"Skini se, urlali su, a onda me nastavili divljački tući"

Ne možemo, barem do dolaska prevoditeljice, progovoriti ni riječ. Ništa dalje od površnog pozdrava na njemačkom i nekoliko loših pošalica kojima ne smanjujem napetost. Sjedimo jedna nasuprot drugoj. Koljena su joj skupljena, ruke u krilu, prsti isprepleteni, tijelo u grču.

Stvaram joj napetost, ne poznaje me i nesigurna je. Zbog toga se osjećam prilično loše… U predugih petnaest minuta tišine, koliko čekamo prevoditeljicu, tu i tamo podigne pogled. Ako joj pogled vratim, spušta glavu, ali joj se kraj usne lagano trzne u polusmijeh..

– Mogu li zapaliti – pita na njemačkom.

Klimnem glavom. Već nekoliko godina 41-godišnja turska novinarka Vicdan Özerdem ne puši, ali je opet zapalila nakon što je proteklog ljeta na graničnom prijelazu u Metkoviću uhićena jer je u Turskoj optužena za terorizam. Prijelaz granice zbog izleta na koji se s obitelji odlučila nakon boravka u Omišu imao je previsoku cijenu.

– Molim dokumente – zatražili su granični policajci.

Nekoliko minuta čekanja, a onda hrpa riječi koje nije razumjela. Mahanje rukom, ponovno riječi koje ne shvaća, zatim sjedanje u auto pa odlazak u Dubrovnik, nakon toga u Zagreb – ravno u zatvorsku bolnicu. Jedinu riječ koju je shvatila bila je – Turska. Lice joj se izobličilo, tijelo počelo tresti, a misao samo jedna: ništa nije gotovo!

Nisu shvaćali prijetnje

Turska novinarka koja ima politički azil u Njemačkoj, na temelju toga i konvencijsku putovnicu, ne zna kada se našla na Interpolovoj tjeralici. Prije svog prvog ljetovanja u Hrvatskoj sa suprugom i sedmogodišnjim sinom obavijestila je nadležne u Njemačkoj, rekli su joj da može putovati i da u Hrvatskoj neće imati problema. A onda je Županijski sud u Dubrovniku ustanovio da nema prepreke da je se izruči Turskoj – ona je teroristica!

Iako naša policija nije napravila ništa izvan protokola njezinim uhićenjem, povratak u zemlju gdje je rođena, gdje je završila studij i zaposlila se ravno je smrtnoj presudi. Želi u Njemačku! Tek reagiranjem premijera Zorana Milanovića, koji je poručio kako „nema šanse da ova vlada odobri izručenje“, puštena je da se brani sa slobode, uz uvjet da do okončanja postupka, koji je sada prebačen na Vrhovni sud, ne napusti Zagreb i da se dva puta tjedno javlja na policiju. A u Zagrebu se osjeća kao u stroju za povratak u prošlost. Vraćena je u 1998. godinu, kada je imala 27 godina. Iako je studirala na učiteljskoj akademiji, u svom rodnom gradu zaposlila se u lokalnom listu iz kojeg je prešla u politički tjednik simbolična naziva Borba. Tjednik je bio u suprotnosti s tadašnjom državnom politikom, više ljevičarski pa su se njegovi novinari navikli na prijetnje koje su stizale na adresu redakcije.

– Nismo prijetnje shvaćali ozbiljno – riječi idu polako. – Kada je u Denizliu izbio oružani sukob, otišla sam na teren kako bih izvještavala, no u grad nisam mogla ući jer me zaustavila policija. Tražili su dokumente, predstavila sam se, a oni su rekli da pričekam. Već sam tada pretpostavila da me neće pustiti u grad – prisjetila se.

Nakon nekog vremena policajci su joj prišli. Bez riječi je zgrabili i ubacili u auto te joj vezali oči. Vriska nije pomogla, odupiranje nije donijelo ništa dobra. Od prvog udarca joj se zamračilo. A onda kiša batina. Po cijelom tijelu.

