"Šljivančanin se derao na mene da prikrije odvoženje ljudi na Ovčaru"

Ovo je jedna od najpoznatijih videosnimki nastalih u danima pada Vukovara. Prikazuje dvojicu muškaraca. Jedan je agresivni, brkati major u uniformi JNA. Drugi je uljuđeni stranac razbarušene kose u baloneru na kojem je istaknuta značka Međunarodnog Crvenog križa. Razgovaraju na mostu preko Vuke u razrušenom i netom okupiranom Vukovaru. Zapravo ne razgovaraju jer major Veselin Šljivančanin upravo je pao u neki luđački, krvoločni trans i izaslaniku Crvenog križa Nicolasu Borsingeru drži monolog:

"Ako vas, gospodine, zanimaju samo ranjenici (...), a ne zanima vas što ovdje ginu moji vojnici (...), onda vi niste dobrodošao čovjek."

Snimka je potresna. Major Šljivančanin – koji ne želi razumjeti da ICRC postoji upravo zato da bi ga zanimali "samo ranjenici", odnosno žrtve – na toj snimci zapravo nastupa kao major Smrt. Ali za Nicolasa Borsingera najpotresnija je stvar na toj snimci ono što se na njoj ne vidi. Ono na što on rukom pokazuje kad govori: "Pogledajte, pogledajte". Nitko, međutim, ne gleda.

Preko susjednog mosta, udaljenog svega pedesetak metara od ovoga na kojem stoje, prelaze vojni kamioni i autobusi. Kreću se iz smjera bolnice. Ne može se sa sigurnošću znati jer nitko nije bio tamo da se zagleda u ta vozila, ali velika je vjerojatnost da su u njima bili neki od 264 ranjenika nasilno odvedenih iz vukovarske bolnice. Vozili su ih u smjeru vojarni JNA na Sajmištu i prema farmi Ovčara. Za mnoge to će biti pretposljednja i posljednja stanica njihova životnog putovanja.

Ni Nicolas Borsinger ne može, naravno, sa sigurnošću znati, jer je bio sustavno sprečavan da dozna, ali vjeruje da je cijeli incident pred kamerama na mostu insceniran kako bi se odvratila pozornost od odvoženja ljudi iz bolnice.

– To je i danas dio moje patnje – kaže Nicolas Borsinger dok u svome uredu u Ženevi, dvadeset godina nakon tog događaja, prvi put dijeli s javnošću svoje misli i sjećanja.

– Bila je to potpuno nadrealna situacija. Cijeli je svijet gledao što se tih dana događa u Vukovaru. Nije bilo kao da sam ja imao privilegiranu informaciju. Ne. Ja sam pokušavao doći do bolnice i, što sam više bio blokiran, to sam više mislio: "Samo malo, nešto se događa, čim me stalno blokiraju". Ali svi smo znali koliko je bitno doći do bolnice i spriječiti moguću humanitarnu katastrofu. I u takvoj situaciji, u kojoj cijeli svijet gleda, pozornost stranih medija u toj sceni u kojoj se Šljivančanin istresa usmjerena je na mene. Svrha toga vrlo je jednostavna – da se strani novinari ne koncentriraju na ono što se doista događa. A to su autobusi koji idu iz smjera bolnice preko drugog mosta. Ja sam znao da je ono drugo zaista bitno, a ne ovo što se događa na našem mostu. To se može vidjeti na snimci kad pokazujem prema drugom mostu.

Déjà vu na Temišvar

Zato Borsinger kaže da je to bila nadrealna situacija:

– Cijeli svijet gleda, vi točno znate što se događa, ali svi oko vas potpuno su koncentrirani na sekundarnu stvar, a to je kako se Šljivančanin istresa nad tipom iz ICRC-a. Naravno, iz uske televizijske perspektive to je bogomdan, sjajan materijal. Razumijete, neki fini tip iz Crvenog križa, neki neugodan major... – sjajan materijal iz perspektive TV kamera! Dok su, s druge strane, autobusi koji prelaze most jednostavno autobusi koji prelaze most... – objašnjava Borsinger.

To je doista situacija u kojoj se nijedan čovjek ne bi želio naći. Jedna agresivna pozornost usmjerena je na vas i ta pozornost potpuno vas blokira u poslu koji morate napraviti da biste spasili živote koji su ugroženi postupcima upravo ovih ljudi koji su složili cijelu scenu oko vas. Nijedna kamera ne okreće se prema drugom mostu u trenutku kad Borsinger pokazuje i govori: "Pogledajte, pogledajte!" A prema njegovu sjećanju, oko njega su stajali deseci novinara i snimatelja. Cijeli je svijet gledao, ali ništa nije vidio. Za Borsingera to je najveći užas, ta nemoć koja mu je nametnuta zbog nečega što on naziva potpunim neskladom između onoga što se zaista događa i onoga što se pokušava stvoriti prividnom slikom.

