Slavko Sakoman: Iscrpljen sam, razmišljam o povlačenju

Naš najpoznatiji borac protiv zloporabe droga dr. Slavko Sakoman, voditelj Centra za ovisnosti o drogama u KB-u “Sestre milosrdnice”, razmišlja o povlačenju iz javnog djelovanja! “Iscrpljen sam i kronično umoran. Danonoćno radim već 35 godina”, objašnjava ugledni neuropsihijatar.

No, prije svoje konačne odluke nastoji potaknuti vlast na učinkovitije djelovanje u sprečavanju ovisnosti, jer stanje je alarmantno. “Na vlastitu inicijativu posljednjih sam mjeseci obavio nekoliko važnih razgovora”, otkriva dr. Sakoman. “Odgovornim osobama objasnio sam što bi trebalo učiniti da Nacionalni program ne kolabira.”

Zbog toga je u tri navrata razgovarao s potpredsjednicom Vlade i predsjednicom Vladine Komisije za suzbijanje zloporabe droga Jadrankom Kosor, a ona mu je, kaže, obećala potporu. Razgovarao je i s članovima saborskog Odbora za zdravstvo, zatim s ministrom zdravstva Nevenom Ljubičićem, a nekoliko se puta sastao i s ravnateljem policije Marijanom Benkom.

u25A0Kako objašnjavate neprekidan rast broja ovisnika o opojnim drogama?
– I deset godina od uspostave mira godišnji priljev novih ovisnika (pretežito heroinskih) dvostruko je viši od dopustivog i realno očekivanog. Uzrok treba tražiti u nekvalitetnom provođenju Nacionalnog programa (sada to nazivaju Akcijski plan) koji nije doveo do očekivanog smanjenja ponude i potražnje droga. Hrvatska još nije zaustavila epidemiju koja je pokrenuta početkom 90-ih ratom i tranzicijom na “hrvatski način”.

Kojom biste ocjenom (od 1 do 5) ocijenili rad Vladina Ureda za droge i njezina Stručnog savjeta koji osmišljavaju i koordiniraju državnu politiku suzbijanja droga?
– Gledajući rezultate na temelju samo triju epidemioloških parametara: i dalje je ekstremno visok priljev novooboljelih, broj iznenadno umrlih raste, sve je kasnije otkrivanje i poduzimanje mjera liječenja ovisnika, ne mogu dobiti prolaznu ocjenu.

Treba li mijenjati sustav borbe protiv ovisnosti?
– Zloporaba droga, kao najteži javnozdravstveni problem naše mladeži, trebala bi biti na znatno višoj razini državnih prioriteta. Treba se prisjetiti kako se dobila bitka protiv tuberkuloze nakon Drugoga svjetskog rata. U kratko se vrijeme razvio golem i skup sustav koji se bavio suzbijanjem te bolesti, a kada je problem stavljen pod kontrolu, velik dio kapaciteta reduciran je ili ukinut jer više nije bio potreban. A ja se nekoliko godina borim da se u bolnici u kojoj radim zaposli još ljudi, jer pacijenata je deset puta više nego 1990., a broj ljudi u timu gotovo je isti.

Što je najlošije u sustavu?
– Sustav je inertan, nema pravodobnog odgovora na potrebe i stalne promjene na terenu. Na drogama se vrti velik novac, a oni čiji se financijski interesi pokušaju ugroziti imaju moć da opstruiraju provedbu programa utemeljenog na znanstvenim spoznajama.

Tko su ti moćnici?
– To su ljudi iz sustava visokoorganiziranog kriminala kojima trgovina drogom može biti samo jedan od nelegalnih načina stjecanja novca. To je za javnost nevidljiva mreža ljudi i njihovih utjecajnih prijatelja, najčešće iz vlasti ili nekih državnih institucija, koji funkcioniraju kao paralelan sustav legalnom pravnom sustavu. Pokriće imaju u legalnom poslu, najčešće su vlasnici tvrtki koje inspekcije slabo obilaze.

Zašto je Nacionalni program neučinkovit?
– Sve se počelo urušavati prije šest godina, kad je političkim posredovanjem stvorena nova državna struktura s osobama čije znanje, iskustvo i autoritet većina stručnjaka i profesionalaca državnih institucija ne respektira. Kad je Ured za droge tek bio osnovan, dr. Ante Barbir, koji je bio na njegovu čelu, i Bernardica Juretić, tada na čelu Stručnog savjeta Ureda, svojim su djelovanjem čak otežavali provođenje suvisle državne politike suzbijanja droga i rad stručnjaka državnih institucija. To je državno tijelo novac i djelovanje uglavnom usmjeravalo prema nevladinim organizacijama, posebno komunama za ovisnike. Stoga nije ni čudno da su se epidemiološki trendovi ponovno pogoršali.

Želite li reći da Ured za droge zapravo nije potreban?
– Osnivanjem Ureda kao krovnog stručnog tijela formalno je deformiran sustav stručne hijerarhije. Bernardica Juretić, nakon što ju je Goran Granić postavio na Barbirovo mjesto, i sama je izjavljivala da o vođenju državne politike suzbijanja droga tek treba učiti jer su njezina znanja bila limitirana na djelovanje jedne nevladine organizacije, pa se gotovo isključivo orijentirala na zaštitu interesa nevladina sektora, ali i novca za svoj “Susret”. I dok ona uči i putuje po Europi, vrijeme prolazi, a sustav se gotovo rasuo.

