Skoplje je jedini grad na svijetu kojim ‘šeću’ Periklo, Ćiril, Šmizla i Aleksandar Makedonski

Grad u koji sam jednog listopadskog ranog jutra 1983. godine doputovao na odsluženje vojnog roka danas uglavnom više ne postoji. Prvi koji su me tada dočekali, po izlasku sa željezničke stanice, bili su čistači cipela, Romi. Uhvatili su me u “đir” i uglancali moje adidasice, kojima nije trebala ni pasta za cipele, ni laštenje. Onda su mi rekli cijenu. Bilo ih je, naime, četiri-pet oko čistača s klupicom i četkama. Na moje negodovanje odgovorili su zapomaganjem o gladnoj djeci koju treba nahraniti i konstatacijom: pa kad ćeš imati para, ako nemaš danas. I bili su u pravu. Čitava familija regrute je ispraćala u vojsku kao i brucoše na fakultet u veliki grad, tako da je svatko tutnuo u džep ili ruku neki džeparac. Bilo je to, u svakom slučaju, najskuplje čišćenje cipela, a pogotovo tenisica, koje sam ikada platio. Sve je to išlo u rok službe. Nisam zbog toga dobio, a kamoli zadržao negativnu sliku o glavnom gradu Makedonije. Naprotiv. Kada sam se petnaest mjeseci kasnije, jednog prosinačkog jutra, Hellas Expressom vratio u Zagreb, osjetio sam hladnoću, zatvorenost i odbojnost. Prvi sam put tada doživio kolektivnu sliku neke sredine. Sva ona užurbanost i masa koja me dočekala na izlazu s Glavnog kolodvora, pretvorila se u jedno lice koje je snažno odudaralo od doživljaja, kojeg do tada nisam bio ni svjestan, mase ljudi koja bi me okruživala u vrevi Skoplja, za izlazaka u grad. Bio sam se već navikao na južnjački tamnoputo, otvoreno, srdačno i susretljivo lice stanovnika glavnoga grada tadašnje najjužnije od svih južnoslavenskih i jugoslavenskih republika.

Antički Makedonci

Ovaj put u Skoplje sam doletio avionom, u ranu zoru. U međuvremenu, Makedonci su od južnoslavenske braće po Ćirilu i Metodu, Naumu i Klimentu te prosvjetiteljskoj braći Miladinov, postali “antički Makedonci”, izravni potomci i nasljednici Aleksandra Velikog, po kojem su nazvali i skopsku zračnu luku, te njegova oca Filipa Makedonskog. Odnosno, barem je njih same i čitav svijet vladajuća nacionalistička politika pokušala uvjeriti u taj novootkriveni i ispod dubokih naslaga stoljeća iskopani identitet.

Stara željeznička stanica bila je nekada Muzej grada Skoplja i sačuvana uspomena na katastrofalni potres koji se dogodio 26. srpnja 1963. godine u 5.17 ujutro. Ta zgrada i danas stoji, a na njezinu pročelju veliki sat zaustavljen u trenutku potresa, kao i natpis koji govori da je ondje muzej. Ali, čitav je kompleks zarastao u drač i korov, ograđen i zatvoren daskama i građevinskim ogradama.

Tog davnog jutra u Skoplju vrijeme je stalo, a zahvaljujući solidarnosti čitavog svijeta, nakon što su pokopani svi mrtvi, a ruševine raskrčene, izgrađen je novi grad, pun modernističkih zgrada s potpisima probranih glasovitih jugoslavenskih i svjetskih arhitekata.

Jedna od takvih zgrada je i Makedonska opera i balet. Nekada je ona bila na obali Vardara. Danas uz nju stoji i nova zgrada Makedonske filharmonije, moderna koncertna dvorana na čije sam otvorenje otišao prije tjedan dana. I Vardar teče tamo gdje je tekao i prije. Ali, novi soj makedonskih urbanista i arhitekata, kojih se ozbiljni predstavnici profesije s gnušanjem odriču i proklinju ih, uspio je između Opere i rijeke ugurati još jedan niz čudovišnih objekata, palača u pseudoklasicističkom stilu, s megalomanskim korintskim stupovima, kičastim kandelabrima, kolonadama s kipovima grčkih muza, filozofa, vojskovođa i kraljeva.

U šetnji gradom, susreo sam i čistača cipela, ali ovaj put u obliku jedne simpatične brončane skulpture na jednoj od glavnih ulica.