Nicolas Borsinger već je prije Vukovara imao iskustva s takvim situacijama u kojima je slika potpuno drukčija od stvarnosti. Potkraj 1989. bio je izaslanik Međunarodnog Crvenog križa koji je nakon revolucije u Rumunjskoj prvi stigao u Temišvar. Tada je u svim svjetskim medijima vladala priča da su se u Temišvaru dogodili masovni zločini, da je grad sravnjen sa zemljom, ljudi ubijeni i bačeni u masovne grobnice... Borsinger je prvi ušao u grad uime ICRC-a, obišao bolnicu, navodna stratišta, i poslao izvješće koje je čvrstim činjenicama pokazalo da je medijska slika bila potpuno pogrešna. Stojeći na mostu preko Vuke u razrušenom Vukovaru, Borsinger kao da je imao obrnuti déjà vu.

Ako se boje, neka zapišu!

U Temišvaru su se mediji koncentrirali na zločine koji se nisu dogodili u gradu u kojem nisu imali novinare. U Vukovaru je njihova pozornost odvraćena od zločina koji su se upravo događali oko novinara. Borsinger je i u Vukovaru i u Temišvaru bio čovjek s integritetom i odbijao je biti uvučen u tu igru pogrešnosti i površnosti. U Vukovaru je osjećao da se nešto zločinački sumnjivo događa u bolnici, ali Šljivančanin ga je fizički sprečavao i ispleo mrežu odvraćanja pozornosti u koju su se uhvatile kamere.

– Ja uopće nisam impresioniran Šljivančaninovom dernjavom. Ja to shvaćam kao puku teatralnost koja ima svrhu da odvrati moju i pozornost stranih novinara. Za mene stvarni horor koji se događa predstavlja činjenica da svi igraju tu igru. Ja pokušavam vratiti pozornost na bitno. Ali ne uspijevam. To je za mene najteži aspekt tog trenutka – kaže danas Borsinger. Dva dana prije tog događaja na mostu Borsinger je popisao branitelje s Mitnice i tako stvorio pisani trag da su ljudi s imenom i prezimenom u trenutku predaje u ruke JNA bili živi. Nakon takvog popisa, više nisu mogli jednostavno "nestati". Znao je da nešto slično treba učiniti i u bolnici.

Ali i JNA i srpske paravojne postrojbe vjerojatno su naučile lekciju Borsingerova popisa s Mitnice. Ako je njihova namjera bila ubijanje, onda će to lakše izvesti na ljudima do kojih Borsinger još nije došao. Ako ga jedni vojnici budu blokirali dok drugi vojnici izvlače ljude iz bolnice, ICRC neće imati nikakav trag – barem ne odmah, u prvim danima – da je itko odveden iz bolnice i ubijen. Borsingerov rad na terenu bio je stoga ključan. Jesu li strani novinari i snimatelji toga bili svjesni? Dva dana prije, kad su snimali kolonu civila koja izlazi iz smjera Mitnice, neki su snimatelji doslovno vikali na Borsingera da im se makne iz kadra, što pokazuje njihovu posvemašnju ignoranciju. Neke su od tih snimki na YouTubeu.

– Njihova logika bila je da ja ne smijem stajati ondje. Željeli su da izgleda kao da su oni u prvom redu i da prema njima ide ta nepregledna kolona civila. Nisu željeli nekog ''glupana iz Crvenog križa'' da im kvari kadar – sjeća se Borsinger. To je bila scena na izlasku iz Mitnice. U sceni na mostu preko Vuke željeli su tog tipa iz Crvenog križa u kadru. I željeli su samo taj kadar, nijedan drugi, pa makar im on pokazivao na drugi i važniji. Ovo je Borsingerova osobna priča i ovo je njegov insajderski pogled na te događaje. Prisutnost stranih medija u Vukovaru u danima pada grada puno je pomogla, njihove snimke pokazale su svijetu velik dio istine, ali Borsingerovim svjedočenjem javlja se potpuno nova perspektiva iz koje se vidi da je njihova uloga mogla biti bolja. S druge strane, čija nije?

