Slavko Kojić: Za Bandića sve, pa i u rat s Linićem

Zbog natezanja ministra financija Slavka Linića i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića o tome je li ili nije Grad državi dužan 337 milijuna kuna, šira javnost upoznala je i Slavka Kojića, zagrebačkog ministra financija.

Autoironija i cinizam

Pa tko je stvarno taj Slavko koji ima hrabrosti suprotstaviti se svom imenjaku kojemu se ovih dana nije baš najpametnije naći na putu? E pa, Slavko Kojić je živi dokaz da se politikom ne bave samo dosadni klimavci, slabići i mediokriteti ili pak obrazovani, stručni i vrlo sposobni egoisti. Zagrebačkim novinarima Kojić se davno uvukao pod kožu svojim britkim humorom, rijetko viđenim smislom za autoironiju i cinizam, baš kao i dojmom da je upravo on najkompetentniji čovjek u Bandićevoj administraciji. A pritom je još pošten. A što da vam usto kažemo još i to da je baš on imao priliku postati gradonačelnikom Zagreba?

Naime, nakon što je Milan Bandić morao odstupiti s gradonačelničkog mjesta jer je javnost doznala da je jedne siječanjske noći 2002. pijan sjeo u range rover, pa se onda zabio u opel vectru, a potom pobjegao s mjesta nesreće, u njegovu fotelju mogle su, iz formalno-pravnih razloga, sjesti samo tri osobe – Slavko Kojić, Vlasta Pavić i Ladislav Prežigalo. Ruku na srce, iz takva “izloga” većina bi izabrala Slavka Kojića. Tom logikom vodio se i naš kolega koji je u potrazi za novim gradonačelnikom sasvim slučajno nabasao na Kojića koji je tog jutra s društvom ispijao piće ispred poznatog zagrebačkoga kafića Charlie. Hoćete li vi biti novi gradonačelnik, pitao je kolega.

– Pa nisam ja ratovao za Hrvatsku da mi gradonačelnik bude Srbin! – ispalio je Kojić. Novinar je ustao u čudu, sa sto upitnika iznad glave, dok se Kojićeva ekipa valjala od smijeha. Njima je, naravno, bilo poznato da je on teški zafrkant, sklon šali na vlastiti račun. Jasno, Kojić nije postao gradonačelnik zato što to jednostavno nije bila njegova ambicija, a ne zato što je po nacionalnosti Srbin.

Tog se događaja živo još i danas sjeća njegov kolega Zvonimir Šostar, pročelnik zagrebačkog ureda za zdravstvo i branitelje.

– Vijest o Bandićevoj pijanoj vožnji zatekla me u inozemstvu gdje sam sa Slavkom bio na skijanju. Oboje obožavamo skijanje. Odmah smo se vratili u Zagreb i te nedjelje sjeli u Charlie gdje se zbila ta legendarna šala. Pravo na takvu vrstu zafrkancije Slavko je svakako imao jer se odmah 1991. kao dragovoljac priključio obrani domovine. Iako su se Bandić i on poznavali i prije toga, baš je to ratno vrijeme dodatno zbližilo njih dvojcu. Naime, iako im je sin hrvatski dragovoljac, Slavkovi roditelji su zbog svog podrijetla imali problema. Bandić im je puno pomagao, obilazio ih, nosio im hranu, zapravo ih štitio – prisjeća se Šostar. Iako ima pravo na takvo što, Slavko Kojić o tom vremenu govori bez imalo gorčine.

– Taj čovjek (Bandić, nap. a.) pružio mi je ruku 1991. godine. Ja sam bio na fronti, pokojna majka Jovanka nije radila, a pokojni otac Miloš nije dobivao penziju kao ni ostali umirovljeni oficiri iz JNA. Moja se ušteđevina istopila pa je Milan hranio i njih i moju, također pokojnu, suprugu Biserku i našu tada šestomjesečnu bebu. Nismo mi jedini kojima je Milan tada pomagao. On se tih godina brinuo za još barem dvadesetak zagrebačkih obitelji – kaže nam Kojić.

