Slika naše jadne Hrvatske

Tajni nalaz inspekcije: Jovanović Sveučilištu u Rijeci namjestio 24 milijuna eura, posljednji je napis koji je pokazao da pod površinom žive provincijski duhovi koji izranjaju po potrebi koristeći se svim mogućim, najviše medijima, za obračun. Stvara se atmosfera nepovjerenja, koja kod velikog broja ljudi izaziva prikriveni strah, onesposobljava cijelo društvo i stvara stanje općeg neuspjeha. I na one koji su donekle uspješni nastoji se nabaciti malo blata kako bismo se svi skupa osjećali kao jadna, neuspješna zajednica kojoj nema spasa. Svi se pitamo zašto je to tako. Tko to radi? Na ta pitanja trebala bi odgovoriti politika. Zbog toga postoji, zbog toga se hrani s računa poreznih obveznika. Očito ne uspijeva. Zbog čega?

Porezne olakšice za učenje

Svi znamo da su jedino što je bitno – radna mjesta. Stoga svi skupa trebamo promišljati Hrvatsku koja bi svima osigurala pristojan život. Dužnost je svih koji odlučuju i mogu utjecati – političara, državnih dužnosnika, sveučilišnih profesora, učitelja, liječnika... – da promišljaju budućnost Hrvatske i mlađe generacije koja će za nekoliko godina preuzeti štafetu. I naravno, ne samo promišljati nego i investirati u sustav koji će im dati šanse – jer oni odlučuju i u što će se investirati javni novac i imovina. Osim grozničavog traženja privremenih rješenja za one koji su ostali bez posla ili ga još uvijek nisu uspjeli naći, treba biti svjestan da se nijedno rješenje neće moći ostvariti bez učenja. Prošlo je već deset godina da o tome govorimo, ali poduzeli smo jako malo – a trebali smo. Stoga strateški prioritet nacije treba biti izgradnja sustava za cjeloživotno obrazovanje te bezrezervne politike kojom će se poticati učenje, a osobito su nužne porezne olakšice za učenje.

Cjeloživotno obrazovanje trebat će i onima koji preuzimaju štafetu. No, je li im to dovoljno. Nije. Njima trebaju bolja radna mjesta u Hrvatskoj, da ih ne moraju tražiti drugdje. Već i vrapci znaju da se bolja radna mjesta mogu stvoriti samo istraživanjem, razvojem znanja i učenja, vrhunske tehnologije, kako kažu, industrije s visokom dodanom vrijednošću. Ne treba nam strategija – imamo strateški okvir Europske unije koji se temelji na pametnoj specijalizaciji – trebamo samo mudro odlučiti u što ćemo se specijalizirati.

Pametna specijalizacija podrazumijeva efikasan javi sektor koji osigurava protočnost ideja, pravednost, zdravlje, jednake šanse za sve, mogućnost učenja za sve, transparentnost i vrednovanje postignuća i rada – javni sektor koji stalno uči, prati tehnologiju i čini društvo bržim i modernijim. To oni koji plaćaju poreze i doprinose i sva potraživanja od države očekuju, naročito oni koji ulažu svoju imovinu, vrijeme i život da bi ostvarili izvoz, odnosno veći prihod koji će omogućiti javnom sektoru još više vremena i mogućnosti da bude moderniji. Na javni sektor i poduzetnike valja “nadograditi” znanje – ono se može uvoziti, ali ga treba skupo platiti, pa je mala dodana vrijednost koja ostaje ili se može stvarati – vlastito znanje. Da bi se to moglo, trebaju nam centri znanja po cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Zagrebu. Centri znanja koji zajedno s javnim sektorom i poduzetnicima stvara novu industriju, otvaraju radna mjesta, privlače talente i stvaraju okruženje u kojem je lijepo živjeti – to je pametna specijalizacija.

Centre znanja pokušavaju napraviti sve europske države. Centri znanja trebaju i Hrvatskoj. Centri znanja nisu državna služba u kojoj se okupljaju ljudi koji su stekli najvišu razinu obrazovanja te podučavaju studente ili istražuju svako prema svojim afinitetima kao pravo koje mu/joj pripada dobivanjem odgovarajućeg statusa pri vrhu hijerarhijskog lanca državnih službenika. Centri znanja su jake istraživačke organizacije koje organizirano i sustavno provode znanstvena istraživanja u funkciji razvoja regije u kojoj postoje, koji privlače talente i intenzivno surađuju s poduzetništvom. Centri znanja provode društvena, humanistička i umjetnička istraživanja kako okupile dovoljno intelektualnog, društvenog i kreativnog kapitala.

Koncentracija obrazovanih i motiviranih ljudi privlači poduzetnike i investitore koji zapošljavaju i investiraju u zajednicu u kojoj se oni nalaze. Investicije privlače druge talentirane ljude koji potom privlače druge investicija i tako stvaraju ciklus ekonomskog rasta. Društveni kapital podrazumijeva da talentirani i obrazovani ljudi mogu stvarati bolja rješenja, više odgovornosti, bolju javnu upravu, bolje upravljanje i ekonomski rast. Kreativni kapital podrazumijeva da znanstvenici i inženjeri trebaju razmišljati kao umjetnici jer okruženje koje potiče toleranciju, raznolikost i otvorenost potiče i kreaciju, odnosno industriju s visokom dodanom vrijednošću. Mislim da je u današnje doba lako zamisliti da će tehničko rješenje koje ponudi tim sastavljen od inženjera, glazbenika, slikara, pedagoga i tehnologa biti puno inovativnije od rješenja koje bi ponudio tim sastavljen od pet inženjera. Stoga je iznimno važno vrlo promišljeno izgrađivati kombinaciju intelektualnog, društvenog i kreativnog kapitala kako bi se stvorila industrija s visokom dodanom vrijednošću – to se ne može dogoditi spontano, već se treba dugoročno i pažljivo promišljati i investirati. Dobar primjer je Silicijska dolina – model koji mnogi u svijetu nastoje kopirati.

