Imam lijepih sjećanja iz svih klubova, no vani osjećate da ste samo stranac, da morate obaviti svoj posao, a odnose i atmosferu kakvu sam imao u Ciboni teško je bilo uspostaviti negdje drugdje. Iz tog doba pamtim samo sjajne stvari, odličnu momčad i prave prijatelje, kaže za Max! Rimac. Slaven Rimac, legenda Cibone, za koju je igrao od 1990. do 1998. te od 2002. do 2004., od profesionalnog igranja oprostio se u francuskom Pau-Orthezu u svibnju 2012., a već nakon mjesec dana Veljko Mršić postavio ga je za prvog pomoćnika.
– Već sam odlučio da mi je to zadnja sezona kad su se pojavile naznake da bih mogao doći raditi u Cibonu. U tome sam vidio priliku da mi se ostvari velika želja da počnem raditi s mladim igračima. To me najviše privuklo.
U međuvremenu, njegov dugogodišnji suigrač iz zlatnog doba Cibone napustio je klub, pomoćnik Danijel Lutz postao je prvi trener, no Rimac se zadržao. Doduše, njegov status malo se promijenio.
– Ima nas jedan manje pa svatko ima više zadataka. Sada puno više moram raditi skauting, što me u prvi tren manje privlačilo od rada na parketu. Najveća mi je strast individualni rad i prenošenje znanja. Volio bih pomoći mladima da ostvare potencijal, da sazriju i kao sportaši i kao ljudi. S obzirom na 20 godina karijere u kojoj je bilo puno dobrih, ali i loših iskustava, vjerujem da to i mogu. To je najljepša stvar u ovom pozivu, a momci me zasad dobro prate, žele učiti i napredovati.
Nakon sedam mjeseci Slavenova trenerskoga staža pod tornjem, nisu profitirali samo mladi vukovi. I on misli da je na dobitku, unatoč crnim rezultatskim danima za klub.
– Svaki posao ima i dobrih i loših strana. Krenuo sam u to da vidim što ta profesija nosi i sviđa li mi se. Zasad mi ide odlično, a što će biti u budućnosti, teško je planirati u ovom poslu. O tome nisam ni razmišljao.
I u ležernom razgovoru s Rimcem osjeti se srčanost nakon tek nekoliko rečenica. To su prepoznali i u Francuskoj, gdje je proveo četiri zadnje godine karijere o kojima se malo zna. No nema sumnje da su bile dobre. Ispraćen je frenetičnim pljeskom.
– I u drugim sredinama, baš kao i kod nas, ljudi vole strance koji pokažu poštovanje prema klubu, gradu i navijačima. Ondje sam se osjećao sjajno ponajprije zbog obitelji koja se odlično prilagodila, to me najviše zadovoljilo. Igračka strana bila je sporedna.
Karijera vezana uz Repešu
Imao je sreću da se cijelu karijeru nije ozbiljnije ozlijedio. Što ga je guralo da do 37. godine živi spartanskim životom profesionalnog košarkaša?
– Kad postoji i jaka financijska strana posla, glupo bi bilo odustati jer ti se tri dana tjedno ne da igrati. No, s takvom količinom treninga zasićenje dođe i puno ranije, srećom, ja sam dobro u glavi odvagnuo predstavljaju li mi oni muku ili zadovoljstvo. Na kraj karijere odlučio sam se jer sam teško mogao održavati razinu igre kao nekad, trebalo mi je puno više rada da bih bio zadovoljan sobom. Uza sve to, bilo bi mi teško opet krenuti u neko novo dokazivanje i odlučio sam reći da je kraj.
I nema za čim žaliti jer je prošao mnogo više nego što će puno košarkaša u svojoj karijeri. Bio je u turskom Tofasu dvije sezone (1998.-2000.), španjolskom Joventutu godinu kasnije, pa je godinu dana nosio dres milanske Olimpije. Igrao je i u Makedonisu (2004./2005.), atenskom AEK-u (2005./2006.), pa kratko u Realu, ukrajinskom Azovmašu (2006./2007.), Cedeviti (2007./2008.), nekoliko mjeseci u Le Havreu, da bi se na kraju skrasio u Pau-Orthezu. No, ukupno 10 godina u Ciboni najposebnije su mu u karijeri.
