodile bila je okidač za međunarodnu zajednicu da ona promijeni mišljenje. Do tada je Hrvatska bila neželjeno dijete, kao i Slovenija jer smo se tada mučili s JNA. To je, nažalost, bila prekretnica koja je dovela do međunarodnog priznanja Hrvatske.
Koja je vaša uloga u formiranju prve Kolone sjećanja 1998. godine?
Kako sam radila na mirnoj reintegraciji istočnog dijela Hrvatske koja je imala mandat od dvije godine, u drugoj sam godini mandata UNTAES-a dakle 1998. godine, s prijelaznim upraviteljem Williamom Walkerom dogovorila da UN pusti naše Hrvate da dođu obići grobove za Dan mrtvih. Dosta smo dugo to pregovarali i na kraju su ih pustili. S Walkerom sam dogovorila i da se dođe na obilježavanje tog tragičnog događaja 18. studenoga jer ljudi su se tada počeli i vraćati u srijemskom trokutu u sela Nijemci, Apševci, Đeletovci, Tovarnik. Osjetio se taj kamen kraj srca u ljudima i da je to jako teško. Nitko to još nije procesuirao od njih. Pitala sam Walkera da organiziramo to obilježavanje ispred bolnice. Rekao je da bi to bilo jako teško. Onda barem simbolično hodanje, navela sam, da ljudi prođu to sve, da razmišljaju o onima koji su zadnji put prolazili tom cestom, o čemu su oni razmišljali, što se događalo oko njih, a znali su da odlaze zadnji put. Sve je to u redu, rekao mi je Walker, ali nemojte da se zbog toga produlji mandat. Onda smo te godine odustali od toga da napravimo službenu kolonu sjećanja i pozovemo i ljude iz drugih sredina, ostavili smo to za iduću godinu kada ćemo imati puni suverenitet i vlast. Tada smo to uredili tako da to grad i udruge organiziraju.
Kako je tekla prva priprema?
Vrlo je lijepa bila ta prva kolona, jako je puno ljudi došlo iz cijele Hrvatske. Cijela se Hrvatska stavila na taj put od Veleprometa do vukovarske bolnice, to je bilo prvi put da se tako nešto dogodilo u Hrvatskoj. Sve su županije sudjelovale i u obnovi Vukovara, ali i u Koloni sjećanja. Iz Dubrovnika, Škabrnje, Splita, Zadra, Rijeke, Međimurja, ma odasvuda su došli. Došli su obitelji čiji su dečki iz Rijeke bili u Vukovaru i borili se. Najviše emocija i simbolike je tu bilo. Bio je to veličanstven događaj.
Danas se ta ista Kolona sjećanja koristi kao predmet dizanja tenzija. Skupljaju li se na Vukovaru politički bodovi?
Uvijek se na Vukovaru skupljaju politički bodovi. Zašto? Jer stvari nisu raščišćene do kraja. Vi imate kojekakvih teza koje su se plasirale da je Vukovar prodan, izdan, imate slučaj Vukovarske banke, pa slučaj da su zapovjednici Vukovara bili nečiji špijuni. Potpuno sulude priče proizišle iz tvornice KOS-a, UDBA-e, tog dijela koji je već tada puštao kojekakve priče vezano uz destabilizaciju ljudi koji su ostali braniti Vukovar. Sve se te priče i dalje kotrljaju. Velik je broj nestalih koji još nisu nađeni. Ti ljudi koji su hodali tim putem još nisu pronađeni – i to je problem. Problem su i presude na Haškom sudu koje su bile izrazito blage, oslobađajuće ili s minimalnim kaznama. U Vukovaru je izvršen ratni zločin, kulturocid, ekocid, grad je razrušen, ljudi su uništeni, generacije su nestale i to je nešto što još uvijek nije procesuirano do kraja. Niti naša nacija te strahote rata nije procesuirala do kraja. I onda uvijek, kada su izbori, onda je to posebno ispotencirano. Kada izbora nema, kolone su mirne i dostojanstvene. To je stalno tako.
Kako komentirate poteze gradonačelnika Vukovara, Vlade, SDSS-a u zadnje vrijeme?
Sve je to stavljeno u funkciju predizborne kampanje, što je potpuno pogrešno jer ti ljudi koji su nastradali i koji su posljednji put prošli tim putem – sigurno nisu i ne bi željeli da se vode ovakve polemike i rade ovakve stvari na taj dan. To sigurno ne.
Već je postavljen drugi službeni plakat za obilježavanje Dana sjećanja. Što je poruka Ivana Penave prvim plakatom?
Meni je besmisleno to i komentirati. Imali smo dvije kolone, sada dva plakata, pa imamo dvije političke struje, dva pogleda na stvari. No, toga zapravo nema, to postoji samo za potrebu stvaranja slike koja nije prava. Prava je priča da su tom cestom prošli ljudi koji su to napravili zadnji put na ovome svijetu. Branitelji, ranjenici, Vukovarci – izvlačili su ih iz podruma kuća, bolnice i tjerali su ih na stratište. Samo je to priča. Plakati, kolone, svađe, to je sve jadno i besmisleno.
Ove se godine ističe i HOS. Postoji li slučaj HOS?
Ne, zašto bi postojao slučaj HOS? Hosovci su branili Hrvatsku i njihova je obrana priznata, oni nisu nikakva ilegala ni posebna ekipa od koje treba raditi slučaj. To su dečki koji su branili Hrvatsku i točka; nema dalje od toga.
Kakvu kolonu onda ove godine očekujete?
Očekujem normalnu kolonu bez obzira na sve jer ljudi koji dolaze u Vukovar ne dolaze zbog plakata ili ikojeg političara, dolaze jer žele odati počast stradalima.
Mogu li se prekinuti te podjele?
Te podjele po mom mišljenu postoje samo na jedan dan i zbog jednog dana. Sjetimo se obilježavanja Oluje; ista stvar, ista metodologija, ista pitanja, tko hoće doći, kome će se zabraniti dolazak ili neće biti pozvani, što će tko reći... Kod nas Hrvata to je sve postalo besmisleno.
Budućnost Vukovara?
Vukovar se lijepo razvija, no mogao bi i brže, za što mu treba osmišljena politika države prema Vukovaru. On se ne može razvijati sam, nema tih financijskih potencijala. Oni koji će upravljati gradom i državom, budu li sinkronizirani, a ne ovako podijeljeni, sigurno će donijeti prosperitet gradu.
Nikad zaboravit, nikad oprostit.