Slabosti zapadne demokracije koje je razotkrila pandemija

Ako smo se do sada brinuli o zdravlju, kako vlastitom tako i nacionalnom, a i globalnom, s dodatnim, ne toliko očekivanim efektima pandemije počele su brige prije svega za egzistenciju zbog uzdrmanoga gospodarstva, ali onda i razmišljanja o tome da neminovno moraju nastupiti promjene.

Pandemija je, prema mišljenju mnogih, razotkrila mnogo slabosti sustava zapadne demokracije, kao i ekonomije, koji (tako se barem čini) osim što su do sada bili teško održivi ili se održavali s krajnjom mukom, sada postaju neodrživi. O perspektivama koje pandemija, uza sve svoje ugroze i žrtve, ipak nudi pitali smo nekoliko naših uglednih stručnjaka iz različitih područja društvenih i humanističkih znanosti.

Neven Budak: Sad se vidi koliko je važno obrazovanje

Nema nikakve sumnje da ova epidemija ima ogroman potencijal da život promijeni nabolje ili nagore, a sa svakim tjednom i svakim mjesecom taj potencijal raste. Ljudi stvaraju nove životne navike, sustavi pronalaze nove načine funkcioniranja, vlast uvodi nove načine odlučivanja i upravljanja. Sve se to može okrenuti u našu korist ili na našu štetu, ovisno o tome kako ćemo tu priliku iskoristiti i koliko snage ćemo imati kad opasnost mine. Obrazovni se sustav, ne samo naš, našao pred izazovom za koji objektivno nije bio spreman. Neke su zemlje već i prije krize učinile velike korake prema obrazovanju na daljinu, pogotovo u visokom obrazovanju. U normalnim okolnostima i Hrvatska je već imala neka iskustva s nastavom na daljinu na nekim otocima. No sve to uglavnom nije bilo dovoljno u okolnostima koje su bitno drugačije od normalnih. Sada svi razvijaju nove alate i razmišljaju (ili bi trebali razmišljati) o metodici i didaktici takve nastave.

U osnovnom i srednjem obrazovanju ona nikada neće zamijeniti nastavu uživo, jer se u njoj gubi element socijalizacije, ali nam se otvaraju velike mogućnosti za unaprjeđenje rada s učenicima u izoliranim sredinama ili tamo gdje nema stručne nastave. Visoko obrazovanje moglo bi napokon početi osmišljavati pojedine kolegije ili cijele programe za studiranje na daljinu, čime bi se moglo privući studente i iz drugih zemalja. Inicijalno bi troškovi izrade takvih programa možda bili veliki, ali uštede koje bi donosili mogle bi vrlo brzo vratiti uloženi novac. Naravno, nažalost, postoji opasnost da se ništa od toga ne dogodi i da se prvom prilikom vratimo na stari način rada. A ova nam kriza pokazuje i kolika je važnost obrazovanja. Moramo imati dobre zdravstvene radnike, dobre ekonomske i financijske stručnjake, dobre tehnologe, sposobne poduzetnike i sposobne političare, obrazovane radnike i seljake, sposobne znanstvenike i nastavnike. Inače nam prijete ovisnost o drugima, osiromašenje i klizanje prema nedemokratskom sustavu i socijalnim napetostima. Na nama je da pokažemo jesmo li kao društvo dovoljno zreli da uhvatimo priliku koja nam se nudi.

Renato Matić: Političke sile i korporacije ipak trebaju znanost

Upozorenja o problematičnom karakteru zapadne civilizacije nisu od jučer. Još je Nietzsche pisao o modernom društvu kao „konglomeratu bolesnih sastojaka“, a da ne spominjemo oštrinu kritike suvremenog zapadnog društva, kojom nas na promišljanje pozivaju autori Frankfurtske škole, i brojni drugi. Ili način na koji Zygmunt Bauman u strukturi modernog društva i dehumaniziranom shvaćanju zannosti i tehnologije, iščitava uzroke najmračnijeg dna do kojega ova civilizacija zaranja kroz iskustvo Holokausta. S jedne strane već skoro dva i po stoljeća svaka iduća generacija znanjem višestruko nadmašuje prethodnu, znanstveni izumi i tehnološki napredak doista ostavljaju bez daha. Istodobno, možda još i intenzivnije, zbog platežnih mogućnosti naručitelja sumnjivih ili izravno zločinačkih namjera, znanosti i tehnologija, razvijaju formule i mehanizme potpunog uništenja. Također, svako malo, priroda u svoj svojoj snazi i žestini, pokaže tko je glavni, koliko smo beznačajni i upozori da ne iskušavamo „njezino pravo na završnu riječ“. I konačno, povrh svega, dogodi se da jedan od najmanjih, ljudskom oku nevidljivi oblik postojanja, i to sa samog ruba živog i neživog svijeta, iz kolosijeka izbacuje ukupan način življenja sa svim dostignućima i budućim ciljevima.

