Šljunčarenje na rijekama opet postaje legalan biznis u Hrvatskoj

Kao odgovor na krizu u gospodarstvu, ali i, kako se tvrdi, znatne količine nanosa u vodotocima, Vlada u korita Save, Drave i Dunava ponovno vraća šljunčare i pjeskare, koji su iz njih "prognani" Zakonom o vodama iz 2009. godine koji je trenutačno na snazi. Nacrtom prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama toga zakona, koji sutra iz Osijeka kreće u javnu raspravu, vađenje šljunka i pijeska iz obnovljivih ležišta, na kojemu su radila mjerodavna ministarstva, Hrvatska udruga poslodavaca, udruge vodoprivrednih poduzeća, Državno odvjetništvo i drugi, ponovno, naime, postaje legalni biznis u Hrvatskoj.

Izmišljali poslove?

Dražen Kurečić, pomoćnik ministra poljoprivrede, tvrdi da se potpuna zabrana u protekle dvije godine nije pokazala dobrom. Pojave nanosa u vodotocima, čak i ako su bile lokalnog karaktera, nije bilo moguće riješiti u sklopu postojećih zakonskih propisa. Ni na vodnim putovima njihove se znatne količine više ne mogu svesti pod "redovito održavanje" pa se, s obzirom na to da je, prema međunarodnim ugovorima i standardima, obveza Hrvatske održavati određenu klasu plovnosti na domaćim rijekama, ponovno vraća institut koncesija, kako je to i u zemljama u našem okruženju. Tako je, naime, i u Mađarskoj, Sloveniji, Srbiji i BiH, koje su proteklih godina i te kako profitirale od hrvatske zabrane – objašnjava Kurečić.

Prema podacima kojim raspolažu Ministarstvo poljoprivrede i Hrvatske vode, Hrvatska je upravo iz tih zemalja u protekle četiri godine uvezla znatne količine šljunka i pijeska – za više od 500 mil. kuna! Kako bi opstale, veće hrvatske tvrtke mahom su tamo selile i svoja poduzeća, tražile koncesije i dozvole za vađenje šljunka i pijeska, legalno ga vadile, a potom taj isti materijal, izvađen iz istih graničnih vodotoka Save, Dunava i Drave prodavale Hrvatskoj. Samo smo iz BiH u razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 31. prosinca 2010. uvezli više od 5,5 od ukupno uvezenih 6,8 milijuna tona šljunka i pijeska, a u proteklih godinu i pol ukupno još 1,7 mil. tona. Iako su u javnost svako malo curile priče kako je u nas i u vrijeme zabrane taj biznis cvjetao, a bilo je i teških optužbi kako su Hrvatske vode za pojedine tvrtke čak i "izmišljale" milijunske poslove poput tehničkog održavanja korita, kao krinku za ilegalno šljunčarenje, Kurečić kaže kako su ta pitanja u domeni Državnog inspektorata i drugih institucija. No, izmjene i dopune ZOV-a sigurno donose puno strožu kontrolu.

Holy sporna Natura 2000.

– Više neće biti jaružanja rijeka, kako je to bila praksa. Nijedan zahvat na vodama i vodnom dobru neće proći bez studija i procjena utjecaja na okoliš, na vodni režim, poplavne rizike i stanje voda kao i ravnotežu vodnih i o vodi ovisnih ekosustava, kako se radilo od 90-ih do 2007. kada je u tom poslu bilo i najviše sive ekonomije – kaže Kurečić te ističe da se u budućnosti neće govoriti o eksploataciji, nego o održavanju voda, ali i opstanku mahom obiteljskih biznisa, čiji plovni bageri već dulje vrijeme stoje. Umjesto da, što je bila ranija praksa, plaćaju "u naturi", koncesionari će po svakom izvađenom kubičnom metru plaćati oko 3 eura, što bi u državni proračun moglo donijeti najmanje 30-ak milijuna eura do kraja iduće godine, dok komercijalna cijena po kubiku iznosi u prosjeku 10-ak eura.

– Šljunčarenjem će se, među ostalim, osloboditi i vodeni put za turističke kruzere, koji sada mogu tek do Slavonskog Broda – objašnjava Kurečić, dok se pravne i fizičke osobe koje se zakona ne budu pridržavale neće toliko kažnjavati novčano (najviša je predviđena kazna 30.000 kn!), koliko trajnom zabranom obavljanja tog posla. Ministrica zaštite okoliša Mirela Holy kazala je kako je njezino ministarstvo dalo primjedbe na nekoliko članaka, uglavnom vezanih uz Naturu 2000. No zakon se još usklađuje pa o tome nije korektno govoriti javno.

Udruga Press centar za okoliš Hrvatske najoštrije se protivi ponovnoj dozvoli šljunčarenja ističući kako je taj biznis nespojiv s činjenicom da su naše najveće rijeke ušle u Regionalni park Mura, Drava, Dunav.  Zakon možda i dobro izgleda na papiru, ali se sigurno neće poštovati i u praksi, čak i ako su postavljeni vrlo visoki – i skupi kriteriji, tvrdi Ljiljanka Mitoš Svoboda.