Živimo li u slobodi ako su opasna kriva pitanja ili pogrešni odgovori?

Da može živjeti danas među nama i gledati svakodnevne izljeve verbalne i neverbalne agresije, mislilac tolerancije Voltaire uputio bi Bogu – u koga je vjerovao, protivno nekim mišljenjima da je, kao žestoki kritičar Crkve, bio bezbožac – isto pitanje koje mu je adresirao prije tri stoljeća: „Zašto si nam dao srce da mrzimo i ruke da ubijamo“?

Toliko je negativnog naboja u zraku, prozivanja neistomišljenika, prijetnji drugima i drukčijima, čak i smrtnih osuda, da negativnu spiralu netko mora zaustaviti. Možda bi i slavni prosvjetitelj u takvim nepopravljivim prilikama odustao od novog dopisivanja jer bi se brzo uvjerio da ni dragi Bog ne može ništa pomoći kad njegove sluge na Zemlji ne poštuju ni nebeski ni zemaljski red. Ili bi samo ponovio – a u nas svi ponavljaju, najviše sami sebe, kao da je ponavljanje uvijek majka učenja – ono što je zastupao u svoje vrijeme, dok je i sam morao bježati iz zemlje, zato što je imao dug, za ono vrijeme pogan jezik: gadi mu se to što netko govori, ali će uvijek braniti njegovo pravo da govori to što misli! Nije baš sve tako rekao, od riječi do riječi, nigdje to nije zapisano, nego su engleski biografi takvu misao izveli iz njegova djela. Nije dvojbeno da ideja o svetosti slobode potječe iz njegove glave i da je starija od čuvenog ideološkog trojstva Revolucije (uz jednakost i bratstvo), s kojom je postala univerzalna vrijednost moderne civilizacije.

U demokraciji mišljenja, u koje se i Hrvatska svrstala, Voltaire je neupitni autoritet: branitelji slobode (mišljenja i izražavanja) redovno se pozivaju na njega kad netko napadne jednu od temeljnih stečevina europskoga duha (ne samo politike). Kad je u Francuskoj nacionalistička desnica huškala golističke vlasti da u studentskim nemirima ‘68. uhite glavnog agitatora J. P. Sartrea, šef države odvraćao je desničarske agresivce s objašnjenjem da „Republika ne uhićuje svoje Voltairee“! I Hrvatska bi mogla naći svoje Voltairee, kad bi ih tražila, da zaštiti slobodu od različitih vrsta nasilnika i napasnika koji još čekaju iza okuke, najčešće anonimno, ali i otvorenoga lica, da se obruše na svoga bližnjega ili dalj njega, samo zato što je drukčiji od njih ili što ne misli kao oni. Narod koji ima prošlost o kojoj se živi još ne mogu dogovoriti, društvo koje je rascijepano po svim crtama – ideološkim, političkim, stranačkim, socijalnim, imovinskim, zavičajnim, generacijskim, državu koja lako prelazi u autoritarizam, a teško nameće demokratski autoritet, teško žive pod teretom „simbola slave“ i „simbola sramote“. Ako je išta utješno, ima još naroda i država koji se lako vraćaju natrag, ne plašeći se dovoljno vlastite prošlosti, a teško idu naprijed, jer ne znaju puta u budućnost. Znameniti francuski prosvjetitelj u „Ogledu o toleranciji“ brani ideju kojom su suvremenici dizali Voltaireovu slavu, prije nego što je ona prenijeta u Panteon: „Učini – obraća se veliki mislilac Bogu – da male razlike između odjeća koje pokrivaju naša debilna tijela, između naših nedostatnih jezika, između naših smiješnih običaja, između naših nesavršenih zakona, između svih naših nerazumnih mišljenja, ne budu znakovi mržnje i proganjanja“! Amen!