Toliko nam je uvjerljivo oslikao da nas nikakve međusobne razlike u bogatstvu, političkoj moći i slavi, ne mogu djelotvorno sačuvati i zaštititi, te da smo svi isti, jednaki, krhki i slabi, i bez ikakvog realnog pokrića oholi, samouvjereni i uvjereni da vladamo Zemljom. I to sve, bez obzira kako se zovemo, od kuda dolazimo, kako izgledamo, u što vjerujemo, kako se i kome molimo, kakvi su nam životni prioriteti, svjetonazorski i politički izbori. Sve bojeve glave, mega bogate i utjecajne korporacije, političke super sile, trenutno su pognule glave i priznaju kako još uvijek „nemaju rješenja“.

I kamo sad svi oni sa iščekivanjem gledaju? Tamo gdje se inače ne udostoje niti skrenuti pogled, i gdje obično otresaju mrvice sa stolova svojih bilijunskih budžeta. Među znanstvenike, i to ne one koje inače financiraju kako bi servisirali njihove privatne i specijalne interese. Već među sve druge, od kojih mnogi rade u sramotno zapuštenim laboratorijima, poput našeg „u ime vizije i razvoja“ opustošenog i gotovo ugašenog Imunološki zavoda.Među zdravstveno osoblje, koje sad mjesecima, bez radnog vremena, uz stalnu životnu izloženost, iz sata u sat spašava živote, te čudesnom umješnošću balansiraju između mogućeg i pogubnog, i to u jednako tako, „u ime vizije i razvoja“, zapuštenim i poluruševnim bolnicama.

Među vatrogasce, policiju, Civilnu zaštitu, Crveni križ, i bezbrojne tzv. obične građane i volontere, koji stoje na raspolaganju, na svim onim mjestima, koja su u različitim skupo plaćenim strategijama upravljanja kriznim stanjima, ostala nepokrivena i propusna.I konačno, odgovor na pitanje kada, kako i gdje počinje budućnost? Na mjestu gdje se svakome od nas život i zdravlje pokazuju vrijednostima koje nitko, nikakvim novcem ne može kupiti, a solidarnost, međusobna briga i odgovornost, najtraženijim sposobnostima, koje svatko posjeduje, a nitko ih ne može platiti. Baš tu na tom mjestu prestaje prošlost, i započinje budućnost.

Ljubo Jurčić: Nedostaje globalnih javnih dobara

Početkom šestedesetih godina prošlog stoljeca, potaknuta tehnološkim napretkom u starim tehnologijama i stvaranje novih tehnologija kao i blagim zatopljenjem hladnog rata, počeo je zadnji veliki val ekonomske globalizacije. Stadardizacija proizvoda, liberalizacija i univezalizacija poslovanja, razvoj telekomunikacija i transporta i nihovo pojeftinjenje dali su do tada neviđeni poticaj svjetskoj trgovini i svjetskom gospodarstvu. Pad socijalizma početkom devedesetih godina, stvorio je uvjete da se može skoro proizvoditi bilo gdje u svijetu i prodavati bilo gdje u svijetu. Proizvodnja je išla tamo gdje su troškovi proizvodnje najmanji, prodavalo se gdje se ostvaruju najveći profiti, a profiti se knjižili gdje su porezi najmanji. Ukupna svjetska proizvodnja i svjetski dohodak, nošen globalizacijom je rastao. To je pozitivni efekt globalizacije. Negativni efekt je, prije svega, njegova neravnomjerna raspodjela: bogati su postajali puno bogatiji, a siromašni baš i ne. Analiza Svjetske banke (iz 2003.) pokazuje da je 1960-62. godine, 20 najsiromašnijih zemalja imalo bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku 212 $, a 20 najbogatijih zemalja 11.417 $. Četrdeset godina poslije, 2000-02. godine, dohodak u 20 najsirošnijh zemalja porastao je na 267$, a kod 20 najbogatijih zemalja na 32.339$.

