Škola za život otkrila snagu vjeronauka u školi

Sva sila kontroverzija i kritika koju je sa sobom donijela implementacija tzv. Škole za život u hrvatski školski sustav otkrila je jednu malu ali važnu stvar. A odnosi se na konfesionalni vjeronauk u školama, koji je Škola za život uvažila kao dio obrazovne stvarnosti pa nije previše problematizirala i zadirala u njegovu opstojnost, premda se svjetonazorski možda i ne podudara u cijelosti sa svjetonazorom svih nositelja aktualnih promjena. No sad nije u fokusu svjetonazorska pozicija vjeronauka i njegovih osporavatelja, nego činjenica da se vjeronauk upravo u kontekstu ovakve implementacije pokazao kao važan faktor u odgojno-obrazovnom sustavu, a najviše u obliku utjecaja koji na školski sustav mogu imati oni (a to su roditelji i njihova djeca) u čije se ime rade ovakvi zahvati.

Naime, vjeronauk u školi, zbog svoga specifičnog statusa, u izradi njegova programa i statusa vjeroučitelja koje imenuju vjerske zajednice, ima veliku autonomiju. Ta autonomija nije sama sebi svrhom i nije tu da ojača položaj samih vjerskih zajednica, nego upravo da roditeljima i djeci koji su se odlučili za vjeronauk zajamči da će njihov izbor otpočetka biti onakav kakav žele. Sustav se tako može „napunjati“ (implementirati) svime i svačime, ali vjeronaučna nastava ima svoju autonomiju zahvaljujući upravo ovako postavljenom modelu, koji svima koji ga izaberu jamči da će se odvijati upravo onako kako to žele oni koji su ga izabrali.

Preko vjeronauka, dakle, svaka obitelj, svaki roditelj i dijete, može suvereno i na najdemokratskiji način sudjelovati u sustavu odgoja i obrazovanja. Na eksperimentiranja ili slične zahvate vjeronauk je praktički posve imun, a onima koji koriste njegovu uslugu zajamčena je najviša razina prava. Nijedan drugi predmet time se ne može pohvaliti.

I zbog toga je vjeronauk važan u školi. Jer predstavlja izravno očitovanje volje onih koji ga izabiru. Dosad se pokazalo da se radi o vrlo visokim brojkama, koje se kreću od 80 do 90 posto, što vjeronauku daje legitimitet pučkog plebiscita, svojevrsnog „referenduma“, koji doduše izlazi iz definiranih referendumskih uzusa, premda na identičan način propituje volju svojih građana, koji se upravo referendumskim „da“ ili „ne“ pitanjem očituju o njegovoj sudbini.

Takva njegova pozicija, naravno, jamči učenicima koji ga pohađaju suverenu stabilnost i osjećaj da se upravo na vjeronauku mogu osjećati onakvima kakvi jesu, komotno i zaštićeno. To je svojevrsna poruka i vjerskim zajednicama, napose Katoličkoj crkvi, da se kojekakvim „implementacijama“ političkog establišmenta u zemlji može doskočiti upravo primjerom autentičnosti i suverenosti kakvu ima vjeronauk u školi. I da građani preko svojih vjerskih zajednica mogu izravno odlučivati o vlastitim sudbinama, i to kroz postojeći sustav, tj. na svim razinama, zahvaljujući upravo konkretnoj poziciji koju vjerske zajednice imaju u društvenom životu. Gdje nisu samo ukras kojega se implementatori sjete, npr., uoči izbora, nego imaju snagu, koja se da pretočiti u konkretne potrebe života.