Tajno sam od ovisnosti liječio i djecu saborskih zastupnika

Nakon četiri desetljeća danonoćnog rada svakome je nagli prekid svih tih aktivnosti jedan neočekivani događaj na koji se teško adaptirati. Nelagodan osjećaj, možda se javila čak i gorčina zbog činjenice da se moje ogromno znanje i iskustvo jednostavno odbacilo – odgovara nam prof. dr. Slavko Sakoman na pitanje kako se osjeća u mirovini.

Bilo je to naše prvo pitanje kojim nismo očekivali u startu “dirnuti u žicu” najpoznatijeg “doktora za droge” kako ga je javnost zvala i upoznala. Mnogima je Sakoman kroz karijeru postao više od doktora, psihijatra. I baš na taj jedan, da se tako izrazimo, psihijatrijski analitičan način posvetio se odgovoru na to naše uvodno pitanje dok sjedimo u prizemlju njegova doma gdje si je napravio ured, nedaleko od bolnice u Vinogradskoj gdje je radio cijeli život.

Smatrate li da je obezvrijeđeno sve što ste radili?, pitamo dalje.

– Neovisno o odnosu sustava moći prema meni i onom što sam radio, ono što sam učinio gotovo i nije moguće obezvrijediti, jer rezultati potvrđuju činjenice i pitanje je kako bi mnogo toga danas izgledalo da nisam radio tako kako sam radio. Osobito kada je riječ o suzbijanju zloporabe droga, a to nije moguće raditi bez uplitanja u funkcioniranje drugih resora, posebno represivnog aparata. Surađivao sam i davao potporu u radu onom malobrojnom dijelu vrhunskih i čestitih profesionalaca MUP-­a, koji su činili unutar ograničavajućeg konteksta koliko god je bilo moguće u suzbijanju organiziranog kriminala. No, da se nisam uplitao u to, što su mi mnogi savjetovali, nego bio samo doktor i profesor koji se bavi pacijentima i studentima, moja bi pozicija u životu bila briljantna.

Radio sam s velikim srcem kao čovjek koji voli i razumije ljude, ali mi je stalno u glavi bilo kako smanjiti pojavnost droge. I idiot bi vidio da gdje je na lokalnoj razini jači kriminal da je tamo i broj narkomana višestruko veći. Kako da se ne pitam zašto se tamo ne poduzimaju mjere i suzbiju organizirane skupine kriminalaca? Postavljao sam ta pitanja, razlike su bile i po 50 puta, pa kako je moguće da u Zadru ili Puli imamo preko tisuću heroinskih ovisnika, a u drugom istom županijskom centru 50? Postavljao sam ta pitanja, ali i pitanje tko je za to odgovoran i tu počinje priča kako to nije moj posao – priča nam liječnik kojemu je zbog ovakvih pitanja glava u torbi bila više no jedanput.

Najozbiljnija prijetnja, uz one telefonske, dogodila mu se prije gotovo cijelog desetljeća kada mu je u ordinaciju ušetala, kako je poslije saznao, osoba iz obavještajne zajednice. Prisjeća se, ta je osoba (ne želi reći ni spol) rekla da je na sastanku kriminalne organizacije donesena odluka o njegovoj likvidaciji. Obavijestio je tada, priča, prvo svog prijatelja, današnjeg šefa PNUSKOK­-a Marija Bertinu, generala Gordana Čačića, ondašnjeg šefa VOA­-e, ravnatelja policije Benka, ali i svoje pacijente iz kriminalnih organizacija koji su za “svog doktora bili kadri svašta učiniti” te pojedine saborske zastupnike. Odbio je policijsku zaštitu jer je izračunao, s obzirom na niz informacija i odnosa, kako se njegova likvidacija neće dogoditi.

Saborske zastupnike, kažete?

– Da, od njih, kojima sam djecu liječio, mogao se saborski klub napraviti. Sve je bilo strogo konspirativno – odgovara tvorac programa za borbu protiv droge koji je iz sustava otišao preko noći. Doslovno. Baš kako većina ljudi pamti detalje nekih svojih stresova, tako i dr. Sakoman živo pamti travanj 2013. godine:

– Dođem na radno mjesto i na stolu mala bijela kuvertica s rješenjem o umirovljenju za nekoliko dana. Zovem ravnateljicu, moju kolegicu dr. Šerić, i pitam je li to moguće? Bez riječi hvala i običnog ljudskog pozdrava sa stručnjakom koji je tu odradio 40 godina? Mogu ja otići ovaj čas, ali se neću pomiriti s načinom na koji ste to izveli, kažem joj. I nakon toga počinju pregovori da se taj moj odlazak malo produlji. Zvao sam određene osobe pa i potpredsjednicu Vlade Milanku Opačić jer je predsjednica Komisije za suzbijanje zloporabe droga i rekla mi je da je odlučeno da radim do kraja godine. Međutim, tri dana prije 30. lipnja ona me zove i kaže da, nažalost, jer netko nije održao riječ, moram otići. Tako da sam ja s tim datumom otišao u mirovinu, a imao sam naručene pacijente. Na kraju sam došao na Kliniku i gotovo ilegalno to odradio – opisuje Sakoman, umirovljeni liječnik, ali i profesor. Da, i redoviti profesor u mirovini jer mu je, kako kaže, oduzeta i mogućnost rada na Sveučilištu. Od funkcija mu je preostala ona predsjednika stručnog savjeta Ureda za suzbijanje zloporabe droga Vlade RH za koju će sam Sakoman reći da je izmjenama pravilnika “svedena na ništa”.

