Najveća krivica Slavka Goldsteina je što nije pustio da ga ubiju u masakrima Drugog svjetskog rata

Možete li zamisliti grad tamo negdje ‘20-ih godina prošlog stoljeća, koji ima 20-ak tisuća stanovnika, a gotovo u istoj generaciji “porodi” Josipa Vaništu, Stanka Lasića, Slavka Goldsteina, Daniela Ivina i još, desetljeće prije njih, recimo, Ljudevita Jonkea?

Ja ga nisam morao zamišljati jer ga poznajem kao činjenicu svog rodnog Karlovca. Nevjerojatna intelektualna kapacitiranost koja je više od spomenutih imena govorila o snazi sredine iz koje su izrasli, danas, kada je Karlovac više nego dvostruko fizički veći, taj se intelektualni fundament mora samo zamišljati. Čini mi se da su karlovačko od-duhovljavanje i de-intelektualizacija u slijedu vremena propocionalizirani porastu stambenih jedinica, čini se i da se cijena kvadrata grada suštinski razlikovala od cijene kapi građanstva. Disparitet u doživljaju urbanog kao prostora u kojem se živi, ali ne i koje se živi pretvorilo je Karlovac u spavaonicu – intelektualnu, moralnu, duhovnu. U takvoj samohipnotičkoj klimi ne bi bio red remetiti induciranu kolektivnu komu vijestima o smrti Slavka Goldsteina. I nije mi namjera ovdje pisati o krivici Karlovca, jer nje, doista vjerujem, nema i ne može je biti. Grad i njegovi stanovnici, kao ni cijela država, ne moraju pamtiti ljude po onome što su oni bili. Kolektivna ideja o vrijednosti i prioritetima Karlovac čini čistim i nedodirljivim, jer samo će oni znati što im je važno. Kao što će i državljani svake države znati odvagati prioritete koji dijele veličinu od posrtanja. Namjera mi je pisati o krivici pojedinca, o činjenici da njegov sraz s kolektivom uvijek može značiti samo egzekuciju ili ludnicu. Zbog toga svi ovi tekstovi dobronamjernih o navodnoj nepravdi koja se posmrtno nanosi Slavku Goldsteinu nemaju nikakvog smisla kad narod ne griješi, u krivu može biti samo čovjek. Time postaje bjelodano da je najveća i neoprostiva krivica Slavka Goldsteina to što mirno nije dopustio ustašama da ga ubiju.

Kad malo bolje razmislim, cijeli unutrašnji konflikt ovog društva počiva na činjenici da ustaše svoj, ovom podneblju prilagođen oblik konačnog rješenja nisu realizirali do kraja. Da im se dalo malo više vremena i da su oni pokazali malo više volje, ovdje bi sada vladala idila i brojni političari, svećenici, književnici, akademici i drugi neznani „junaci“ ne bi imali problema zbog svojih iskrenih javnih i na društvenim mrežama iskazanih idiotizama, ne bi se zbog svojih ustašluka imali kome ispričavati niti bi trebalo činiti napor i ignorirati ljude poput Goldsteina kad oni jednostavno ne bi postojali. Ovako, nepotrebno poremećena idila ostavila je nekoliko upornih neistomišljenika sve agresivnijim i sve brojnijim nacionalnim tarzanima kojima tek predstoji bitka protiv paralelne i neželjene povijesti u kojoj je onovremeno njihovo preskakanje s fašističke lijane na lijanu ipak završilo notornim porazom. No, opora hrvatska stvarnost odavno je izmiješala logiku, cinizam i sarkazam i iz tog paklenog kotla primitivizma svatko grabi što i koliko ga volja, pretvarajući u istine milijune izrečenih laži i diskvalifikacija. Goldstein se na njihovu žalost tako dokoturao i do ovih naših dana. Čovjek koji je “izumio” hrvatsku demokraciju, iza čijeg su se židovstva i partizanstva u kolonu poredali brojni onovremeni disidenti, služeći se njime kao štitom, taj čovjek je i dobrovoljno i svjesno, džentlmenski superiorno odigrao i ulogu skloništa i moguće prve crte obračuna s onima koji su prerano kukuriknuli u preoblikovanju boljševičkog u višestranačko društvo. Tu je i druga Goldsteinova pogreška jer je bio prvi u hrvatskoj višestranačkoj koloni, a da na njenom čelu maršira Židov-partizan to baš i nije neka preporuka za budućnost u kojoj se veličina određuje galamom i nasiljem. Hrvatski nacional-epileptici našli su se pred još jednim neporecivim izazovom, zaboravljajući kako su kapitalne stvari za dobro ovog naroda najčešće radili oni koji ne bi preživjeli potjeru u kvizu krvi i tla, a koje od milja zovemo nehrvati. Kako tretirati Židova koji misli hrvatski i Hrvatsku, koji odbija staviti se u arbitrarno pasivnu ulogu i koji ne misli da država znači dovršen posao? Kako si u sudaru s njim priznati da nama Goldstein ne smeta ako mu pokroviteljski dajemo pravo na djelovanje, uz već tradicionalnu hrvatsku “propusnicu”: „Židov je, al’ je dobar čovjek“, nego ne možemo podnijeti vlastitu kalkulantnost zbog koje smo morali čekati da on napravi prvi korak i preuzme rizik nužnosti promjena? Stvar je logična.

Nacional-epileptici ne mrze Tita zato što je ovaj ubijao, nego ga mrze zato što je ovaj mogao ubijati neistomišljenike. Na blagodat nekažnjenog obračuna sve se čeznutljivije gleda pa obračunavati se s umrlima izgleda zastrašujuće nesvjesnima i neupućenima, pogotovo kad smo na putu primjene istog modela i na žive. Veseliti se Goldsteinovoj smrti samo je 80 godina zakašnjeli refleks neostvarenog veselja nad isto tako neostvarenim Goldsteinovim ubojstvom i nema potrebe za naknadnim isprikama, bijednim i beskičmenim koliko već bijedna i beskičmena prestravljena zloća može biti. I te isprike nisu ništa do novih uvreda. U odnosu prema Goldsteinu društvo pokazuje lice, kolektivnu izgladnjelost i potrebu da grize i glođe, da progoni i prešućuje, da likuje i mrzi, da jakim emocijama nadomjesti karakternu slabost, da na rubu očaja nacionalnog beznađa napravi hrabri korak naprijed. I nije Goldstein iznimka. Društvo već i danas ne zna što napraviti s Vaništom, Lasićem, Ivinom. A oni i dalje odbijaju samouvjereni mir vlastitih ličnosti podrediti jatacima obezduhovljenja. U takvoj konstelaciji snaga nema potrebe post-mortem kukati nad Goldsteinovom sudbinom – on je svoj mir ionako pronašao već za života.