S Bandićem se, ističe, upoznao još sredinom 80-ih u “filijali” Partije na Peščenici. Bandić je bio “politički radnik”, a Kojić predstavnik članova Partije iz tvornice konca Unitas. U toj tvornici koja je u svoje zlatno doba zapošljavala 850 radnika Kojić je proveo 11 godina od kojih sedam na mjestu direktora. Tvrtku Unitas napušta 1990. i odlazi u IGH u kojem je vodio financije sve do 2000. godine i odlaska u zagrebačko Poglavarstvo na mjesto pročelnika Ureda za financije – na funkciju koju i danas obnaša.

Postoje najmanje dvije stvari koje se tiču IGH i Kojića, a koje puno govore o njegovu karakteru. Prvo, sigurno je da nema mnogo ljudi koji su svoju udobnu i dobro plaćenu direktorsku fotelju dragovoljno zamijenili blatnim rovom, a nema mnogo niti tako lojalnih, da ne kažemo “trknutih” suvlasnika kompanija. Kojić je, naime, mogao postati, ali baš doslovno milijunaš da je sve svoje dionice odlučio prodati u pravo vrijeme kada je cijena dionica IGH na Zagrebačkoj burzi bila “na nebu”.

– U to je doba cijena dionica doista bila luda, ali odlučio sam tada prodati samo četvrtinu svog udjela. Tim novcem kupio sam si stan. Svjestan sam da bih da sam prodao sve postao multimilijunaš, ali nisam. Pa kakvu bih to poruku poslao da sam sve prodao? Ja sam bio i suvlasnik i član Nadzornog odbora IGH. Neprimjereno je da netko iz Nadzornog odbora bude lider u rasprodaji tvrtke – objašnjava Kojić, ponosan što je i dan-danas vlasnik tristotinjak dionica svoje bivše tvrtke iako, ili baš zato, što one na Burzi trenutačno ne vrijede gotovo ništa.

Protiv struje Slavko Kojić plovio je i u politici. Iako je u SDP-u od početka i s Bandićem i drugima gradio zagrebački SDP “ab ovo”, Kojić nije niti trenutka dvojio što treba učiniti 2010. kada se SDP lomio na dva dijela – većinu lojalnu vrhu stranke i Bandićeve “odmetnike”. Kojić je ostao lojalan svom prijatelju Milanu i ostao uz njega premda je bio svjestan da će Bandić bez stranke doživjeti politički brodolom i da se “igri” bliži kraj. Iako nije želio o tome pričati, složio se s našom opservacijom da je od jedan od posljednji “Bandićevih samuraja”.

– Kad si već došao na brod, nemoj bježati kao štakor – kratak, ali jasan je o toj temi bio Zvonimir Šostar. Nije jedini koji Kojića opisuje kao “koncentrat dobrote” ili mu tepa “volim ga kao buraza.”

U divljem braku

Dok o Bandićevim ljudima i zagrebački oporbenjaci i gradski esdepeovci govore uglavnom u negativnom kontekstu, Kojiću ne zamjeraju puno toga. Uglavnom mu izvlače sitnice, kao prije četiri-pet godina kada su ga optuživali da je u sukobu interesa jer je dioničar IGH, a istodobno i šef financija Grada koji često posluje s IGH-om.

– Kojić je korektan i normalan lik. No, on nikada ne preuzima inicijativu, on je obični “tehničar”. Isključivo se brine kako bi u okvirima zakona provodio politiku Milana Bandića. I ništa više – tvrdi Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a i zastupnik u Skupštini grada Zagreba.

Kao dijete partizanskog borca i oficira JNA, Kojić se često selio. Rođen je 1951. u Kopru, osnovnu i dio srednje škole završio je u Umagu i Bujama, a zadnje razrede gimnazije u Ogulinu. Tamo je upoznao i svoju suprugu Biserku koja je umrla od raka prije četiri godine. Teško je razdoblje sada iza njega. Trenutačno živi, kako sam kaže, u divljem braku s Danijelom, 24 godine mlađom kolegicom iz gradske uprave, njenim sinom iz prvog braka Frankom, koji ide u drugi osnovne, te svojom kćerkom Tanjom, 21-godišnjom studenticom FER-a.

– Jako sam ponosan na sve njih. Danijelom se još nisam oženio, ali svečano obećavam da ću to sigurno učiniti prije nego što umrem. Da ne ostane neriješenih imovinsko-pravnih odnosa – ispalio je u svom stilu Slavko Kojić.