Sami stanovnici Skoplja, s kojima sam se tijekom svog jednodnevnog boravka susretao i družio, u identitetskom smislu i u pogledu određenja prema tome što je njihov grad postao ili su ponosni, ili zbunjeni, ili zgroženi. Prve, kada bi me pitali s radosnim iščekivanjem odgovora, kako mi se sviđa grad, nisam želio razočarati i biti nepristojan gost. S drugima nisam imao vremena upustiti se u raspravu, a s trećima sam suosjećao i zajedno s njima oplakivao ono čega više nema, gorko se smijući svemu onom zbog čega oni sami središte Skoplja nazivaju Disneylandom ili Las Vegasom.

Ratnik na konju

Vidio sam već dovoljno fotografija ogromnog spomenika koji se službeno zove “Ratnik na konju”, a svi znaju da predstavlja Aleksandra Makedonskog, da ne budem iznenađen. Isto vrijedi i za njegov pandan s druge strane rijeke, stojeću figuru Aleksandrova oca Filipa II. I jedan i drugi spomenik istovremeno su i fontane, načičkane ratnicima, lavovima i konjima. Ipak, Makedonija se nije odrekla svoje slavenske prošlosti i velikana. Središte Skoplja jednostavno guta sve, spajajući nespojivo. Ondje nema čega nema. Jedan od dva nova pješačka mosta preko Vardara, pored onog drevnog kamenog, zove se Most civilizacije i također je izgrađen u stilu koji, nitko mi nije uspio objasniti zašto, u Skoplju zovu barokom. Most je načičkan kipovima velikana s prostora Makedonije. Da biste pojmili zbrku koja ondje vlada, dovoljno je reći da galerija na jednoj strani mosta počinje skulpturom Perikla, a na drugoj završava kipovima cara Dušana i kralja Marka, poznatijeg u balkanskim mitovima kao kraljevića, o čemu svjedoči toljaga u njegovoj ruci. Ipak, na počasnom mjestu, sa svake strane Kamenog mosta koji vodi od Filipa prema Aleksandru, nešto su veće i čak umjetnički uspjelije skulpture Ćirila i Metoda, odnosno njihovih makedonskih učenika Klimenta i Nauma Ohridskog. U blizini je i Muzej Holokausta, zgrada koja, poput sada usamljene Opere i nove koncertne dvorane Makedonske filharmonije, ipak odudara od posvudašnje megalomanije i kiča.

Kao rijetko gdje na svijetu, izdana i prodana arhitektura u Skoplju danas može poslužiti kao ogledni primjer za proučavanje odnosa između politike i izgradnje identiteta od kamena, betona i stiropora umjetnih fasada. (U Skoplju sam, naime, naučio još jednu novu riječ: fasadiranje, što znači preobrazbu, oblačenje starih zgrada u novo ruho carskog kiča i neukusa.)

Arhitekturom je sam sebe označio i uzročnik, izvor iz kojeg je proistekao sav taj besmisao. Jedna od najkićenijih, a noću najblistavije osvijetljenih zgrada u užem centru Skoplja sjedište je stranke VMRO-DPMNE. Premda nakon desetogodišnje vladavine više nije na vlasti, njezinu se vođi i do prošle jeseni makedonskom premijeru Nikoli Gruevskom ljudi još uvijek obraćaju s “predsjedniče”. Uvjerio sam se u to nakon svečanog koncerta Makedonske filharmonije u novoj dvorani. Ali, kada ga je u svom govoru spomenula ministrica kulture, nabrajajući sve zaslužne za izgradnju koncertne dvorane, pljesak samo jednog dijela publike pokazao je podijeljenost gotovo kao da smo u parlamentu, a ne u koncertnoj dvorani. No, pored svih spomenika koje sam znao sa slika i pripremio se na sudar s njima, u Skoplju su me zaprepastile, začudile i zabavljale stvari za koje nisam znao. Na primjer, dvije ogromne drvene galije s jarbolima, nalik španjolskim topovnjačama iz vremena bitke kod Trafalgara, koje su izgrađene u plićaku Vardara, između mostova, kao restorani i hoteli. Gradi se upravo i treća. Potom, domaćini su mi skrenuli pažnju na tri velike kocke od granita i mesinga postavljene na samu sredinu rijeke. Na njima piše čega su simboli, na makedonskom i engleskom: vjera, nada i ljubav. Iz svake od tih kocki raste vrba. Kao da želi poručiti da su onima koji su ih tu posadili vjera, nada i ljubav na vrbi svirala. Domaćini su mi rekli da je vlast na ta tri stabla i njihove “tegle” nasred rijeke spiskala, odnosno u Vardaru oprala 250 tisuća eura. Negdje drugdje tako nešto zvučalo bi mi nevjerojatno i nemoguće. Ne i u Skoplju.

