Nekako baš u ovo vrijeme lani, pred kraj godine kad se najavljuju planovi za sljedeću, kao tri vanjskopolitička cilja premijer Andrej Plenković istaknuo je rad na približavanju eurozoni, schengenskom prostoru i Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Unatoč tomu, kao lajtmotiv 2018. iskristalizirao se Izrael. Ovo je trebala biti godina kad je ozbiljnija strateška orijentacija prema toj državi, započeta preko “kanader diplomacije”, trebala biti okrunjena potpisivanjem ugovora za kupovinu borbenih zrakoplova, nakon čega bi trebala uslijediti i gospodarska renesansa s najavama izraelskih ulaganja od četiri milijarde kuna i zaposlenjem 800 ljudi. Dva tjedna prije završetka 2018., potpisa na ugovoru još nema.
Amerikanci, nezaobilazna treća - ili ipak prva strana u ovom poslu, jer se prodaja dogovarala uz njihov blagoslov, a na njima je i da daju konačno odobrenje koje se upravo čeka - optimistični su i najavljuju da bi se zastoj nastao zbog izraelskog nepoštivanja američkih pravila o izvozu oružja trećim državama mogao riješiti do Nove godine. Odnos Hrvatske prema SAD-u nije nepoznanica. Hrvatska, bez obzira tko je na vlasti s jedne ili druge strane Atlantika, drži Ameriku saveznikom koji se iskazao više puta kad je Hrvatskoj trebala pomoć, od Domovinskog rata do arbitraže sa Slovenijom. Odnos sa SAD-om je konstanta, a strateško partnerstvo te vrste Hrvatska nema, a nekako se čini da niti ne gradi, ni s jednom državom EU. Sada se tom savezništvu pridodaje i Izrael.
Zbog SAD-a i Izraela Hrvatska se nije libila ni solirati i napraviti prvi otklon od stavova EU, a sljedećih će 14 dana poput lakmus papira pokazati jesu li ti osjećaji uzajamni i koliko u političkom i ekonomskom pragmatizmu u zaštiti svojih interesa ima mjesta za “vrijednog saveznika”, kako SAD apostrofira Hrvatsku. Hrvatski zaokret prema Izraelu, u skladu s politikom balansiranja među različitim sferama u tada vrlo fragmentiranom i promjenjivom globalnom okviru, inicirala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Logičan je to nastavak bliskosti sa SAD-om i njihove povezanosti s Izraelom. Još 2015. predsjednica je posjetila Izrael, kada je izrazila najdublje kajanje zbog stradalih za vrijeme ustaškog režima. Iste poruke mogle su se čuti u Hrvatskoj iz vrha vlasti prilikom ovogodišnjeg uzvratnog posjeta izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina.
Kamen spoticanja u povijesti
Upravo taj segment hrvatske povijesti, ali i njegov reziduum u današnjem društvu, na što Izrael reagira i preko svojih veleposlanika, ali i prilikom posjete predsjednika, predstavlja kamen spoticanja između dviju država, zbog čega Izrael nije ni pomišljao priznati Hrvatsku početkom 90-ih, ali i pokazatelj je to kako je na obje strane moguće istodobno voditi paralelne narative. Kako se mogu čuti kritike da hrvatski državni vrh jasno osuđuje ustaške zločine bez ‘whataboutisma’ i relativizacije samo kad su oči u oči s Izraelcima, tako ni izraelski vrh nije aboliran od napada dijela zajednice zbog suradnje s Hrvatskom u kojoj se više nego što bi po njihovom bilo pristojno, toleriraju i antisemitski i šovinistički ispadi.
Upravo smo ove godine svjedočili indikativnom razvoju događaja. Optužbe za rehabilitaciju ustaštva platforma je na koju je Srbija 2018. bacila sve svoje karte, što je rezultiralo jednom od većih političkih i diplomatskih kriza, kad je zbog provokacija i vrijeđanja Hrvatska proglasila tamošnjeg ministra Aleksandra Vulina personom non grata te mu onemogućila dolazak u Hrvatsku na dan sjećanja na žrtve logora Jasenovac. Također, izraelski su znanstvenici imali veliku ulogu u postavljanju izložbe o ustaškom logoru Jasenovac u zgradi UN-a u New Yorku. Unatoč velikoj političkoj i diplomatskoj kampanji, izraelski je predsjednik došao u Hrvatsku, ne doduše bez kritika, ali suradnja između Hrvatske i Izraela nikada nije došla u pitanje.
