Rekao sam Moyi: nemam ni novca ni igrača. A on je uzvratio: imaš mene! Došao je i – pobijedio

Teško je reći što je veći pothvat – pronaći vrijeme za razgovor sa Slavkom Rasbergerom ili pronaći mirni kutak na 26. Konzum Croatia Openu, najvećem teniskom turniru u Hrvatskoj, koji se više od četvrt stoljeća održava na terenima umaškog Stella Marisa.

Slavka poznaju svi i prošli mu je tjedan bilo nemoguće napraviti i desetak koraka a da mu netko ne priđe, ne rukuje se s njim, ne zamoli ga za fotografiranje ili selfie.

Utemeljitelj ATP-a Umag sada je prvi put nakon pet godina kročio u Stella Maris, štoviše došao do glavne arene u kojoj su snage odmjerili teniski kapitalci iz cijeloga svijeta. Punih pet godina nije ga bilo ni blizu. Znao je Slavko Rasberger sve što se događalo na turniru i oko njega, ipak je on bio njegovo čedo koje je podigao do punoljetnosti, a i više od toga. On je čovjek koji je u tenisu svakim atomom svog bića i koji se, bez obzira na ulazak u sedmo desetljeće života, ne razdvaja od reketa i žutih loptica.

Otišao bez teških riječi

Sam ulazak na teren nakon pet godina bio je, priznao nam je, vrlo emotivan trenutak koji nikoga ne bi ostavio ravnodušnim. Pogotovo ne onoga koji je glavni krivac za ono što ATP Umag znači u svijetu tenisa. Za njegova mandata kroz Umag su prošle takve veličine: od Rafaela Nadala, Gustava Kuertena, Thomasa Mustera, Carlosa Moye, Marcela Riosa, Novaka Đokovića, Juana Carlosa Ferrera do Gorana Ivaniševića, Magnusa Normana, Ivana Ljubičića...

U Umag su voljeli dolaziti i predsjednici, gotovo da nije bilo turnira na kojemu predsjednik države nije uručio pehar pobjedniku. Stipe Mesić bio je počasni pokrovitelj i uvijek je dolazio na završnice. Odlikovao je Slavka Rasbergera Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, a za deseti nastup to je odlikovanje dobio Carlos Moya.

– Došao sam ovamo danas kao i svi posjetitelji, bez puno pompe, na glavni ulaz. Upravo onaj kroz koji sam ulazio godinama i kroz koji sam izišao kada sam 2009. otišao – kaže nam.

– Vodio sam ovaj turnir dvadeset godina, na najbolji način na koji sam umio. Moglo je drugačije, ali napravio sam što sam i kako sam znao. Gledajte, ja sam tada napunio 65 godina i po zakonu sam morao u mirovinu. Je li to bila forma koja se morala zadovoljiti ili je to bilo samo opravdanje da me se makne s turnira, posve je nevažno. Bila je to odluka tadašnjih vlasnika turnira koji su odlučili da me ne žele više u Stella Marisu i ja tu njihovu odluku poštujem. Otišao sam bez ijedne teške riječi i nikada to nisam komentirao. S uspomenama. Lijepim, najljepšim mogućim – krenuo je sa svojom pričom Slavko Rasberger.

Iznimno vitke linije, u elegantnom sportskom izdanju, preplanuo i upečatljivih plavih očiju, nekadašnji direktor turnira živi aktivan sportski poslovni život. Ne pije, osim ponekad pivo, ne puši, putuje, puno čita i neprestano uči, a i svakodnevno je na terenima. Zdravlje ga, uz nešto nevolja koje, kaže, prate godine, dobro služi. A da ga i pamćenje jednako tako dobro služi, uvjerili smo se dok iz rukava sipa informacije i prepričava događaje od prije dva desetljeća s takvom pažnjom i detaljima kao da su se dogodili jučer.

– Ovaj sam tjedan nakon punih pet godina ponovno kročio na turnir. Bio je to poseban trenutak jer nisam ovdje bio nijedan jedini put u tom petogodišnjem razdoblju. Prolazio sam pokraj, ali nisam ušao u Stella Maris niti zaigrao na terenima. Novi su vlasnici turnira, nova postava ljudi, a poziv, kakav se ne odbija, uputio mi je Ronald Korotaj, prvi čovjek Istraturista. No pozvao me, što je vrlo važno, prije no što je preuzeo dužnost direktora i ja sam došao ponajviše zbog njega. Nisam zažalio – kaže Rasberger.

No još je jedan, vrlo poseban, osobni, pa čak i emotivan razlog za povratak u svijet turnira, odaje nam.

– Nema dvojbe, to je činjenica da je Carlos Moya ponovno u Umagu. Da ga nisam vidio ovdje na turniru, vidjeli bismo se negdje drugdje. No poklopilo se i, eto, dojmovi i uzbuđenje koje je pratilo ponovni dolazak u Stella Maris tim su veći. Moya je i teniska, ali i moja priča, čovjek s kojim me veže puno više od tenisa, jedno posebno prijateljstvo, kaže Rasberger.