Premda su Albanci, kako smo moglo čitati u medijima, već nekoliko puta pokušali srušiti onaj spomenuti kip cara Dušana, u tom posvemašnjem kiču, ako ništa drugo, nema isključivosti. Još jedna od ikona suvremenog Skoplja je Majka Tereza. Njoj posvećena spomen-kuća poseban je primjer arhitektonskog kiča, ne s jednom, nego s dvije skulpture svetice ispred zgrade. Povrh svega toga, na svakoj od čudovišnih novih zgrada pored Vardara, bio to Arheološki muzej, Agencija za telekomunikacije ili Ministarstvo vanjskih poslova, nalaze se pozlaćene ploče sa slikom skromne albanske redovnice rođene u Skoplju i njezinim citatima, na makedonskom i engleskom. (Tek su noviji ulični natpisi i putokazi ispisani i na albanskom i svi jezici na njima, barem za sada, mirno koegzistiraju, a da ih nitko ne precrtava i ne skida.)

‘Zakucana’ Majka Tereza

“Susrećimo uvijek jedni druge s osmijehom, jer osmijeh je početak ljubavi.” Zar nije dirljivo naivno kada, pokraj slike žene koja je simbol milosrđa, upravo taj citat Majke Tereze pročitate zakucan na pročelje palače Državnog odvjetništva?

Nešto drugo, a ne osmijeh, simboliziraju mrlje boje koje s pročelja iste zgrade još uvijek nisu očišćene od posljednjih demonstracija u Skoplju. Glazbenica iz Skoplja rekla mi je kako nastoji ne prolaziti središtem grada, a ako već mora proći, gleda u zemlju pred sebe da vidi što manje od tog velikog arhitektonskog i urbanističkog cirkusa iza kojeg stoji još veća korupcija. Premda je to njezina struka, odnosno baš zato, ide joj silno na živce i klasična glazba koja povazdan na obali Vardara svira iz nevidljivih zvučnika. Dok sam ja šetao, puštali su neki božićni miks: malo “Orašara” Čajkovskog, malo na klasičan način obrađenih američkih božićnih pjesama. Kažem vam, nema čega nema. Umjetnica mi s nostalgijom priča o vremenu kada su kičem smatrali primjerke ulične umjetnosti, skulpture poput “Šmizle” Dimitra Filipovskog ili loše kopije onog čuvenog bika s Manhattana. Danas su te skulpture, baš kao i onaj “moj” nasmijani čistač cipela od bronce, otočići dobrog umjetničkog ukusa i vrckave duhovitosti koja uveseljava prolaznika. Poput one kupačice u crvenom bikiniju ispod Kamenog mosta koja se sprema uskočiti u rijeku naglavačke. U takvim prosjajima, kao i danonoćnom žvrgoljenju vrabaca koji dominiraju skopskim nebom i krošnjama, u Staroj čaršiji i na Bit pazaru, otvorenim i nasmijanim licima ljudi koje sam susreo i upoznao, ipak sam prepoznao i osjetio ono svoje vojničko Skoplje. Tko god, pak, želi pobjeći od megalomanske monumentalnosti bez ukusa, sklanja se u Staru čaršiju, kafiće, restorančiće i slastičarnice u kojima se još uvijek prodaju odlične baklave, tulumbe, leblebija i boza. Jedan dan proveden u nekom gradu nikoga ne čini stručnjakom. Ja vam samo mogu reći da je prošla nedjelja bila mirna, topla, sunčana, a svi ljudi u njoj opušteni, bez traga bilo koje vrste napetosti. Građani i građanke s kojima sam razgovarao dijele se i na optimiste i pesimiste. Što se politike tiče, sve su oči uprte u novu vlast i premijera Zorana Zaeva. Jedno je od najvažnijih pitanja za budućnost Makedonije, ali i čitavog Balkana, hoće li među Albancima, baš kao i Makedoncima, prevladati građani ili nacionalisti. Na svu sreću, ili se meni barem tako čini, ljudi još uvijek uglavnom ne daju da im na lica, kao na zgrade, arhitekti identiteta navuku neke nove fasade od gipsa. A i vrabaca je još uvijek mnogo više nego vrana.