Bio je to kaos u kojem su major Smrt i drugi gospodari života i smrti igrali svoju divlju igru, na užas svih i uz veliku dozu prestrašenosti svih. Taj užas i tu prestrašenost na licima preživjelih svjedoka Borsinger će vidjeti i jednom kad se dokopa bolnice. Posljednja šansa da se nešto učini za ljude koji su nasilno odvedeni iz bolnice bila je da se, jednom kad su Borsinger i drugi stigli onamo, skupe informacije o tome što se dogodilo u prethodna dva sata. Borsinger je protekla dva dana bio sam, samo u društvu prevoditelja, ali na dan ulaska u bolnicu već ima pomoć tima suradnika i prevoditelja. Došavši u bolnicu, on ih upućuje da se pomiješaju s gomilom civila koji se upravo ukrcavaju na autobuse za evakuaciju. Upućuje ih da prikupe bilo kakve indicije, usmene ili, ako je netko od svjedoka previše uplašen da bi govorio, zapisane na komadiću papira. Trebao je bilo što, informaciju iz prve ruke koja bi mogla biti iskorištena istog trena. Ali ništa nije dobio. Pitam ga zašto, a Borsinger čini gestu rukama i obrvama sugerirajući da ne zna. Radi tu gestu jer do riječi ne može doći od emocija i suza koje opet naviru.

Danima nakon tog razgovora u Ženevi, pokušavam se u sebi vratiti na to pitanje. Nitko od nas tko nije bio ondje ne može uopće pojmiti koliko su ljudi bili prestrašeni, koliko užasnuti nakon tri mjeseca pakla, i sada, kad je grad pao i kad se širi miris masovnih ubojstava, samo su čekali da napokon izađu iz tog pakla. Njihova je stvarnost grozna. Pitanje je imaju li više u ikoga povjerenja, pa i u ove ljude Crvenog križa koji ulaze među njih i panično traže svjedočenje. Pokraj stoje agresivni vojnici koji su u stanju izdvojiti i odvesti u nepoznato svakoga tko zucne. Čak i da su svjedoci odvođenja znali da možda nije kasno da njihova riječ nekoga spasi, može li se uopće ikoga suditi što je želio ostati živ i što je samo želio da pakao oko njega prestane? Ova pitanja dodiruju najdramatičniji učinak rata na ljudska bića. I upravo je zato na njih tako teško odgovoriti, kako onda, tako i 20 godina kasnije.

Zločinac poriče stvarnost

A do bolnice je Borsinger stigao samo desetak minuta nakon završetka onog Šljivančaninova ispada koji je zabilježila kamera.

– Zašto su me pustili tako brzo nakon onoga na mostu? Pa zato što je svrha skretanja pozornosti bila ispunjena. Jedna operacija bila je završena i više nije bilo potrebe da blokiraju pristup jer po njima druga operacija može početi i uz moju prisutnost pred bolnicom – kaže Borsinger.

Operacija odvođenja tristotinjak ljudi na stratište, operacija koju su skrivali, bila je završena u trenucima dok je Šljivančanin blokirao i skretao pozornost na Borsingera. Druga operacija, dogovorena sporazumom između JNA i Hrvatske noć prije u Zagrebu, evakuacija je civila koji su se okupili u krugu bolnice. Ta operacija, u planovima JNA, nije nužno trebala biti skrivana od ICRC-a i europskih promatrača. Ti su civili evakuirani.

Ono što se danas zna jest da su 264 pacijenta i zaposlenika bolnice prije dolaska promatrača ICRC-a i EU izvedena na stražnji izlaz iz vukovarske bolnice, ukrcana u vozila i odvezena preko mosta, prvo u vojarnu JNA na Sajmištu, a zatim na farmu Ovčara, gdje ih JNA prepušta srpskim paravojnim formacijama koje izvode masakr.

Pred sudom u Haagu i specijalnim sudom u Beogradu vodili su se procesi za ratni zločin na Ovčari. Veselin Šljivančanin mnogo se godina skrivao od Haaškog suda, a onda je ipak izručen i osuđen. Nepravomoćno je dobio 5 godina zatvora, žalbeno vijeće kaznu mu je preinačilo u 17 godina, ali u revizijskom postupku to mu je smanjeno na 10 godina. U srpnju ove godine pušten je na slobodu uz obrazloženje da je uredno odslužio dvije trećine kazne. Ubrzo se pojavio na beogradskoj televiziji B92, gdje ga je voditeljica, među brojnim drugim blagonaklonim pitanjima, upitala i žali li zbog onakvog svog ponašanja prema Borsingeru na mostu preko Vuke. "Ne, ne žalim", rekao je Šljivančanin. Tijekom postupka Šljivančaninovi odvjetnici pokušali su sudu prodati tezu da je Borsinger kao predstavnik ICRC-a bio "svadljiv". Čini se da je ratni zločinac živio u poricanju stvarnosti i prije 20 godina, a živi u poricanju stvarnosti i danas.

Ovo je osobna priča Nicolasa Borsingera iz Vukovara 1991., ne njegov komentar sadašnjih događanja. Stoga nismo ni razgovarali o tome gdje je Šljivančanin danas. Samo me je, dok sam mu u prvom telefonskom razgovoru predlagao intervju, u jednom trenutku s nevjericom u glasu upitao: "Recite mi, zar je zaista Šljivančanin pušten na slobodu?" Volio bih da sam mu mogao reći da nije, da to nije istina.