Carlos Moya prvi je Španjolac koji je bio na 1. mjestu ATP liste. Čak je pet puta osvajao Umag, u leđa mu gleda Thomas Muster s tri trofeja. Osim toga, Moya je jedini tenisač koji je izborio 18 uzastopnih pobjeda u mečevima odigranim u Stella Marisu i jedini koji je igrao ondje četrnaest godina zaredom.

– Puno je toga što je Charlie, kako zovu Moyu, učinio i time zadužio ne samo Umag nego i hrvatski tenis. I zato mi je drago da je odlikovan lentom Danice hrvatske s likom Bučara. Ujedno je i jedni strani sportaš koji je nositelj takvog odličja koje nije ni političko, ni vojno, već isključivo temeljeno na dostignućima u sportu, u ovom slučaju – tenisu.

Došao mi je očajan

Put Carlosa Moye k svjetskoj slavi dobrim je dijelom vodio upravo preko umaškog turnira, prisjeća se Slavko Rasberger.

– Bilo je to 1995. i Moya je igrao kvalifikacije s Albertom Barasteguijem, Baskijcem rođenim u Bilbau, tada sedmim igračem svijeta. Tukao je Charlieja već u prvom kolu. A on, tada još praktički klinac, bio je nakon meča na rubu plača. Sjećam se da je došao k meni u ured, posve očajan. Rekao sam mu: "Slušaj mali, gledao sam te kako igraš, gledao sam cijeli meč. Za turnir je bolje da je pobijedio Barasteguij doli ti. No mogu ti reći jedno: znam da ćeš se vratiti u Umag i da ćeš pobijediti".

Iduće godine, dodaje Slavko Rasberger, još uvijek nije bio dorastao ATP-u, no nazvao me i pitao: "Slavko, imaš li pozivnicu za mene?"

– Rekao sam mu, a to je bilo moje diskrecijsko pravo kao direktora turnira, bez obzira na uvjete: "Dođi, čekamo te."

– I zaista, došao je i što drugo nego – pobijedio. Eto, to su događaji koji se pamte za cijeli život – emotivan je Rasberger.

No sjeća se da ga nikako nije volio Moyin menadžer koji određuje tzv. startninu za nastup na turnirima. Razlog je što mu je Carlos Moya jednom prilikom rekao: „Igrat ću za onoliko koliko Slavko može platiti."

– Nisam nikada zlorabio tu činjenicu, no nekada zaista nije bilo novca, a Moya bi ipak dolazio u Umag. Tako se, pamtim, dogodilo da jedne godine uopće nismo imali novca. Teško je uopće bilo dobiti igrače.

– Nazvao sam Moyu i rekao sam mu: Charlie, nemam ni novca ni igrača. A on mi je uzvratio: "Imaš mene!" Došao je i, dakako, ponovno osvojio turnir. To je naprosto – Carlos Moya.

Rasberger se prisjeća i kako je jednom prilikom, kada su Moyu u intervjuu nakon pobjede pitali što je to što veže njega i Slavka, on duhovito odgovorio: "Uvjeren sam, da je barem jedan od nas dvojice žena, da bismo Slavko i ja bili u braku".

Prijateljstvo je to koje je prešlo granice Stella Marisa, ali i Hrvatske. Slavko pamti susret s Moyom u Londonu.

– Društvo prijatelja koje je Moya pozvao i ja otišli smo u jednu španjolsku konobu. Charlie zna da sam veliki ljubitelj pršuta i da najviše od svega cijenim kvalitetan istarski pršut. Upravo zato odveo nas je, kako bi me uvjerio da je španjolska pata negra bolja. To je Carlos Moya.

Iako je Moya nedvojbeno tenisač s kojim je ostao najpovezaniji, susreta sa zvijezdama tenisa u usponu Slavko Rasberger imao je sve godine koje je vodio turnir. I ne samo on.

Odakle ovaj mali?

– Moja supruga Patrizia imala je trgovinu sportske opreme, tu nedaleko od terena. Nije imala previše vremena za odlazak na mečeve, no bila je redovita na finalu. Sjedila je pokraj mene i, kada je pogledala na teren, uskliknula: "Ma što ovaj mali radi na terenu?" Pokazala je na Davida Ferrera koji je igrao s Moyom. "Ma zamisli", rekla mi je tada, "pa taj mali cijeli tjedan 'špana' rekete u mojoj trgovini besplatno". Što je zapravo bilo? David Ferrer bio je tada na početku karijere i posve dekintiran, a svako "špananje" rekata koštalo je desetak dolara. Eto, danas je u svjetskoj teniskoj eliti.

Prisjeća se Rasberger i Thomasa Mustera te meča koji je igrao s Carlosom Costom 1995.

– Dandanas pamtim rezultat, bilo je 6:3, 5:2 i 40:5 za Costu. I još je imao servis. Što se i kako dogodilo, dio je povijesti umaškog turnira, no pobijedio je Muster. Kada je preuzeo pehar i podigao da ga pokaže publici, stao je, odložio pehar na teren i digao me pred cijelim stadionom. Stella Maris je gorio. To nitko nikada nije napravio.

