Slavna predviđanja Julesa Vernea

Na samom početku karijere Jules Verne napisao je nevjerojatno vizionarski roman, ali je njegov izdavač smatrao da je “previše pesimističan” i spremio ga je u ladicu. Svijet je jasnoću Verneove vizije mogao sagledati tek kad je 1989. roman “Pariz u 20. stoljeću” među papirima svog djeda otkrio piščev praunuk Jean-Michel Verne.

Roman je objavljen 1994. i odmah postao bestseller. Radnja romana počinje 13. kolovoza 1960., a Verne je u njemu opisao razgranate sustave metroa, automobile, faksove, elektroničke kalkulatore i još mnogo stvari zaista teško zamislivih 1863. godine.

Pariz Verneova vremena imao je kolotečine po cestama, prljave plinske svjetiljke ili svijeće koje su davale nemirnu svjetlost, a elektricitet je bio tek laboratorijska novotarija. Ali Verne je vidio “plinska vozila” koja su zamijenila konje i klizila uz asfaltom prekrivene bulevare. Zamislio je uzdignute vlakove koji su tiho zujali pokretani pneumatski kroz cijevi, trgovine osvijetljene jarkom električnom rasvjetom i električni dalekovod postavljen pod zemljom. Opisao je “fotografski telegraf”, koji nije ništa drugo nego – telefaks.

Tamne boje
No, to bogato i tehnološki razvijeno društvo prikazano je tamnim bojama, kao umjetnička distopija koja se uglavnom bavi inženjerstvom, strojarstvom i bankarstvom, a talentirani pjesnici primorani su na pisanje hvalospjeva lokomotivama i visokim pećima da bi preživjeli – prilično dobar opis ruskog komunizma koji je tek trebao nastati oko osam desetljeća kasnije.

No, izdavački lisac Hetzel shvatio je da nema smisla dopuštati mladom piscu da ljudima ogadi budućnost te ga je nagovorio da pokuša nešto drugo. Čini se da je imao pravo jer je tako, umjesto mračne i sumorne vizije, nastao roman “Put u središte Zemlje”, jedna od Verneovih najpopularnijih i najomiljenijih pustolovina.

U romanu “Robur the Conqueror” (1886.) Verne je predvidio letjelice teže od zraka, ali najslavnije Verneovo “predviđanje” vezano je uz let prema Mjesecu.

Verneova kolumbijada (divovski top) ispalila je tane na putanju oko Mjeseca 1866. godine, ali čovjek se svom satelitu prvi put približio tek 102 godine kasnije. Apollo 8, ponesen raketnim nosačem Saturn 5, 1968. godine obletio je Mjesec na visini od oko 60 milja, a njime su upravljala trojica astronauta – Frank Borman, James A. Lovell i William A. Anders. Prvi put u povijesti ljudi su se našli u svemirskom prostoru izvan djelovanja Zemljine gravitacije. Nevjerojatna je činjenica koliko je toga iz prvoga leta do Mjeseca Verne pogodio u svom romanu.

Obje posade imaju tri člana, let je bio u prosincu, a lansiranje se zbilo na Floridi kod mjesta Tampa (kod Vernea), a u stvarnosti u Kennedyju, oko 100 km udaljenom od Tampe. Obje su se letjelice spustile u Tihi ocean.

Početna brzina Verneova projektila bila je 25.000 milja na sat, a početna brzina Apolla 8 – 24.200 milja na sat. Verneovo je tane bilo visoko 12 stopa a široko devet, a Apollo 8 je bio visok 12 stopa i širok 13. Obje kapsule težile su oko 5,5 tona. Verneov projektil bio je izrađen od lijevana željeza, čelika i aluminija, a Apollo 8 od aluminijske legure i čelika. Jedini mali promašaj je Verne napravio kod procjene udaljenosti kruženja i promatranja Mjeseca. Njegovih 25 milja udaljenosti od Mjeseca kod Apolla 8 bilo je 60 milja.

Bez oduševljenja
U knjizi “Pariz u 20. stoljeću” iz 1863. Jules Verne nije baš bio oduševljen uvođenjem elektriciteta jer će, kako je rekao, “kvaliteta prijenosa glazbe biti slaba, a ljudima bi moglo pasti na pamet da pomoću nje ubijaju ljude” (što se, uostalom, i dogodilo u SAD-u, uvođenje električnog stolca). Čak mu ni izum automobila nije bio drag, premda je prvi sanjao o raketi za Mjesec. Bilo je dovoljno da se petnaestak minuta provoza u tom čudu na četiri kotača kroz Amiens i zaključi da je prebrz i da će tako stradati previše kokoši.

Tek su generacije nakon njega iščitale iz njegovih romana oduševljenje tehnikom, koje je samom Julesu bilo potpuno strano. Prema biografiji njemačkog autora Volkera Dehsa, Verne je bio duboko konzervativan čovjek, zarobljen u provincijski katolicizam bretonskoga zavičaja. Govorio je: “Nema čovjek što mijenjati u Božjem planu. Tko prijeđe granicu, zaziva katastrofe i propast”.

Verne je bio protivnik teorije evolucije (u romanu “Ploveći grad”, 1901.), a ponekad i rasist (u romanu “Pet tjedana u balonu” iz 1863. crnce opisuje kao majmune bez repa). Kada je o politici bila riječ, uvijek bi se nekako našao na krivoj strani: u aferi Dreyfus Verne je bezuvjetno vjerovao vojsci. Spašavanje građanskih vrijednosti od katoličke mase Verne je opisao 1897./98. u romanu “En Magellanie” toliko precizno da su neki u tomu otkrili predviđanje fašističkog obožavanja principa vođe.

Mišak na blogu