Mi u Rijeci znamo što radimo

U kontekstu Hrvatske, upravo je to uloga sveučilišta – svih sveučilišta koja imaju zadaću stvoriti regionalna žarišta znanja, stvarati znanja putem istraživanja te promišljeno u koncentričnim krugovima voditi brigu o okruženju u kojem djeluju (ne samo o sebi) i stvarati društvenu mrežu za difuziju znanja – uključivanjem velikog broja ljudi u istraživanja. Primjerice, odgovornost Sveučilišta u Rijeci, uključivanje ljudi koji ne rade na Sveučilištu, a žive u Lici, Istri, ali Sloveniji i sjevernoj Italiji, u istraživanja i procese učenja. Takvu odgovornost imaju sveučilišta u Puli, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, a posebice Sveučilište i znanstvena zajednica u Zagrebu jer je najveća i najjača. Kao što razumijemo važnost investiranja u prometnu ili energetsku infrastrukturu, autoceste, željeznicu, brodove, dalekovode itd., čini mi se da ne razumijemo dovoljno koliko je važno i potrebno ulagati u infrastrukturu koja omogućuje povezivanje mozgova i učenje (upgrade mozgova). Ta infrastruktura ne podrazumijeva veliku količinu građevinskih radova – ne mogu se farbati tuneli – već se temelji na investiranju u ljude i njihove sposobnosti formiranja i održavanja društvene mreže za širenje inovacija. Treba nešto uložiti i u “prometnice” kojima će se znanje i inovacije širiti. Eto, takvu infrastrukturu Hrvatska izgrađuje presporo i zbog toga ne može naprijed. I tako će biti dok to ne shvati.

Da objasnim što je to infrastruktura: to su jaka istraživačka sveučilišta koja su izravno uključena u regionalni razvoj, koja privlače talente iz cijelog svijeta; to su dobro opremljene škole s nastavnicima koji barem 4-5 puta godišnje dograđuju svoje kompetencije te koji su dobro plaćeni i cijenjeni; to je optička i bežična veza u svim školama, a na klupama i u đačkim torbama tableti; to je mreža ljudi koja stvara sadržaje za moderno učenje, za zabavu, za transparentu zajednicu; to je dobro razvijen sustav cjeloživotnog učenja kroz koji prolaze svi: oni koji rukovode (političari, ministri, župani, gradonačelnici, ravnatelji, direktori, poduzetnici itd.), oni koji uče druge, ali i svi oni koji traže posao ili ga imaju namjeru mijenjati. Dakle, infrastruktura su ljudi – i u njih treba ulagati. U ovom trenutku puno jer je zaostatak velik. Zato, kad razgovaramo o infrastrukturnim fondovima EU, kade se zadužujemo kod Svjetske banke, kad donosimo porezne propise, kad idemo u monetizaciju autocesta, ili u prodaju elektroprivrede, ili šuma, na prvom mjestu treba biti infrastruktura za poboljšanje mozgova u zajednici. Jedan dio se jednostavno mora izdvojiti za izgradnju te infrastrukture. Ako ne bude tako – nećemo imati nikakvih šansi. A mi u Rijeci znamo što radimo, upravo to: pametnu specijalizaciju, ali....

Sagradili smo prvu fazu našeg sveučilišnog kampusa na Trsatu – deset godina smo radili da bismo stvorili prostore za razvoj – bitno smo promijenili naš odnos prema studentima, pozvali smo velik broj naših znanstvenika da se vrate iz inozemstva u Rijeku, ulažemo u naše mlade znanstvenike, no nedostaje nam oprema. Nemamo dovoljno napredne i sofisticirane opreme da bismo se mogli pametno specijalizirati. Pitamo državu, kaže da nema novca te poručuje: Pitajte Europsku uniju. Pet godina pripremali smo projekt, nas pedesetero, i nakon pet godina rada Unija kaže: Može, financirat ćemo vam projekt.

I tu se vraćamo na početak priče. Netko se sjeti i počne vikati: “Prijevara, prijevara – držite lopova”, čak nas prijavi inspekciji. Inspekcija cijelu godinu radi i kaže da je sve u redu, osim što je bilo malo petljanja s administracijom. No i dalje taj netko viče “prijevara, prijevara”, ali ne samo to. Viče: “prijevara, prijevara, to njima ne pripada, ne smije im pripasti to pripada nama”. Slika naše jadne Hrvatske. Stoga je obveza svih, naročito onih na položaju, koji mogu utjecati na to da budu odgovorni prema onima koji ih plaćaju, da se izbore za pametnu specijalizaciju svoga grada, svoga sveučilišta, svojeg poduzeća ili svoje regije. Obveza im je budućim generacijama osigurati puno više šansi, osigurati im priliku da mogu organizirati kvalitetan i lijep život u Hrvatskoj. Ako to ne misle, neka barem šute i neka se maknu s pozicije s koje mogu odlučivati ili utjecati. A mi na Sveučilištu u Rijeci i dalje pripremamo projekte, uporno ih nudimo državi, Europskoj uniji, poduzetnicima – jer to je naša obveza. A borit ćemo se sa svima koji nam žele osporiti pravo da promišljamo svoju budućnost i surađivati sa svima koji žele raditi s nama i nesebično dijeliti sudbinu.

>> Sukob ministra Jovanovića i rektora Bjeliša doveo do istrage u rektoratu  

>> Jovanović je ipak morao odustati od uhljebljenja na Medicini