Ovakav razvoj je rezultat dominantne politike (ekonomskog) neoliberalizma u kojem je tržištu prepušteno da određuje vrijednost svega, ne samo profita kompanija nego i vrijednost zdravlja, obrazovanja, okoliša, …! Uloga države kao, direktnog ili indirektnog, proizvođača javnih dobara je potisnuta. Bez kvalitetnih javnih dobara nema ni dugoročno održivog razvoja društva , države i rasta gospodarstva. Javna dobra su unutarnja i vanjska sigurnost, fizička i institucionalna infrastruktura, a prije svega zdravlje i obrazovanost ljudi i očuvanje okoliša. Javno dobro novijeg doba je istraživanje i razvoj. Proizvodnja javnih dobara je neisplativa privatnom sektoru. Javna dobra se financiraju porezima, odnosno zahvaćanjem države u BDP. Ako država više zahvati u BDP profit je manji. Zbog toga se stvorio veliki pokret za smanjivanje udjela države u BDP. Takva politika kratkoročno povećava profit, srednjoročno izaziva krize, a dugoročno onemoguje razvoj i dovodi do kolapsa takvih sustava.

Sadašnja situacija je rezultat takvog ponašanja. Velike migracije i korona pandemija imaju u korijenu iste izvore. S ciljem što većeg profita premalo se ulagalo u obrazovanje, zdravstvo, fizičku i institucionalnu infrastrukturu i opći društveni razvoj. Budući da je poslovanje globalno, sada se vidi nedostatak globalih istitucija i nedostatak globalnih javnih dobara. Na jednoj strani su profitno orijentirane kompanije a na drugoj strani su sebično orijentirane države. Rezultat takvog ponašanje danas trpimo svi. Sada će se mnoge države puno više okrenuti nacionalnim ekonomijama. To se već počelo događati poslije financijske krize iz 2008/9. Globalizacijski procesi će se usporiti, a u nekim dijelovima zaustaviti. Povratak na dosadašnji sustav funkcioniranja svjetskog gospodarstva je, iz više razloga, nemoguć. Koliko će međunarodna zajednica imati pameti i snage da izgradi globalne institucije za proizvodnju globalnih javnih dobara tek će mo u narednim godinama vidjeti. Kriza iz 2008/09. pokazala je da slobodno tržište nije samoregulirajuće, neoliberalizam nije svršeni sustav i neje „kraj povijesti“, a da bez razvijene, regulacijske i razvojne, uloge suvremene države nema dugororočno održivog razvoja društva, gospodarstva kako na nacionalnom tako i na globalnom nivou. Ova pandemija je to potvrdila. Krize su „sveti glal“ znanosti. Osobito društvenih. One pokazuju ispravnost teorija na kojima se grade ideologije koje upravljaju gospodarstvom, državom i svijetom. Kad se ne koristi znanost ili se se ona ne poznaje, onda se u objašanjavanju društvenih i prirodnih pojava uvodi „crni labud“ kao nešto nepredvidljivo. Ova pandemija je bila predvidljiva i najavljivanja, kao i većina financijskih i ekonomskih kriza pedesetak godina. Pametne zemlje potiču i koriste znanost, one druge vode populističke politike.