Nakon predsjedničina posjeta Izraelu, prozor za suradnju s Izraelom još je više odškrinut 2016., i Hrvatska ga je Vlada dobro prepoznala. U studenome te godine veliki šumski požari harali su Izraelom. Država bez kanadera zamolila je Hrvatsku za pomoć. Od tog trena do slijetanja hrvatske ekipe u vojnu bazu izraelske vojske Hatzor prošlo je manje od 24 sata, što je već impresioniralo Izraelce. Ubrzo uključuju pukovnika Davora Turkovića, svjetskog stručnjaka za požare u svoj stožer za intervencije te on gotovo preuzima upravljanje akcijom i ekipama na terenu. Hrvatski doprinos nije ostao neprimijećen niti na samom vrhu vlasti. U takvoj atmosferi u tu državu 2017. odlaze premijer Andrej Plenković, ministar obrane Damir Krstičević te ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
Odnosi Hrvatske s Izraelom uvijek su bili kompleksni. Nije samo riječ o početku 90-ih godina, kad ih je uznemiravao pokušaj relativizacije ustaštva. Još i ranije, odnosi Jugoslavije i Izraela varirali su od toga da je Jugoslavija bila jedna od prvih država koja je pomagala Izraelu u stjecanju nezavisnosti do kasnijeg udaljavanja pa i prekida diplomatskih odnosa 1976. nakon šestodnevnog rata i kasnijeg pomaganja palestinskim organizacijama. Tih je 90-ih godina Hrvatska, uz razna jamstva i dokaze, kao što je bio engleski prijevod knjige dr. Franje Tuđmana “U bespućima povijesne zbiljnosti”, uspjela isposlovati da je Izrael istodobno sa SAD-om prizna 1992., ali je na uspostavu diplomatskih odnosa trebalo čekati do 1997.
No onda se odnosi zatopljavaju, a i zbog vrlo sličnih odnosa prema komunizmu kod stranaka na vlasti u obje države Izrael je često Hrvatskoj progledavao kroz prste. Štoviše, prvo veleposlanstvo na ovim prostorima otvoreno je u Hrvatskoj. U Sloveniji ga, primjerice, Izrael nema. Odnosi s Izraelom bili su korektni, ekonomska suradnja, ipak nikako da se ozbiljnije pokrene. Sve do ove godine i priče o zrakoplovima. Kao dio te priče, ali i u kontekstu trajne naklonjenosti SAD-u, treba promatrati i otklon Hrvatske od politike većine država EU krajem 2017. u UN-u. Hrvatska se tada, i to u elektriziranoj situaciji kad odnosi SAD-a i EU-a bili na niskim razinama poslije dolaska administracije Donalda Trumpa, prvi put svrstala uz SAD, “protiv” EU. Na Općoj skupštini UN-a glasovalo se o rezoluciji kojom se od SAD-a traži povlačenje Trumpove odluke o priznanju Jeruzalema kao glavnog grada Izraela.
U konačnici, 128 svjetskih država bilo je za rezoluciju, dok je SAD podržalo samo njih devet. Hrvatska se svrstala među 35 suzdržanih država, među kojima su iz EU bile samo Češka, Mađarska, Poljska i Letonija. Ako glasovanje u UN-u i nije bilo iznenađenje, priopćenje koje je stiglo iz Ministarstva vanjskih poslova u kolovozu jest. Prvi put Hrvatska je jasno stala uz Izrael u jeku sukoba u Gazi. U to je vrijeme dogovor o zrakoplovima već trebao biti dovoljno razrađen.
Zastoj pred kraj posla
Informaciju da će Hrvatska izabrati izraelske avione otkrili su sami Izraelci kad su još u siječnju, prije odluke Vlade u ožujku, objavili kako su se oko toga sporazumjeli hrvatski i izraelski premijeri na Gospodarskom forumu u Davosu. S Hrvatske strane je izgledalo čisto - dobili su jamstva od Izraela da će od SAD-a dobiti odobrenje neophodno da se vojna oprema, inicijalno nabavljena od njih, može prodati trećoj strani. Uostalom, u posao se ne bi ni krenulo da za njega SAD nije dao zeleno svjetlo. Obrat, odnosno zastoj, dolazi pred kraj posla, kad ispada da ta dozvola ipak nije neupitna, o čemu je javnost ponovno izvijestila izraelska strana.
Je li točna informacija da američke kompanije pokušavaju u sporazum ugurati svoj interes, što se može čuti iz Izraela, ili je riječ da SAD ovime poručuje Izraelu da ne bi blagonaklono gledala na interes nekih europskih država, poput Rumunjske, koja bi po istom principu kao Hrvatska željela od Izraela kupiti zrakoplove, ostaje otvoreno. Amerikanci kažu da imaju izvrstan plan kako premostiti i te probleme. O njemu bi se trebale složiti sve tri strane. Još je 14 dana do Nove godine, koju je SAD postavio kao rok. U ta dva tjedna vidjet će se hoće li Hrvatska ostati kolateralna žrtva ili će stari, ali i novi saveznik u djelo pretočiti riječi o potpori Hrvatskoj.
Pogledajte video: MiG i F-16 iznad Knina
Hrvati i Izraelci su božji narod...pametnome nista novo glupome sablazan