‘Čuvari revolucije’

Voltaire je davno umro; živio Voltaire! Toliko je aktualan u društvu koje teško podnosi drugo mišljenje i u državi koja drugo mišljenje ne uspijeva dovoljno zaštititi. Svi ignoranti i neznalice, ili sveznalice, ponekad nema razlike, opet bi ga pokopali, iako za nj nisu ni čuli, samo zato da sačuvaju svoje pravo da ne moraju znati, a da se ponašaju kao da sve znaju. To se zove diktatura neznanja u kojoj se čovjek rađa, a s kojom često i umire. Neznanje ne opravdava, to je točno još od rimskih vremena; ali, s neznanjem se može prosperirati i danas, ni to nije netočno. Sokrat je umro, popio otrov, zato što je branio načelo znanja u demokraciji: sve drugo su priče o njegovoj smrti. Tako će proći i neka druga samoubojstva, koja trenutačno pale srca i oslobađaju ruke, na vulkanskome području gdje se vatre prošlosti ne mogu lako ugasiti. Dijeliti razum od srca, ili obrnuto, spada već u nemoguće misije, jer se između njih stvorila provalija u vrijeme kad nije bilo usklađeno njihovo djelovanje. To je tako u stresnim prilikama: politički duhovi se lako bude, i ne iščezavaju kad sviće, kako je Kafka zamišljao. Ili još nije nastupila zora demokracije, kako se to (pre)optimistično činilo u suton rata iz 90-ih godina, kad se u velikoj ljubavi nije dovoljno sagledavalo da „domoljublje nije profesija“, kako su savjetovali mudri ljudi, i da se ono najbolje očituje u tome da iskreno želimo da „domovina ne bude nepravedna“. Je li Hrvatska ostvarila taj domoljubni cilj? Zbog neispunjenih ili neostvarenih želja ili zbog (ne)spornoga kontinuiteta, opet se pale signali da se u Lijepoj Našoj vraćaju ratne godine, ili se ona vraća u to opjevano doba, kad netolerancija doseže ponovno gornje granice (ne)podnošljivosti. Sintagma o povratku na 90-e i nije sasvim (ne)točna, iako ni u jednom značenju ne djeluje benigno: svaka prošlost, kad se ponavlja, gubi nešto od svoje autentičnosti; autoritarne vlasti u ratno vrijeme nisu marile za volterovske akademske preporuke o slobodi, one su izdavale iskaznice podobnosti koje su vrijedile kod različitih check-pointa, slobodni(ji) mislioci dobivali su od političara kartone da su im izrasli ovi ili oni, sitni i krupni, „zubi“, ili da su koristili „Judine škude“. Rat je bio izlika, a ne razlog, agresija na zemlju samo objašnjenje, ne i opravdanje za tu vrstu političkih restrikcija u zaštićenoj domeni slobodnoga mišljenja. Što se sve promijenilo u miru da bi se moglo govoriti o povratku na „staro stanje“? Nije sve isto, ali nije ni dovoljno drukčije. Sloboda izražavanja nije tako slobodna, ako se bez opasnosti ne može postaviti krivo pitanje ili dati pogrešan odgovor, a da se „čuvari revolucije“ ne pobune i stanu na svoja mjesta. Svaka je sloboda izgrađena i na pravu ljudi na pogrešku, na mogućnostima manjinskoga mišljenja, na sigurnosti da je „verbalni delikt“ završio do kraja svoj nečasni život.

U demokraciji je svako mišljenje legalno i legitimno, i konzervativno i liberalno, i socijalno i nacionalno, i lijevo i desno; problem je što to sami teško priznaju. Pravi liberal ne bi smio sporiti pravo konzervativaca na drukčije političko mišljenje i na obranu svoga mišljenja, ili na drugi svjetonazorski stav; u osporavanju liberalnog, ili lijevog političkog mišljenja, konzervativci su, zaštićeni amblemima nacije i domovine, znali koristiti različita sredstva pritiska, od splitske rive do zagrebačkih šatora, da opravdaju svoj cilj. Lijeva je vlast za njih elementarna nepogoda, čak i kad sama radi protiv sebe. Kratka povijest hrvatske demokracije daje dosta primjera – i dokaza – da je ljevica bolja u opoziciji nego na vlasti, a da se desnica uglavnom ponaša kao da je vlast dobila od Boga, a ne od birača. Neusporedivo je agresivnija; ljevica je, ne samo u nas, oštrija u međusobnim obračunima nego u sukobu s političkim konkurentima. „Bratoubilačke“ sklonosti i vječni sindrom Kaina i Abela objašnjavaju, dijelom, i današnju defenzivnost hrvatskih socijaldemokrata: dok kuća gori, oni po ormarima traže izgorjela vatrogasna odijela.