Hrvoje Jurić: Razotkrivene su dublje ukorijenjene bolesti

Situacija u kojoj smo se našli zbog pandemije koronavirusa pokazala je sve slabosti današnje demokracije, odnosno suštinsku slabost sistema koji se danas naziva demokracijom, a usudio bih se reći da u ovoj situaciji možemo vidjeti i koliko se, tamo gdje se s ganućem govori o demokratskoj tradiciji i demokratskim vrijednostima, zapravo radi o prividu demokracije. Zapadnjaci redovno i po navici ismijavaju Sjevernu Koreju, njezin režim, njegovu ideologiju i totalitarno-diktatorsko-tiranske metode, a pogotovo tragikomičnu spremnost podanika da na to bez otpora pristaju. Ali u samo nekoliko dana početkom 2020. godine, svi ti samoljubivi demokratski režimi i njihovi ponosni podanici reorganizirali su život tako da uznemirujuće nalikuje na onaj sjevernokorejski. Ako, pak, demokracija znači vladavinu naroda, to jest političkog naroda, pripadnika određene političke zajednice ili građana, a danas se odluke donose isključivo mimo njih, putem izvanrednih proglasa, ukaza i zakona donesenih u dvojbenoj pravno-političkoj proceduri, onda nema govora o demokraciji. No nije to baš neka novost. I inače je tako, samo je sada do kraja razgolićen taj birokratsko-partitokratsko-militaristički sistem koji više nalikuje na oligarhiju negoli na demokraciju, pogotovo zato što je u najužoj sprezi s interesima krupnog kapitala.

U doba kada se toliko brine o interesima globalnog biznisa i velikih privatnih kompanija, a bez pardona se ukidaju ne samo sloboda kretanja te pravo na okupljanje, nego i pravo na privatnost te sloboda mišljenja i izražavanja, aktualna je stara izreka Maxa Horkheimera: „Tko ne želi govoriti o kapitalizmu trebao bi šutjeti i o fašizmu“. Sigurno je da se nalazimo u jednoj novoj i neobičnoj situaciji, iako ovu pandemiju možemo promatrati i kao simptom starijih i dublje ukorijenjenih bolesti čovječanstva kao što je rapidna tehnicizacija, digitalizacija i virtualizacija obrazovanja, rada, ali i socijalnoga života uopće. Na tu novu situaciju možemo se adaptirati, odnosno početi se mijenjati nagore kako bismo se prilagodili onome što kriza, a zapravo oni koji njome upravljaju, od nas traži. A možemo je iskoristiti i za razmišljanje o tome kako bismo sebe kao pojedince, naše zajednice i naposljetku svijet mogli promijeniti nabolje, pod vidom slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti. Naravno da trenutna militarizacija društva nije baš pogodna za to, te da su na kušnji i elementarni međuljudski odnosi, jer se danas, često i manipulativno, među ljudima generira oprez, sumnjičavost i paranoja. Zato smatram da uz tjelesno i psihičko zdravlje moramo sačuvati i sposobnost kritičkog mišljenja, koje je također ugroženo, kako bismo nakon ove krize, ako ne već tijekom nje, mogli pokrenuti borbu za izgubljena prava i slobode i, da se patetično izrazim, za jedan drugačiji i bolji svijet.

Lidija Kos-Stanišić: Razina socijalnog povjerenja u RH je niska

Poznato je da je autoritarnim režimima puno jednostavnije i lakše upravljati životima svojih građana, ne samo za vrijeme kriza i izvanrednih stanja, nego i za stanja mira. Građani i onako nisu su navikli na pretjeranu slobodu, već se držati pravila i odredbi, i znaju da su kazne za kršenje istih vrlo visoke. Stoga se sve više raspravlja o tezi da su autoritarni sustavi osposobljeniji za borbu protiv pandemija od zapadnih demokratskih društava. Vjerojatno je tako, stoga smo intuitivno i mi u RH osjetili da moramo pristati na ograničavanje vlastitih ustavnih sloboda. No, prije nego što krenemo davati vlastite sudove o zapadnoj demokraciji u vrijeme covida 19, trebali bi definirati pojam demokracije. U politologiji uobičajeno je razlikovanje predstavničke (liberalne demokracije) i izravne demokracije.

