Tko su ti heroji koji su branili Vukovar i kako danas žive? Evo nastavka našeg serijala.
Zagrepčanin Željko Kovačić kao dobrovoljac se uključio u Domovinski rat potkraj 1990. godine, a u Vukovar je stigao u rujnu 1991. Raspoređen je u Hercegovačku ulicu kod Trpinjske ceste, na prvu borbenu liniju. Imao je pumpericu svog prijatelja Miroslava Šajatovića i papovku s troblonskim minama. Stradao je 5. listopada od iste tenkovske granate kao i njegov prijatelj. Izgubio je obje noge iznad koljena.
Prosjak kraj crkve
- Prije odlaska u Vukovar s obitelji sam posjetio Mariju Bistricu, gdje sam, kraj crkve, ugledao invalida prosjaka koji nije imao potkoljenice. Posegnuo sam rukom u džep i dao mu sav novac koji sam imao. U Vukovaru sam s Miroslavom držao položaj na katu kuće u Hercegovačkoj kada je tenkovska granata probila dva zida i eksplodirala kraj nas.
I tog časa mi je pred očima bljesnula slika prosjaka iz Marije Bistrice, njegovo lice i začuđeni pogled kad sam mu dao novac. U bljesku eksplozije, kroz dim i prašinu ugledao sam svoju obitelj, djecu i ženu, sve je bilo kao u usporenom filmu. Kada se sve smirilo, vidio sam da od desne noge nema ništa, a lijeva je bila sfrkana kao smoždena krpa. Iz kuće nismo mogli izaći kroz vrata, nego kroz rupu u zidu, a u u00ABwartburguu00BB je uz mene sjedio suborac Franc, koji se strašno uplašio. U bolnici su me dočekali doktori Matoš i Njavro.
Upitao sam Njavru da li se može spasiti noga koja je ostala, a on mi je odgovorio: u00ABE prijatelju, ova ne može.u00BB Cijelo to vrijeme bio sam pri svijesti, i tek kada sam shvatio da sam na sigurnom u bolnici, šok je prošao i iz rana je počela špricati krv a ja sam se onesvijestio.
Dugi je plakao
Željku su u vukovarskoj bolnici amputirane obje noge visoko iznad koljena. Kad se probudio, uz njega je bio prijatelj iz kvarta, iz zagrebačke Dubrave, Damir Jašarević - Dugi.
- Dugi je došao do mog kreveta, kleknuo i počeo plakati. Ta grdosija od čovjeka rida kao malo dijete, a ja mu kažem u00ABDugi, umjesto da ti mene tješiš, ja moram tješiti tebeu00BB. A Dugi plače i kaže mi: u00ABKako ću se vratiti doma u kvart, pa ja sam morao paziti na tebe?!
u00BB u00ABDugi, pa to je rat, nije to zajebancijau00BB, odgovorio sam mu. Ali Dugog je mučilo to što se on mogao probiti na vlastitim nogama, jer smo već bili u okruženju, a kako ću ja, ovisan o drugima. u00ABNe brini se, naći ću ja nekog magarčića, pa na njemu kroz kuruzu i minsko polje, nema problemau00BB, našalio sam se.
Željka su uspjeli ubaciti u posljednji kamion koji je bio u konvoju za odlazak iz vukovarske bolnice. Konvoj su pratile međunarodne snage i “Liječnici bez granica”, ali ta garancija nije ništa značila jer su ga pregledavali četnicii i JNA. U kamionu su bila tri ranjenika na nosilima i još sedmorica koja su sjedila.
- Na putu prema Šidu kamion ispred nas je naletio na minu i u toj eksploziji je pukla srednja prečka na našem kamionu koja je držala ceradu. Kiša se slijevala po nama, a mi smo sjedili u tome mirni i potpuno mokri. Nismo smjeli izvirivati kroz krajeve cerade, a kad smo došli do jednoga križanja, vidio sam putokaz prema Beogradu.
Tada je netko rekao da, ako skrenemo lijevo, idemo za Beograd, a desnoza Hrvatsku. I kamion je počeo skretati ulijevo. Svi smo se smrzli i u tom času izgubili svaku nadu da ćemo se ikada vratiti kući. Ali, vozač je samo hvatao luk za skretanje udesno, nakon čega smo mogli odahnuti.
Napokon šahovnica
U Hrvatskoj su oko jedan sat u noći prvi put ugledali hrvatskog vojnika u odori i sa šahovnicom na kapi te znakom hrvatske vojske na rukavu. Tada su znali da su uspjeli izbjeći najgore i da su na putu prema kući.
- Ne mogu vam opisati što je meni značio taj vojnik s hrvatskim grbom, koje je to olakšanje kada shvatite da ste se izvukli iz tog pakla - nastavlja Željko. - Tu nas je zatekao i Zvonimir Čičak, koji nam je rekao da je doveo novinare BBC-a da nas snime. u00ABPusti novinare, daj ti nama vode, nismo pili cijeli danu00BB, rekao sam mu.
A tada su se pojavile obične žene sa sela i donijele nam čaj i sendviče. U Mikanovcima smo dobili čistu odjeću, prvi put nakon toliko vremena, odjeću koja je i mirisala po čistom. Dobili smo toplo mlijeko, dvije hrenovke i svježi kruh, to mi je bilo nezamislivo i ništa nije išlo u mene. Bio sam umoran i iscrpljen, ali nisam mogao zaspati od tišine, bolne i sigurne tišine kakvu dugo, dugo nisam čuo…