Je li nastupilo vrijeme koje je mudri Ivo Andrić predskazivao u noveli znakovita naslova „Svadba“ kad „sve na ovome svijetu krene naopako“, kad „zli zavladaju“, kad se „dobri pokore“, kad se „nevaljali i maloumni razgalame“ i kad „čestiti i mudri zašute“. Čim ignoranti dođu do riječi, u pravilu je teško puštaju; u strukturi sposobnosti, više ima Salierija nego Mozarta, pa se i u postmarksizmu bezuspješno provjerava propala marksistička teza o odnosu kvantitete i kvalitete; suprotno Marxovim predviđanjima, kvantiteta ne prelazi automatski u kvalitetu, kao što su obećavali njegovi epigoni. Čuvari kadrovskih riznica u političkim strankama paze da Salieriji ne budu u manjini, poraženi. Može (li) se uopće misliti izvan stranačkog načina razmišljanja, a da to ne bude na štetu osobnoga položaja u hijerarhiji? Politika se sve više formira – i deformira – kao karijera, a ne kao sudbina, kao posao („idemo delati“), a ne kao misija (idemo misliti), kao borba za sebe, a ne kao rad za druge. Koliko je u Hrvatskoj već stvoreno raspoloženje koje lucidni analitičar Ivica Relković zove „prijezirom prema političkoj klasi“, a talentirani glumac Ozren Grabarić u kostimu Rikarda III. i u predstavi u kojoj dominiraju spletke, intrige, zavjere, obmane i izdaje, upire prstom na „nekompetentne i beskrupulozne ljude na vlasti“. Nešto se od toga može pripisati „poetskoj slobodi“, iako ni znanstvenik Juan Branco ne vidi stvari drukčije kad kaže da od velikog ponavljanja politika „gubi smisao“ i da „praznine“ koje ostavlja „legitimiraju najradikalnije govore“, kao što su „nacionalistički fanatizam“ i „populistički ekstremizam“. Tako je i kod drugih, ne samo kod nas: dok se stranačkim liftovima budu uspinjali podobnici, stepenice će druge ljude voditi u inozemstvo. O njihovoj sudbini raspravlja se više akademski nego politički: ima li lijeka za bolest iseljavanja u Europi bez granica i u globaliziranome svijetu bez kočnica? Oni koji danas najviše galame nisu najsiromašniji koji bi za to imali najviše razloga; oni se bore za život pa nemaju vremena. Galame više oni siromašni(ji) duhom; nije sigurno da će imati kraljevstvo na nebu, ako do njega stvarno moraju prolaziti kroz ušicu igle. Zna se kome je tamo zatvoren prolaz. Vulgarnosti, kletve i prizemne, čak i fizičke prijetnje o „glupanima“ (koje treba prebiti), svjedoče o „kočijaškom jeziku“, možda i o „konjskoj pameti“, o kojima je pisao Krleža; optužbe o „svinjarijama“ i slične (dis)kvalifikacije starih i novih oponenata paraju uši i kad dolaze iz finih usta. Nije to najgore što legitimira Hrvatsku kao zemlju bez „demokratskoga instinkta“, kako je to, svisoka, doduše, zamijetio jedan švedski novinar. U sveopćoj galami oko nekih kanona ne vidi se dobro koliko ljudi stvarno trpe pa se ne bune, a koliko se ne bune, da ne bi trpjeli.