Zapadne demokracije uglavnom su predstavničke demokracije i utemeljene su na načelu demokratskog političkog predstavništva. U novije vrijeme izjednačuju se s izbornom demokracijom koja bi trebala biti najbliža “idealnom sustavu” i koja podrazumijeva još tri bitna uvjeta, od kojih je najvažniji isključenje “rezervnih područja” moći vojske ili drugih društvenih i političkih aktera koji nisu izravno ili neizravno odgovorni biračkom tijelu. Osvrnut ću se na problem zapadnih predstavničkih demokracija vezanih uz „rezervna područja“ moći, u ovom slučaju tijela (Stožer civilne zaštite RH) i osoba koje ga čine, a nisu izravno ili neizravno odgovorni biračkom tijelu, a u ovoj izvanrednoj situaciji i „zanimljivim vremenima“ odlučuju o našim životima i našim slobodama. Da li je zbog toga zapadna demokracija u krizi? Mislim da nije jer većina građana pristaje, zbog višeg cilja, na ograničavanje svoje slobode. Jedna od osnovnih pojmova koje vežemo uz demokraciju je sloboda – govora, vjeroispovijesti, kretanja, donošenja odluka. Riječ sloboda spominje se 17 puta u Ustavu RH. Članak 3. nabraja najviše vrednote ustavnog poretka RH i slobodu stavlja na prvo mjesto, a članak 22. navodi da je „čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud“. No, unatoč ustavu, trenutačno slobodom ne raspolažemo i zbog toga se pretjerano ne bunimo. Prihvatili smo „posao od kuće“, razmak od 2 metra u dućanu i socijalno distanciranje. Prihvatili smo i „kućne zatvore“. I sama sam nakon povratka iz SAD bila primorana provesti 14 dana u samoizolaciji i prihvatila sam ograničavanje slobode kretanja bez dovođenja u pitanje vlastitih ustavnih sloboda. Čak ni provjeru policije da li se držim samoizolacije nisam doživjela činom „policijske države“. Pomislio bi čovjek da svaki normalni i odgovorni građanin zna da mora ostati kod kuće kako bi zaštitio sebe i druge i ne bi postao „bioterorista“. No nije tako. Svakodnevno slušamo i čitamo o kršiteljima samoizolacije. I kada završi samoizolacija nemamo slobodu kretanja. Možemo do dućana ili ljekarne, ali ne i odlaska izvan mjesta prebivališta. Zašto ne možemo za vikend otići u vikendicu u Zagorje i baviti se poljoprivrednim radovima? Ili zašto ne možemo otići prozračiti kuću na moru? Zašto nam je to zabranjeno, zašto policija provjerava dozvole za kretanje izvan mjesta boravišta i zašto to prihvaćamo? Zato jer pretpostavljamo da postoje građani koji neće biti odgovorni i koji se neće držati socijalne distance.

Smatram da se odgovor na pitanje zašto pristajemo na ograničavanje sloboda nalazi u socijalnom kapitalu, odnosno kulturi (u našem slučaju nekulturi) povjerenja i suradnje koja omogućuje uspješno djelovanje zajednice. Razina socijalnog povjerenja u RH je niska. Na pitanje „Većini ljudi može se vjerovati“ u RH već godinama pozitivno odgovara svega 15 do 20% građana. To znači da 80-85% građana ne vjeruje drugima, stoga i prihvaćamo da nam slobode ograničavaju društveni i politički akteri i tijela koje nismo na izborima izabrali jer vjerujemo da će nas spasiti od nas samih!. Ne smatram da je zato zapadna demokracija u krizi, samo se suočava s izazovom koji, vjerujem, će uskoro nadvladati.

Dr. sc. Zvonimir Galić, Filozofski fakultet u Zagrebu

Najvažnija stvar koju smo naučili je da su zapadne demokracije i njihove ekonomije vrlo krhke. U samo nekoliko dana prešli smo put od općeg potrošačkog optimizma do situacije u kojoj su nam ugrožene potrebe za osnovnom fizičkom i ekonomskom sigurnosti. Da bismo donekle povratili osjećaj kontrole nad situacijom, snažno smo se oslonili na autoritete vlasti i struke što se odrazilo u većem povjerenju u institucije vlasti i smjer u kojem oni vode društvo (pogotovo ako su se institucije pokazale učinkovitima u nošenju s krizama, kao kod nas). Ipak, možemo očekivati da će političari nastojati iskoristiti ovu pozitivnu klimu kako bi ovladali dodatnim polugama moći koje će im omogućiti snažniji utjecaj na društvo. Šef Obaminog kabineta Rahm Emanuel slavno je primijetio da političari ne bi smjeli dopustiti da „ni jedna kriza bespotrebno propadne“.