Što konkretno zamjerate Bernardici Juretić?
– Upleće se u područje medicine, godinama posve nekritički komentira farmakoterapiju opijatskih ovisnika, udara po primjeni metadona (poznata je njezina rečenica “to je drogiranje na državni trošak”), a nije joj problem dilanje tona heroina. Pripisuje primjeni metadona smrtnost ovisnika, kao da zaboravlja da se tek od njezina osvajanja prostora utjecaja broj umrlih počeo povećavati. Uvjerava javnost kako je odvikavanje za većinu najbolje rješenje, a baš oni koji su tek odviknuti ili u premaloj terapiji pod najvećim su rizikom da recidiviraju i izgube glavu od predoziranja. Uzima si pravo na svoje mišljenje o mnogim stvarima na koje je znanost dala odgovor, istodobno nije sama provela nijedno istraživanje da bi na temelju rezultata objavila barem jedan rad.

Što biste vi učinili u ovoj situaciji?
– Potrebno je vratiti stručnjacima mogućnost neposrednog kreiranja nacionalne politike suzbijanja droga. Da bi se to postiglo, trebalo bi rasformirati Stručni savjet Ureda i osnovati novo krovno, savjetodavno ekspertno tijelo koje bi i u operativnom smislu neposredno koordiniralo i pratilo provedbu programa na terenu temeljem analize svih relevantnih podataka i poduzimanjem posebnih istraživanja. Tako bi Vlada i njezino Povjerenstvo imali iza sebe struku kojoj bi samo osiguravali uvjete za izvršavanje planiranih mjera.

Kakva bi u tom slučaju bila uloga Ureda za droge?
– Ured bi trebalo definirati kao tehničko tijelo Vladina povjerenstva i opisanog ekspertnog tijela i trebalo bi ga locirati kao zasebnu službu unutar Ministarstva zdravstva.

Kakvi su bili rezultati dok ste vi bili na čelu Komisije za suzbijanje zloporabe narkotika?
– Koordiniranim radom stručnjaka državnih institucija na nacionalnoj i županijskoj razini, uz minimalna proračunska sredstva, nakon samo tri godine od prihvaćanja Nacionalne strategije, 1999. prvi je put zabilježen pad broja novih heroinskih ovisnika više od 10 posto u odnosu na prethodnu godinu. Da je tako nastavljeno, broj novoregistriranih teških ovisnika o heroinu trebao je do 2005. pasti na 500, a broj umrlih trebao se smanjiti na 20-30. To se, na žalost, nije dogodilo.

Što se zapravo dogodilo?
– Broj novooboljelih dvostruko je iznad podnošljivog, iznenadno umrlih više je od 100 godišnje, ovisnici se na prvo liječenje javljaju sve kasnije (nakon 27. godine života i 12 godina drogiranja). U zemlji u kojoj se u godinu dana rodi jedva 40.000 djece, a kroz najteži oblik ovisnosti izgubi gotovo 2000 dvadesetogodišnjaka, da je vlasti doista stalo do građana, trebao je zvoniti alarm. Tko je, dakle, odgovoran za 300 nepotrebno više umrlih mladih ljudi i za najmanje 3000 više nego što je trebalo biti novooboljelih i propalih obitelji (samo od heroinske ovisnosti) od 2000. godine naovamo? Istodobno je odljev novca u zonu organiziranog kriminala veći za pet milijardi kuna. Dio odgovornosti za posljednje dvije godine snosi i sadašnja vlast jer je održala kontinuitet rada državne strukture za suzbijanje zloporabe droga s nekompetentnim osobama.

Što mislite o radu dr. Ljubomira Hotujca, predsjednika Stručnog savjeta Ureda za droge?
– U praktičnom radu nije se bavio liječenjem ovisnika, imao je o njima negativan stav i njima su vrata njegove psihijatrijske klinike na Rebru zatvorena, nije pratio novije spoznaje na području droga, nije se bavio strateškim pitanjima niti javnim djelovanjem na tom području. Pa ipak, prihvatio je, uz brojna druga zaduženja, i ponudu da bude šef Stručnog savjeta. Sustav moći koji ga je pozicionirao ocijenio je da bi to bilo dobro rješenje jer je čovjek vrlo zaposlen i neće se imati vremena baviti suzbijanjem droge.

Godinama liječite ovisnike o drogama, imate golemo znanje i iskustvo. Kakve su nove generacije ovisnika?
– Sve je više ovisnika koji imaju još jednu psihijatrijsku dijagnozu, sve su depresivniji i skloniji istodobnu uzimanju više sredstava. Raste pojavnost uzimanja kokaina. Premda se droga uzima u sve mlađoj tinejdžerskoj dobi, danas je više onih koji s teškim drogama počinju u tridesetim godinama života.

Kako komentirate korčulanski slučaj dilera Cvitanovića?
– Slučaj Cvitanović paradigmatski oslikava djelovanje represivnog aparata. Sadašnji šef kriminalističke policije Darko Dundović, a donedavno prvi čovjek za suzbijanje narkokriminala, branio je policiju i sebe spominjući 95 podnesenih kaznenih prijava protiv te osobe. Umjesto da se prvo upitao kakva je bila kvaliteta tih policijskih prijava, odgovornost za neuspjeh u tom slučaju, o kojem je informiran još prije nekoliko godina, prebacio je na državno odvjetništvo i sudbenu vlast. Naivno je vjerovati da se praćkom može onesposobiti tenk. Na koga bi se tek požalio kad bi ga se pitalo zbog čega brojni drugi poznati slučajevi preprodavača droge širom Hrvatske nisu riješeni pet ili više godina? Dobro se zna tko su nositelji preprodaje droge u Imotskom, Vinkovcima, Zadru, Puli, Novoj Gradiški, Otočcu, Samoboru... Katkad se policijski operativci žale da su im ruke vezane, da podaci cure, da nisu motivirani, da državna odvjetništva predmete drže u ladici. Ne znam je li itko dosad vezao ruke g. Dundoviću, ali sada nakon što je napredovao više se ne bi smio žaliti.