Naknadno, kada su ga upitali zašto je to napravio: odgovorio je: "Pa zašto ne, Slavko uopće nije tako težak!"

– Danas sam u penziji, radim kao savjetnik predsjednika slovenskog teniskog saveza i bavim se osnivanjem klubova. Evo, osnovali smo teniski klub Val u Portorožu. Ne doživljavam se kao penzioner. Svaki dan mi je ispunjen obavezama, stalno se nešto događa. Jednog dana kada ne budem imao snage ili ne budem mogao hodati onda će i mir biti dobrodošao. No dok hodam i u snazi sam, grijeh bi bilo sjediti kod kuće. Znate, ja sam u životu puno putovao, puno toga proživio, naučio, govorim puno jezika, imam puno kontakata u koje sam uložio dobar dio života i držim da su to vrijednosti koje treba olako prepustiti propadanju.

– Ne hodam uokolo i ne kucam po vratima da me zaposle ili angažiraju. Oni koji znaju tko sam, što sam i kako radim, također znaju gdje me mogu naći ako me trebaju. Ja sam od onih koji, ako u nekoj oštariji loše jedu ili im ne paše društvo koje se ondje skuplja, onda u tu oštariju neću više dolaziti. Barem ne dok se ondje nešto stubokom ne promijeni – kaže i nastavlja:

– Upoznao sam novog direktora turnira, ali sam upoznao i vlasnike Istraturista, Davora Lukšića, i mogu reći kako je to jedna posve druga priča. To su ljudi koji mogu što god požele, a ta činjenica ih nije promijenila.

Drago mi je da sam imao prilike sjediti s njima u loži u kojoj sam nekada ugošćavao zvučna imena svjetskog tenisa, a danas sam ja ondje gost. I da, odat ću vam. Dok sam sjedio ondje i gledao meč, telefon mi se zablokirao od poziva i poruka ljudi koji su me ondje vidjeli, što uživo, što na televiziji u izravnom prijenosu.

– Tadašnji direktor turističkog naselja Catoro i sportskih terena Istraturista Boris Bojković 1986. uspio me nakon dugog nagovaranja pridobiti da dođem i preuzmem sve vezano uz tenis. Krenuli smo s turističkim turnirima pa s organizacijom veteranskih turnira, pa smo narasli do najvećeg pionirskog turnira koji je brojio 1300 sudionika. U to vrijeme igrala su se istovremeno 32 turnira od Savudrije do Ladina gaja. Tu sam pekao zanat. Puno se toga događalo, a kako sam ja tada sudio na turniru Istarska rivijera u prijenosu koji je imala TV Kopar, tada u Berlusconijevu vlasništvu, vidjelo me dosta prijatelja diljem svijeta. Naime, Berlusconi nije u Italiji mogao imati televiziju koja je emitirala vijesti pa je kupio TV Kopar i kao stranu TV kuću koristio je za plasiranje političkih vijesti. Zbog toga je gledanost i bila tolika. To mi je zapravo dalo ideju što da napravim. Dogovorili smo da će Berlusconi platiti izravni prijenos, tadašnjih 50 tisuća dolara, a ja ću napraviti ekshibicijski meč između Bobe Živojinovića i tada najboljeg talijanskog tenisača.

Berlusconi je bez puno pitanja platio, no tada je i Živojinović tražio svoj dio. I to smo dogovorili. No tada je nastao još jedan problem: gdje to izvesti? Kako gdje, pomislio sam, pa u Umagu. "Slomili" smo tadašnjeg direktora i prvi veliki meč je odigran. Bio je to početak puta k osnivanju turnira koji je bio popločen iznimno jakom konkurencijom iz svijeta tenisa, iskusnim menadžerima koji su vedrili i oblačili u svijetu turnira. Putovao sam u New York i tek iz druge smo između 36 prijava dobili turnir. Volim reći da ga je dobio portugalski Estoril, dva mala grada Peking i Moskva, te velegrad – Umag.

Betonska podloga

Bilo je dobrih, ali i manje dobrih trenutaka i godina u 21 izdanju turnira, koliko ih je Slavko Rasberger ostavio u Stella Marisu. Danas se uvelike raspravlja o tome treba li dosadašnji zemljani teren zamijeniti betonskim. Još za njegova mandata na jednom je terenu zamijenjena podloga i stavljena betonska.

– Teška je misija kada je riječ o tenisačima i podlozi. No uvjeren sam da Umag kao turnir nema budućnosti ne promijeni li podlogu u betonsku. Evo, na primjer, Serena Williams. Ona je prošle godine bila u Istri, dolazila je svakodnevno na treninge u Umag jer su joj rekli da je šestica dostojna zamjena za US Open. No velim – sve je stvar odluke koju će donijeti novi vlasnici turnira – kaže Rasberger. I zaključuje:

– Za vrijeme rata umaški turnir bio je jedini sportski događaj koji nije zaustavljen. Sve je stalo, ali mi nismo. Što smo i kako radili, to je jedna druga priča, za jedan drugi, nadam se uskoro ponovni susret za koji nećemo čekati sljedećih pet godina.