Slijedite trag novca i krvi i vidjet ćete kako totalitarizam 21. stoljeća želi potpuno ovladati kulturom

Borba za neovisnost Hrvatske polako se seli u kulturu i tu će se stvari sigurno zaoštravati u godinama koje dolaze. Agresor je kulturu ispravno procijenio kao još jedino mjesto na kojem kakav-takav individualizam egzistira paralelno i relativno uporno s agresivnim sustavom okrupnjavanja neofašizma ili neoboljševizma, uzmite već kako vam više ideološki drago, a ustvari identičnog shvaćanja ispravnosti kao primarne pretpostavke kontrole u neslobodi.

Kod nas je to počelo naoko endemičnim napadom na Frljića koji je bio popriličan “zicer” jer se sam nudio na pladnju svojom poetikom koja je kazalište željela pretvoriti u legitimnu društvenu govornicu. Frljića se napadalo zbog ideološko-jugoslavističke semantike i iza tog singularnog obračuna s avetima prošlosti same aveti prošlosti skrivale su pravu namjeru razvijanja napada na puno široj fronti, što bi do kraja trebalo dovesti do ovladavanja cijelim slobodnim teritorijem. Kultura jest sloboda i to na onaj isti način na koji je zdravstvo život, školstvo budućnost, politika zločin.

Ostvarivanje prava na kulturu jest prije i iznad svega držanje otvorenim koridora idejama, kreaciji, mislima, civiliziranosti i progresu. Bez kulture ili još gore, u kulturi apsolutne kontrole, pojedinac postaje isključivo uporabnom kategorijom svedenom na prostu reprodukciju sumnjivog nacionalnog repromaterijala za žrtvovanja po šumama i gorama. Ovladati kulturom zbog toga je istovremeno pitanje sudbine čovjeka i opstanka naroda, kao i realizacija postavljenog cilja proizvodnje izgubljenog vremena.

Recept je jasan i jednostavan – “ars nihil scientia est” ili umjetnost je ništa bez znanja – a što znamo danas o tome što bi trebala biti umjetnost? Nacionalni repertoar igrokaza i budnica? Slavljenje tržišta i prekapanje po ideologiji? Determiniranost profitom i paranoja prodaje? Sve zajedno sačinilo je amalgam zloćudnih pretpostavki za pokoravanje, najprije jezika, a onda i metafore koja bi trebala doprijeti do krajnjeg korisnika. Intervencija u manifestaciju “Noć kazališta” dugoročna je poruka postojanja tajne arbitrarne nacionalne savjesti koja će selektivnost svog pravorijeka aktivirati po kriterijima koji ne ovise ni o čemu drugom no do njezinoj paranoji. Iz tog partikularnog mentalnog kaosa može proizaći samo opći mentalni kaos, strah i cipelarenje, a najtužnije u svemu tome jest da oni koji su svoja imena istakli u prvi plan ove shizofrenije proizvode puno dublje učinke od onih za koje misle da ih proizvode i kojih su zbog nacionalnog delirium tremensa na trenutke svjesni. Oni nisu i neće iznjedriti suvisli kulturni program jer to jednostavno nisu u stanju i sve shvaćanje kulture kod njih može se svesti na: ZABRANI!

To je otužni patriotizam u kulturi, na to se svodi kultura ispraznog domoljublja. Jednom, kada se iza njih budu raščišćavale fizičke i duhovne ruševine, njihov moralni alibi bit će, kako je to mudro napisao Stanko Lasić, gradiran kroz tri teorije; neobaviještenosti, više vrijednosti i nealternativnosti. Sve smo to u povijesti već vidjeli i sve ćemo to, za volju povijesnog recidivizma gledati ponovno. U kulturu će se najprije intervenirati pozivom na pojedinačnu nepodobnost, zatim će se prijeći na institucionalno-sadržajno čistunstvo, pa će se pritiskom na političke instance ucjenjivati kadroviranjem, da bi se finalni pritisak odvio u odsijecanju budžeta. Ako doista želite znati kako će po fazama djelovati totalitarizam 21. stoljeća, samo morate slijediti trag novca i krvi.

Jedno ne ide bez drugog, to je isprepleteni DNK našeg doba, to je operacionalizacija obračuna s individualizmom. I nemojte se zavaravati, lik ovovjekovnog fašizma nema lice jednog Hasanbegovića. Nemojte biti nepravedni prema njemu. Hasanbegović nije fašist, on nije ni ustaša jer nema snage javno se odrediti kao takav, a problem je i u tome što je pročitao dovoljno knjiga i suviše je inteligentan da ne sumnja u ono što bi trebalo biti u dosluhu s njegovim javnim nastupima. Hasanbegović je danas folklor, on je odjek promašenog vremena čije je neupotrebljivosti i sam svjestan.

Njegova uloga je stvoriti virtualnu sliku neprihvatljive isključivosti zbog koje će pravi neofašistički poredak biti dočekan kao dar s neba. Ne, totalitarizam 21. stoljeća još uvijek nije otkrio svoju fizionomiju. Ni globalnu, ni lokalnu. Mi ne znamo čije će lice ponijeti, tko će biti personifikacija užasa radikalnoj negaciji autonomnosti kulture i pojedinca. Gledajući lokalno, možemo biti sigurni da on neće proći na proustaškom valu budući da je ta ideja do besvijesti kompromitirana.

Moguće je da će se pojaviti netko s tehnomenadžerskim licem, netko nemilosrdno pristojan i pristojno nemilosrdan, netko bez suosjećanja, netko tko će, nakon emocionalno prenapregnutog istjerivanja nedomoljubnih vragova hladno zadati završni udarac pitanjima; a koliko ova kultura zarađuje i kako se troši novac poreznih obveznika?! Bit će to pitanja bez očekivanja odgovora, jer kad se profit usadi u kulturu, onda tu mogu profitirati isključivo nasilnici. Kultura jest i mora biti najvećom neprofitnom organizacijom. Vrijednosti koje ona proizvodi vrlo često ne samo da nisu prepoznavane od suvremenika nego su prezirane, da bi samo generaciju kasnije bile licemjerno proglašavane kultnim, temeljnim, kapitalnim. Isti su palili knjige i poslije ih stavljali na pijedestal, kao što su isti prave Hrvate nekada napadali s boljševičkih, a danas ih kinje s velikohrvatskih pozicija. Takvi nisu ni veliki boljševici, ni veliki Hrvati, nego velike ništarije i instrumenti pakla.

Hoće li kultura moći biti obranjena, ovisi ne samo o vatrostalnosti njezinih protagonista, nego i o hrabrosti ukupne javnosti. Ako postane instrumentom, onda će ona biti pozornica na kojoj su (iz)igrali sve nas. Jer „mesija se ne pobjeđuje argumentima razumnih ljudi iz čijih usta izlaze riječi, a ne plameni mač“.