– Imam lijepih sjećanja iz svih klubova, no vani osjećate da ste samo stranac, da morate obaviti svoj posao, a odnose i atmosferu kakvu sam imao u Ciboni teško je bilo uspostaviti negdje drugdje. Iz tog doba pamtim samo sjajne stvari, odličnu momčad i prave prijatelje. Posebno dobro bilo je za vrijeme moga drugog ugovora, kad sam guštao na treninzima i smijao se s tom 12-oricom ljudi. A onaj trenutak kad smo pobijedili Partizan u Zagrebu i onda s navijačima išli slaviti u Best - to se pamti zauvijek!
Iako je dva puta svojim koševima Ciboni donosio pobjede nad Barcelonom, iako je osigurao mjesto u povijesti hrvatske košarke spektakularnim zakucavanjem nad Sabonisom, upravo te pobjede protiv crno-bijelih ističe kao najslađe trenutke karijere.
– Za svakog igrača koji je tada bio u Ciboni te pobjede nad Partizanom, i ovdje i u gostima, moraju biti najdraže. Iako u smislu trofeja nisu imale značaj, bile su nevjerojatno velike. A zakucavanje nad Sabonisom? Više će to drugi pamtiti nego ja, no dobro je da se dogodilo...
Karijeru mu je dobrim dijelom obilježio i Jasmin Repeša. Bio mu je trener sredinom devedesetih u Ciboni, pa su zajedno išli u Tofas te dva puta osvojili tursko prvenstvo i dva puta kup.
– Naši putovi križali su se dugi niz godina, bilo da mi je bio pomoćni ili glavni trener. U prvoj varijanti puno je sa mnom radio individualno, a kad je bio glavni, onda smo imali drugačiji odnos. Oduvijek je bio izrazito zahtjevan i temeljit, no istodobno i konkretan te bi vrlo jednostavno objasnio što traži od igrača, što ti, ako si pametan i znaš se prilagoditi, može biti samo od velike koristi.
Ono što će na trenutak začuditi jest činjenica da je Rimac samo na dva natjecanja nastupio za Hrvatsku - na OI u Atlanti 1996. te na EP-u 1997.
Bilo je mjesta za mene u A-vrsti
– Hvala Peri Skansiju što me pozvao na širi popis za Atlantu! Izborio sam se za mjesto i dobio priliku da igram s Kukočem, Rađom, Vrankovićem... Godinu kasnije bili smo tek 11. na EP-u, što je za to doba bilo katastrofalno, a onda je uslijedio nesretan niz okolnosti za mene. Dogodila se smjena generacija, pa su ispred mene bili Sesar i Giriček, pa sam ispao nakon priprema, a onda su me stigle godine. Prije mi je bilo krivo, pogotovu zato što mislim da je između 2000. i 2004. bilo mjesta za mene, no danas shvaćam da trener bira onoga za koga vjeruje da će mu donijeti rezultat.
Zbog reprezentacije je te 1996. u srpnju propustio pogreb majke Ružice Meglaj-Rimac, legendarne hrvatske reprezentativke.
– Nažalost, tako se dogodilo. Istodobno sam bio u lijepoj sportskoj i teškoj osobnoj situaciji, no nisam je mogao predvidjeti. Nisam u tom trenutku imao izbora.
Slavenova je obitelj, uz Novoselove, vjerojatno najkošarkaškija u Hrvatskoj. Osim slavne majke, brat Davor osvojio je američki sveučilišni naslov s Arkansasom. a tata Matan je legenda preteče Cibone - Lokomotive.
– Brat Davor je kasnije igrao za Zagreb, neko vrijeme proveo u Švicarskoj, no zadnjih 5-6 godina bavi se isključivo računalima. Za to se obrazovao i to voli, a u košarci ga više nema.
A hoće li u budućnosti u našoj košarci biti još koji Rimac iz iste loze?
– Imam kćer Lunu (9) i sina Niku (6 godina), ali teško je sada reći koji će put oni odabrati. Volio bih da se bave košarkom, no ne budu li htjeli, neću ih forsirati. Znam ih pozvati da odu na utakmicu sa mnom, ali njima se baš i ne da, tako da sumnjam da će mojim stopama.
Šteta, jer možda bismo za 20-30 godina pratili neku novu veliku karijeru iz slavne obitelji. Slaven je svojom u konačnici zadovoljan.
– Uvijek se nešto moglo drugačije napraviti. Mogao sam postići i puno više, no ne trebam biti nezadovoljan i neskroman.
Jako dobar igrač.