– Nikad nisam glumio neku veličinu, samo sam bio kreativan i ustrajan, vrhunski stručnjak kojeg je bar netko iz sustava koji upravljaju državom mogao pozvati i ponuditi makar neku formalnu  poziciju za savjetodavno djelovanje. Uz psihijatriju i bolesti ovisnosti, moje znanstveno područje jest socijalna psihopatologija kojom sam se kao znanstvenik bavio radeći i u Institutu Ivo Pilar, a tu spada i kriminal. Konačno, radio sam i u zatvorskom sustavu i iz njega bio eliminiran. Nakon cirkusa iz 2006. nikad više nigdje nisam bio pozvan kada se javno razgovaralo o pitanju koje se dotiče ili kritički evaluira politički sustav i odnos prema korupciji i organiziranom kriminalu. O prijetnjama nisam ništa doma govorio, ali sam navečer odmah spuštao rolete te jedno vrijeme i „pobjegao“ iz Zagreba. Uzeo sam bolovanje i otišao – otvoreno priča liječnik koji i danas zna svaki detalj, trend, nove droge na tržištu, epidemiologiju...

Njegova nacionalna strategija još iz 1995. godine rezultirala je, navodi, smanjenjem broja novih heroinskih ovisnika kojih je 2013. bilo 270, višestruko manje no poratnih godina ili početkom 2000-­ih. I drugi uspjeh o kojem se ne govori dovoljno jest zaštita te populacije od HIV infekcije, uspjeh kakav nisu postigle brojne druge razvijene zemlje. Za tu je nacionalnu strategiju, prisjeća se, dao svojih 500 (tada još) maraka za prijepis i uvezivanje, a honorar mu je bio nula kuna.

– To je, eto, bila razine potpore mojem poslu devedesetih godina – poručuje Sakoman koji trenutno radi na istraživanju ilegalnog tržišta droga i lijekova. A na tržištu, kaže, ima svega ­ heroin više nije lako dostupan, ali upozorava na trend novodizajniranih sintetičkih droga, kanabinoida koji je u nas u porastu. Država je u medicinske svrhe legalizirala i marihuanu, a prof. Sakoman posebno ističe kako je kampanja “marihuana je lijek” promijenila percepciju javnosti o toj drogi koja nije bezazlena, osobito za tinejdžere.

– Sve pozitivniji stav države, pa i represivnog aparata, prema uporabi „trave“, rezultirao je povećanjem interesa, potražnje i čini se da je došlo do porasta konzumacije marihuane. Kao posljedica porastao je broj hitnih hospitalizacija zbog toksične kanabis paranoidne psihoze. Marihuana je prema istraživanjima u nekim zapadnim zemljama kao etiološki čimbenik odgovorna za 14 posto “pokretanja” shizofrenog procesa kod novoliječenih mladih bolesnika – govori dr. Sakoman argumentirajući neadekvatnost interesa sustava zdravstva za brigu o tom problemu u nas i činjenicom da se nedavno kao dio plana redukcije broja bolničkih kreveta gotovo ukinuo odjel za ovisnosti u Vinogradskoj. To je i dalje “njegov” odjel do kojeg i danas svrati pa ga, kako će opisati, dočekaju kao da je stigao s godišnjeg. Pacijente naziva prijateljima i nikoga ne ističe, ali i poručuje da nije svaka priča ovisnika ista, kako se to često misli i govori. Jedan od njegovih najtežih slučajeva koji je bio otpisan čovjek, danas je odličan softveraš koji mu je ovih dana javio: “Doc, čekam bebu.”

– Svaki od njih je neka posebna priča i moj mozak za svakog od njih je imao neku kazeticu – govori nam doktor Sakoman uz niz anegdota i primjera u kojima je i smijeha i suza. Opravdano ponosan što se broj ovisnika sveo i zadržao na 0,5 posto populacije, ali i zabrinut zbog inertnosti spram novih droga, popularizaciji marihuane, visoke pojavnosti pušenja i pijenja kod mladih te novih nekemijskih ovisnosti poput one o internetu, kocki i kladionici. Na te izazove, kaže, sustav ne odgovara kako bi trebao.

– Mentalno zdravlje je na margini cijelog sustava. Kod nas se, eto, govori kako je transplantacijska medicina kruna medicine. Jest,čudesna je to “tehnologija” liječenja na primjer transplantacije jetara. A nikoga pri tomu ne zanima kako čovjeku koji pije reći da prestane i sačuva ne samo svoju jetru nego i zdrav razum i obitelj! Ili zašto nema odgovora kroz psihološku pomoć ljudima koji na koncu zbog stresova i frustracija dobiju visoki tlak, gastritis, dermatitis...? Zato što je sve u ovom svijetu okrenuto profitu. Zaštita zdravlja nije “vrhunska medicina” i na zdravlju suvremena medicina ne zarađuje. Zaradu donose bolesti, dijagnostika i potrošnja lijekova. Tu se vrti ogroman novac – zaključuje Slavko Sakoman.

>> Slavko Sakoman: Od metka su me zaštitili kriminalci