Dobrović je amenovao kredit, a ne Marić

N ema sezone lovostaja na Plenkovićeve ministre! Zdravko Marić možda je pomislio da je nakon obračuna koji je dokrajčio vladajuću koaliciju – pardon, suradnju – sad sve gotovo, no nakon novog rukohvata dokumenata, cijela priča o HBOR-ovoj dodjeli kredita Agrokoru i o tome je li ministar financija “znao sve” – što god to bilo – ponovno se vratila na naslovnice.

Naravno, oporba je odmah najavila novi napad, no, ima li u ovoj posljednjoj epizodi te sapunice ičega što bi obećavalo nešto više od one otužne predstave koju smo u Saboru gledali i slušali prije nekoliko tjedana? Oporba se tad nije proslavila argumentima, a jedini rezultat svega toga bio je preslagivanje vlade, u kojoj je HNS konačno ispunio svoju ambiciju i premostio Most. Lideri opozicije nisu imali dovoljno hrabrosti umjesto glave ministra financija tražiti opoziv cijele vlade, ponajviše zato što se većina njih panično bojala mogućnosti da moraju na nove izbore, a Ivan Vrdoljak očito je od samog početka tog cirkusa vodio dvostruku igru.

Što, dakle, oporba sad s “novim” dokumentima može napraviti, a što nije mogla prije? Ne mnogo. Plenković je u Dubrovniku i prije no što je pročitao nove optužbe ustvrdio da se radi o reciklaži, no, ni nakon što smo svi pročitali članak u Nacionalu, ne bi se reklo da je takva ocjena bila preuranjena. Istina, dobili smo mnogo novih detalja, no oni suštinski ne mijenjaju ono što smo i prije toga znali.

Dakle, HBOR-ovi analitičari nisu upalili crveno već uvjetno zeleno svjetlo za kredit četiri Todorićeve kompanije, s napomenom da je njihovo poslovanje zasebno zdravo, ali da nad njima visi oštrica jamstava izdanih krovnoj kompaniji koja posluje sa sve više problema. No, ako Nacional za sljedeći broj nije sačuvao dio “vruće robe”, iz ovog još uvijek ne proizlazi da je netko u tom trenutku imao na temelju čega znati da je Ivica Todorić već tada bio jednom nogom iznad ponora.

Mnogo opasnije djeluje optužba Slavena Dobrovića, da se Zdravko Marić zapravo samo fiktivno izuzeo iz odlučivanja o kreditu, odnosno da je upravi i nadzornom odboru na neki način više ili manje izravno sugerirao da odobre kredit, a zatim samo otišao “zapaliti cigaretu” kad je trebalo fizički podići ruku za taj kredit – baš onako kako je to Plenković rekao da su trebali postupiti ministri Mosta koje je upravo bio nogirao iz vlade.

To bi za Marića mogao biti “zadimljeni pištolj” koji bi ukazivao da se ministar financija na neki način ipak našao u sukobu interesa. No, Dobrović u ovom slučaju zapravo između ostalog prebacuje i vlastitu odgovornost na Marića. Jer, Dobrović je kao član nadzornog odbora HBOR-a na stol te dobio iste analize koje su dobili i svi ostali, a uz to i priloženu pozitivnu kreditnu preporuku koju je osobno potpisao Dušan Tomašević, tadašnji predsjednik uprave HBOR-a. Imao je jednako veliku dužnost i mogućnost kao i Marić pročitati tu dokumentaciju i stvoriti vlastiti zaključak ili pak povjerovati preporuci predsjednika uprave.

Činjenica ostaje: Dobrović je taj koji je podignuo ruku i potpisuje taj kredit, a ne Marić.
No, oporba će dobro napraviti ako umjesto još jednog uzaludnog saborskog prepucavanja pokrene inicijativu za osnivanje saborskog istražnog povjerenstva koje će jednom za svagda utvrditi istinu i pokazati jesu li četiri Agrokorove kompanije na temelju važećih kriterija i prakse doista trebale dobiti kredit ili je to bila samo nečija diskrecijska odluka.
Kako god bilo, malo je vjerojatno da će cijela priča bez nekih novih vrućih dokaza imati neke dalekosežne posljedice, iako su očito dodatno uzdrmale ministra financija.

U Dubrovniku sam ga ponovno izravno pitao: Jeste li vi opterećenje za Plenkovićevu vladu?

Odvratio je da on ne želi izravno odgovoriti, kako ga se ponovno ne bi krivo shvatilo te da je to nešto o čemu će pričati tek s premijerom. No, iz onoga što je rekao kad kamera nije bilo, a što neću citirati, jasno je da razmišlja o tome je li njemu doista sve ovo potrebno.

Ali isto tako da o tome vjerojatno neće odlučiti on sam, već premijer umjesto njega. Kojemu je pak Marić itekako potreban i teško nadomjestiv kao ministar financija, jedini ministar u njegovoj vladi koji nesporno ima rezultate. K tome, i barem jednako toliko važno, eventualnim odricanjem od Zdravka Marića, to bi bilo isto kao da Plenković izravno prizna da je bio u krivu te da je zbog toga umalo srušio vladu i izazvao izbore. Ne, poznavajući Plenkovića, možemo sa sigurnošću reći – to nije opcija.