Sljepoća nije kraj života

Kaže se: Ono što čovjeka ne slomi, očvrsne ga! Razmišljao sam o tome dok sam u Makarskoj čekao Anu Vujčić. Mladu damu i majku, na prvi pogled ni po čemu različitu od ostalih Makaranki njene dobi.

Nikamo bez Tare
Ana voli s prijateljicom izići na kavu, voli plažu i plivanje, šetnju i glazbu, voli ljude i život. A nadasve ljubi kćerčicu Taru bez koje se nikamo ne miče, baš kao što se od nje nikamo ne miče Dibi, pas i njezina “desna ruka”. Ana je vazda nasmijana i raspoložena, razgovorljiva i optimistična, ništa joj nije teško. Uz to, brižna je majka i – potpuno slijepa.

Ana je vid izgubila prije šest godina, u cvijetu mladenačke zrelosti: bilo joj je dvadeset pet godina. Posljedicu je to šećerne bolesti, s kojom živi od svoje devete godine. Mrak u koji je utonula nije je bacio u očaj, pače dao joj je dodatnu snagu. S vidom se ništa više ne može, zaključila je, valja kušati što se može bez njega. I, Ana je uspjela nastaviti koračanje kroz život i življenje, s nadom i planovima, s osmijehom i jednogodišnjom Tarom.

Slijepi prijatelji
– Kad sam izgubila vid – kaže Ana – nisam paničarila. Tada se čovjeku nametne pitanje kako dalje. Brzo sam se prilagodila novonastaloj situaciji, životu bez vida.
Nastavila je s uzimanjem inzulina, rehabilitacijom, izlascima, druženjima, novim poznanstvima. Jedno takvo poznanstvo završilo je i kumstvom...

– Na rehabilitaciji u Zagrebu upoznala sam slabovidnog  Tomislava i njegovu potpuno slijepu djevojku Andreu te se s njima sprijateljila. I tako su njih dvoje počeli dolaziti u Makarsku, a ja u Zagreb. A kad su se odlučili oženiti, Andrea je htjela da joj ja budem kuma. I bila sam... Vjenčanje je obavljeno ovdje u Makarskoj, to zato što je meni bilo nezgodno s malom Tarom putovati u Zagreb.

Vjenčanje je privuklo veliku pozornost. A kako i ne bi kad su uz Anu i Andreu za vrijeme cijelog ceremonijala bili Dibi i Brit, njihovi psi vodiči, školovani za pomoć slijepim osoboma. Zahvaljujući Dibiju, Ana bez ikakvih problema odlazi u šetnju gradom, u kupnju, na kupanje... Jedno bez drugoga ne mogu, a ne mogu ni bez Tare, Anine jednogodišnje kćerčice, koja je oboma i radost i svjetlost, igra i skrb. No, Dibi i te kako razlikuje igru od svakodnevnih zadaća, a to znači u svakom trenutku biti na pomoći i pri ruci, biti Anin vid. Radost igre i druženja ove trojke Anina sljepoća nimalo ne kvari...

Ljubav se ćuti
– Kao i svaka majka – objašnjava Ana – spavam i budim se kad i Tara, a i jedem kad i ona. Imam svakodnevni ritam, no Tara mi je preokupacija. Inače, kad nešto izgubite, o tome katkad i razmišljate. Sljepoćom za Anu život nije završio. Taru Ana ne može vidjeti, no ona je gleda srcem i ljubavlju. I osjeća njezin rast, njene prve korake. Pa ljubav se jače ćuti nego što se vidi.

A na Tari i na Ani radost i ljubav se i ćute i vide, zlab kob kod njih je nevažna. Ana je mogla i smogla skupiti snage produljiti vrijeme radosti života, sa smislom i planovima, uz svakodnevni inzulin i potpuni mrak hrabra žena i samohrana majka sljepoću je “vratila” rođenjem kćeri te nastavila ondje gdje joj je vid stao. I malo se toga odrekla: i dalje je uz računalo, televiziju i svoje hobije, a osim toga, i često se “zaleti” do Zagreba...
– S onu stranu mraka ova mlada majka našla je svjetlost... Za Anu vrijedi: Slušam, dakle vidim!