Iznošene odjeće, odsutna pogleda sa slušalicama u ušima i vrećom na leđima, prevrće po kontejnerima. Traga za plastičnim bocama od čije prodaje preživljava. Ako ste ga i zapazili, ni po čemu vam nije privukao pozornost, a najmanje biste pomislili da je riječ o 33-godišnjem profesoru geografije Zdravku Peharu. Akademsku je titulu stekao na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakulteta, a "doktorsku", kaže, na ulici.
Titula mu je nevažna, osmijeh luksuz, a odbačena boca – obrok.
Na kontejnerskom putu
– Ma kakav profesor, zovite me doktorom plastične ambalaže! U protekle sam četiri godine zaronio u svaki prokleti kontejner od Črnomerca do Kvatrića. Zaslužio sam tu titulu.
– Ne pijem alkohol ni sokove, ali boce bi dobro došle – kaže mladi profesor odbijajući piće na početku zajedničkog obilaska njegove trase.
Kontejneri su pred nama, ishod neizvjestan, a put do Kvatrića dovoljno dug za životnu ispovijest diplomiranog profesora povijesti i geografije.
– Da je lako, nije... – govori dok s mukom izvlači bocu sa dna kontejnera.
– ... ali vidiš, isplati se! Evo, pedeset lipa – zadovoljno prvu pokazuje prljavu bocu.
– I ja sam nekad živio pristojnim životom, bio normalan klinac, odrastao u Gajnicama u obitelji iz srednjeg sloja, završio MIOC, upisao Prirodoslovno-matematički fakultet, diplomirao. Na početku 2000. godine umrli su mi roditelji – majka od raka, otac od srca. Bilo je teško. Do diplome sam živio od dvije tisuće kuna roditeljske mirovine, a onda izgubio pravo na nju. Odlazio sam na burzu, poslao više od 200 molbi za posao u osnovne i srednje škole u Zagrebu, Brezovici, Donjoj Stubici... Na većinu natječaja nisu me pozvali ni na razgovor. Jedini natječaj na kojem sam prošao bio je 2004. za profesora odraslima koji nisu završili osnovnu školu. Bio sam presretan, putovao u Osijek i poučavao, ali je nakon dva mjeseca ukinut projekt i eto me – ponovno na burzi – kaže mladi profesor. Razočaran, priznaje, počeo se povlačiti u sebe.
– Imao sam nešto ušteđevine koja se brzo topila. Radio sam i izvan struke, kao zaštitar, na baušteli, u stolariji, na štandu... Sve bez prijave, za male novce i nakratko.
U skupljanju boca, dodaje, našao se slučajno.
– Pokupio sam nekoliko boca u stanu i krenuo prema trgovini, no u smeću sam spazio još nekoliko pa sam pokupio i njih. Svjestan novca postao sam tek kad sam osjetio kovanice u ruci. Pa to je novac, pomislio sam. Njime se hraniš, plaćaš režije... govorio je sam sebi. Bilo je to vrijeme, kaže, njegove psihičke pomrčine. Shvatio je da odlasci na burzu i javljanja na natječaje nemaju smisla, da je sve namješteno, a on sve gladniji.
– Kad sam prvi put za 5 sati skupljanja unovčio boca za 50 kuna, znao sam da je to stvaran posao. Kao zaštitar zarađivao sam 12 kuna na sat, kao prodavač na placu 10, a na bocama – 50! Pravu zaradu, priznaje, nije bilo moguće pronaći u kvartu.
Bježao sam od poznatih
– Kad se kaže da nije sramota raditi, naježim se! I te kako me bilo sram. Bježao sam kao kužan od kvartovskih pogleda. Zato sam i krenuo dalje od Gajnica. U gradu je više ljudi, boca i zarade. Tako je ruta od Črnomerca do Kvatrića postala moja „tvrtka" u kojoj svaki dan odradim svojih 8 sati.
Zdravko unatoč teškom životu nije izgubio smisao za šalu.
– Konkurencija je jaka – smije se, pokazujući poderotinu na jakni.
– Vidiš ovo?! E, to ti je blagodat posla u kojem su gladni radnici. Mi skupljači znamo se po viđenju, no kod nas nema prijateljstva. Česte su svađe, a iako ih se klonim, nedavno sam i sam bio sudionik jedne. Hodajući Vlaškom, zapazio sam krupnijeg sakupljača. Skrenuo sam mu s rute i pokupio boce, no sustigao me, povukao za jaknu i zaprijetio mi da ne smijem u njegov kvart – kaže nesuđeni profesor.
Dodaje kako sa stanarima nema problema jer je – uredan.
Ne razbacuje i ne rasipa smeće iz kontejnera.
– I sam se iznenadim kad naletim na takav prizor. Takvo što čine ljudi bez osjećaja za druge.
Još ima san
No više od toga boji se susreta s ljudima.
– Ne opterećuju me pogledi stranaca. No umro bih od srama da sretnem znanca. Tako sam jednom, vadeći boce u središtu grada, zapazio kolegu s fakulteta. Okrenuo sam se i mislim da me nije vidio. Vjerojatno ima onih koji su me prepoznali, ali je, čini mi se, i njima bilo jednako neugodno kao i meni pa smo susret – izbjegli. A što da me, molim vas, pitaju kako život, posao?! – Sati odmiču, a vreća se polako puni. Gdje je kraj, pitamo „doktora"?!: – Znaš, ja ga još zamišljam s kredom u ruci. Nisam se prestao nadati, o tome mislim svaki dan. Ovaj me život prehrani, ali i ubija. Nemam prijatelja, djevojku, nikoga tko bi podnio smrad smeća. Imam šahovsku ploču, ali bez partnera. Nemam televizor, računalo, ni hlače bez rupa, ali još imam snove. Zamišljam se u čistoj odjeći, namirisan, sa školskim imenikom. Obožavam klince, obožavam svoj poziv – kaže Zdravko sanjarski.
citam komentare............