– Vikala sam i molila sam da me puste. Ali svakom novom riječi dobivala sam još više batina

– Skini se – rekli su policajci..

– Molim vas…

– Skini se – zaurlali su i onda je ponovo počeli udarati.

Skinuli su je sami. Gola, u agoniji, najsnažnije je osjećala poniženje.. Ne zna koliko je dugo bila u maloj ćeliji bez zraka i svjetla.

Za urednika više nije čula

– Nakon što sam odbila potpisati da sam teroristica, tukli su još jače. Mislila sam da je to nemoguće. Ta nepodnošljiva bol po cijelom tijelu promijenila me. Ubila je onu staru mene – nastavlja nakon minute.

Policajcima je priznanje bilo i više nego potrebno. Iz male ćelije premjestili su je u drugu sobu. Svezali su je za klupu i mučili elektrošokovima.

– To je neizdrživa bol. To nisam više bila ja. Potpisala sam priznanje. Više mi je bilo svejedno što potpisujem. Samo da prestane. Kad sam potpisala, iz te mračne prostorije odveli su me u drugu gdje su mi jaka svjetla uprli u oči. Ništa nisam vidjela, samo sam čula glasove. Zaprijetili su mi da nikada nikome ne kažem što sam proživjela jer inače, znam što će slijediti – govori.

Osuđena je, ali batine nisu stale. U maloj ćeliji provela je pet godina. Nije bila jedina novinarka, puno njezinih kolega proživjelo je tih godina sličnu agoniju. Pojma nema jesu li joj urednika ikada zvali i gdje je danas.

Znala je jedno – izvještaj, članak ili vijest do kraja života više neće napisati. Novinarstvo je za nju umrlo. Oboljela je. Korsakovljeva psihoza.

Iz bolnice ju je majka Ayten iznijela na rukama – imala je samo 35 kilograma. Morala je na hitno liječenje, koje u Turskoj nije bilo moguće. Policajce više nije mogla podnijeti ni na cesti.

Ljubav iz zatvora

U zatvoru je upoznala i svog sadašnjeg supruga. Također novinara, pritvorenog bez pravog razloga puno prije nego što je u zatvoru završila ona, mučenog do krajnjih granica izdržljivosti.

– Odlučili smo otići u Njemačku. Tamo sam nastavila terapiju i znatno napredovala. Tamo je počeo moj novi život – govori.

U Njemačkoj je do dolaska na ljetovanje u Hrvatskoj živjela devet godina, na temelju strahote koju je proživjela dobila je politički azil. Rodila je i sina, koji sada ima sedam godina. Preslušati vijesti, čitati novine. Kad se vrati u Njemačku, a vjeruje da hoće, nikamo više neće putovati. Ne može, kaže, svima govoriti da nije kriva, da nije teroristica, već samo (iz)mučena žena… Pogledala me nakon cijele priče prvi put u oči i lagano se nasmiješila. Obrisala suze.

– Hrvatska je lijepa zemlja – kaže.

A u našoj je zemlji još jednom proživjela smrtni strah, policija se prema njoj odnosila, kaže, i više nego korektno, zatvorski liječnik uspio joj je prevesti što je premijer Milanović za nju rekao.

– U vrijeme kad sam čula tu izjavu bila sam jako loše, ali to me je razveselilo. Ulilo mi je nadu. Želim vjerovati vašem premijeru. Vjerujem mu. Vjerujem mu – ponavlja.

Ovdje ostaje do okončanja postupka, za koji nitko ne zna koliko će još potrajati. Nada se do idućeg tjedna – čeka se odluka Vrhovnog suda. Potvrde li oni isto što i Županijski sud u Dubrovniku, da ne postoje prepreke za njezino izručenje Turskoj, to bi morao potpisati i hrvatski ministar pravosuđa... Hoće li on odbiti staviti potpis na takvu odluku? Proceduru su joj detaljno objasnili, kaže. I zašuti. Obrazi joj se ponovno počinju trzati, a suze teći...

– Sada sve nade polažem u tu rečenicu vašeg premijera – kaže.