Bit će izazovno identificirati promjene koje omogućavaju učinkovitu borbu s korona virusom, a koje neće istovremeno i predstavljati značajnije narušavanje dostignutih demokratskih standarda i čiju ćemo cijenu platiti u budućnosti. Naglo urušavanje ekonomije izazvano vanjskim faktorom osvijestilo nam je važnost uloge države u pokretanju i održavanju ekonomija te snažno dovelo u pitanje temeljne libertarijanske ideje. Ipak, nova situacija, istovremeno nam je naglasila i važnost ponašanja svakog pojedinca. O spremnosti pojedinaca da se odupru iracionalnosti ovisi cijela javnozdravstvena situacija, a o njihovoj osobnoj inicijativi prilagodba na izmijenjene ekonomske okolnosti. Povratak racionalnosti i znanosti ujedno je i najvažniji pozitivan doprinos trenutačne situacije. Od stava da je „ljudima bilo dosta eksperata“ (M. Gove, britanski ministar i zagovornik Brexita), stvorili smo opći konsenzus da je najbolji alat koji imamo za suočavanje sa izvanrednim okolnostima racionalnost i znanje stručnjaka. U izvanrednoj situaciji brzo smo se i lako promijenili. Značajan dio nas brzo je digitalizirao svoje poslove, počeli smo raditi od kuće i školovati se „on-line“. Manji dio tih promjena nestat će s pronalaskom cjepiva za COVID -19, ali vrlo vjerojatno se nećemo vraćati na staro. Nadajmo se da će u „novom normalnom“ promjene u prosjeku biti na bolje.

Dr. sc. Igor Mikloušič, Institut Ivo Pilar

Usprkos višegodišnjim upozorenjima stručnjaka kako je globalna pandemija stvarna opasnost i nije pitanje hoće li se dogoditi već kad će se dogoditi malo toga je učinjeno da se nešto ovakvo spriječi. Jednom kad se dogodila, čini se da se dogodila na najgorem mjestu u najgore vrijeme. Osim što se autoritarnoj Kini inicijalno pojava ove bolesti skrivala, javile se za vrijeme najvećih migracija i to i jednom od najpovezanijih gradova na svijetu. Ipak, ono što je zastrašujuće jest da i kad je ostatak svijeta bio upozoren kako će širenje ove bolesti biti gotovo nezaustavljivo, niti zdravstveni sustav niti ekonomski odgovor na mjere koje ljudima ograničavaju kretanje i zatvaraju jedan velik dio ekonomije nisu bile spremne. Barem ne na način na koji bismo znali odgovoriti i reagirati na primjerice ratnu prijetnju ili teroristički napad.

Države poput SAD i Velike Britanije su eksperimentirale sa ignoriranjem bolest da bi se kasnije okrenule strogim karantenama, a u samom početku širenja bolesti u Europi, zajedničke akcije Europske unije nije bilo na vidiku. Granice su se zatvarale, distribucija medicinske opreme se zaustavljala ili limitirala kako bi države zadovoljile svoje potrebe i trebalo je vremena da vidimo neke naznake međudržavne solidarnosti i koordiniranog pan-europskog napora da se bolest obuzda. U nadolazećim mjesecima gledati ćemo kako se ova situacija razvije, po pitanju zajedničke politike praćenja širenja bolesti ali i osiguravanje ekonomskih stimulusa svim zemljama članicama. Postoje neke naznake kako institucijski ali i kulturalni faktori utječu na to koliko brzo i efikasno možemo uspostaviti nove kooperativne norme na razini nacije. Prvenstveno efektivne vlade mogu učinkovite koordinirati javni i privatni sektor, no uz to stroge kulturne norme i kolektivizam doprinose tome da se društveno korisno i odgovorno ponašanje poput socijalnog distanciranja ili pranja ruku lakše implementira u društvu. To možemo vidjeti na primjerima Hong Konga, Tajvana ili Južne Koreje, ali i u Europi gledajući razlike u učinkovitosti nošenja s ovom krizom. S time u vezi, sve veći naglasak u ovom trenutku u Europi stavlja se na brigu oko ograničavanja osobnih sloboda - bilo kretanja bilo govora - koje se događa uslijed ove krize, a često se odaje i dojam o lažnoj dihotomiji osobnih sloboda ili restriktivnih mjera borbe protiv novog koronavirusa.

Naša sloboda da radimo što želimo doseže do točke gdje naše ponašanje ne šteti drugima, a ako u ovome trenutku ne reagiramo uvođenjem restriktivnih mjera dio ljudi će biti neodgovorni, dezinformirani i ponašati će se na način na koji će ugrožavati živote ljudi koji su sad vani i osiguravaju da društvo funkcionira usprkos ovoj prijetnji. Ipak, ova zabrinutost nije neopravdana. Samo u par tjedana u bastionu liberalne demokracije vidimo vojsku na ulicama, uvođenje policijskog sata, ograničavanje kretanja i okupljanja pa čak i praćenje kretanja putem dronova. Uz to, prije samo par mjeseci nezamislive povrede privatnosti poput praćenja kretanja putem pametnih telefona uvedena su upravo u državama Europske unije. Ono za što se moramo jako boriti u ovome trenutku jest da prava kojih smo se odrekli zbog ove situacije ne ostanu zauvijek zakinuta i da se vrate u potpunosti jednom kad ova prijetnja prestane, jer je rizik da napravimo zaokret prema autoritarnom režimu veći nego ikad do sad. Vidimo to na primjeru Azerbajdžana ali i puno bliže nama u Mađarskoj gdje je pod kapom zakona o zaštiti od koronavirusa gotovo preko noći apsolutna moć dana vladi i premijeru, a parlament je gurnut u drugi plan.

Slične izvanredne mjere uvedene su i u drugim demokracijama, a s odgađanjem gotovo svih parlamentarnih izbora ovaj miks krizne situacije i neograničene moći te nadolazeće ekonomske krize može postati poguban za budućnost demokracije. Posebno kada znamo kako će ova prijetnja ustrajati sve do pronalaska cjepiva što je u najboljem slučaju 12 do 18 mjeseci od danas. U svemu tome, imamo i prijetnju širenja lažnih vijesti koje propagiraju teorije urote i za zdravlje opasne dezinformacije, no ako i tu padnemo pod zamku cenzure i ukinemo slobodu izražavanja umjesto da se protiv tih dezinformacije borimo upravo slobodom informiranja, tad zasigurno stvaramo sve preduvjete za potonuće u autoritarnu distopiju. Uz sve to, ne smijemo izgubiti iz vidika i to da možda najteže zdravstvene posljedice tek slijede, a doći će uslijed ekonomske depresije, gubitka posla, povećane neizvjesnosti i silovite transformacije na jednu novu "normalu" gdje ćemo živjeti ili u stalnom strahu od oboljenja ili se pomiriti s odricanjem jednog velikog dijela naših sloboda i životnih navika. Izgledne su negativne psihološke posljedice poput depresije i anksioznosti, problemi socijalizacije za djecu, problemi nošenja sa samoćom i izolacijom, stigmatizacija oboljelih, zloupotreba droga i alkohola, povećan broj suicida, problemi nasilja u obitelji i na kraju traume zbog gubitka partnera, obitelji, prijatelja ali i prekida romantičnih odnosa i otežane ponovne socijalizacije, stvaranje novog kruga prijatelja i ponovnog pronalaženje partnera.

Sve su ovo scenariji koje već sad znamo da možemo očekivati na temelju prijašnjih iskustava s ekonomskim krizama. I iako znamo kako su ljudi otporna vrsta i uspijevamo se oporaviti i od najvećih trauma, baš kao što ova bolest pogađa fizički najslabije, oni koji su psihološki najosjetljiviji biti će na udaru drugog vala ove krize. Na to već sada trebamo obratiti svu našu pozornost i usmjeriti sve naše napore. Prvenstveno iz humanističkih razloga kao što to radimo i sada kada zaustavljamo širenje ove bolesti. No dugoročno ovo je važno i iz ekonomskih razloga jer će oporavak psihološki povrijeđene nacije biti duži i ekonomski zahtjevniji, pokazujući ponovo kako je prevencija najbolji lijek.

VIDEO: Na drive-in testiranje na koronavirus možete doći automobilom, taksijem, pa čak i pješke