Napetosti rastu, to je nedvojbeno. Rastu zato što u društvu prevladavaju ideologija sekte („tko nije s nama, taj je protiv nas“), politika čopora („neprijatelj mog prijatelja je i moj neprijatelj“), psihologija zavičaja („tko tebe kruhom, ti njega kamenom“) i kultura provincije („ne čini ništa što diže prašinu“). Vjerske elite, ili njihov dio, dolijeva i dalje ulje na vatru, i potragom za „protudržavnim“, „protuhrvatskim“ i „komunističkim pojedincima“ prkose otvoreno papi Franji koji se hvalio da je antimarksist, ali da poznaje dobre ljude među marksistima. Intelektualne bi elite, po definiciji, trebale biti u prvome redu zaštite temeljnih vrijednosti demokratskoga društva; one su se „snašle“ u privatnome sektoru, na tržištu ideja, ili su se integrirale u državne službe, u tržišnoj zavjetrini; pravosuđe je pod takvim sumnjama da se u njemu ne razlikuju šuma i drveće; civilne udruge ne mogu se oporaviti od nedavnog ideološkoga udara i vegetiraju na suženom prostoru između besparice i nepovjerenja. Karavane nasilja tako prolaze, a da ni psi ne laju, u strahu od gubitka, posla ili položaja, nije najbitnije. Ako je demokrat stvarno onaj koji prihvaća da protivnik može biti u pravu, koji mu dopušta da se izrazi i koji prihvaća da razmisli o njegovim argumentima, onda je u nas sve manje demokrata. Ako je autoritarna vlast 90-ih godina koristila dramatične okolnosti u zemlji da prikrije svoju autoritarnost, četvrt stoljeća poslije u državi i u društvu nedostaje autoriteta koji će braniti pravo na drukčije mišljenje, pa i pravo na pogrešku, i stajati odlučnije na putu različitim „prijekim sudovima“. Strah nije saveznik demokracije. Pokazuje se da je u državama bez autoriteta isto kao u crkvama bez Boga: u ničeovskoj logici, sve je ondje dozvoljeno! Duhovni i politički ambijent opterećen je još uvijek izumom koji je patentirao neuspjeli HDZ-ov lovac na premijerski položaj – da se slobodno može govoriti samo među četiri zida, a u javnosti mora ispovijedati stranački katekizam. Taj put ne vodi u slavne i sporne 90-e godine prošloga stoljeća, on vodi u srednji vijek, svakako u predvolterovsko vrijeme. Kad partije ili ljudi koji ih vode dovoljno vjeruju u svoje razloge da ušutkavaju silom one koji im se suprotstave, tada više nema demokracije. Takvu teoriju potpisuje mislilac slobode Albert Camus, pisac koji je bio na ljevici, „usprkos sebi i usprkos ljevici“, ali nije pristajao dijeliti totalitarizme na dobroćudne i zloćudne. Različiti jesu, ali su totalitarizmi, jer guše slobodu da bi gazili sve ostalo što je čovjek stvorio i što mu neotuđivo pripada.

Pogledajte galeriju: Prosvjedna akcija STOP fundamentalističkom nasilju nad ženama

Politika ludog i zbunjenog

Poznato je na čemu počiva demokratska stabilnost države: na ravnoteži vlasti i kontravlasti, na sposobnoj većini i moćnoj oporbi, na neovisnome sudstvu, slobodnim medijima i razvijenom civilnom društvu. Naša opozicija sanja kad će joj sazrela kruška vlasti pasti s grane ravno u usta; reagira Pavlovljevim refleksom, brzopleto i nepripremljeno, na amaterske propuste vlasti: umjesto da istjera saborsku većinu na čistac na krupnim pitanjima gospodarstva, društva i države, upušta se u borbu koja završava prebrojavanjem glasova, iako unaprijed zna kakav će biti konačni rezultat. S ograničenim kritičkim potencijalom, ne može u saborskim borbama ni ostaviti bolji dojam, što rade prave oporbe po svijetu, koji bi je svrstavao među ozbiljne kandidate za buduću vlast (što naša oporba nije). Dramoleti u Saboru ne odgovaraju težini drame koja se događa izvan sabornice. Nezadovoljstvo izvan Markova trga nadilazi sitne svađe koje se iznutra odvijaju oko toga tko je bliže napaćenom narodu i tko bolje ispravlja „netočne navode“. S onim što ondje mogu vidjeti, nije sigurno da se ljudi, kad bi mogli, ne bi vratili na stanje kad nisu imali oni, ali nisu imali ni drugi; može to netko strože zvati „ostacima komunizma“, a netko, blaže, duhom solidarnosti. Ni domoljublje nije više što je bilo dok se tim pozitivnim emocijama branila napadnuta zemlja, kad ne može zadržati tolike mlade ljude da (p)ostavljaju veliko pitanje kad će Hrvatska ostati bez Hrvata. Kad nemaju obećani zapadni standard, toliki siroti ljudi utjehu nalaze u balkanskim, ili balkaniziranim emocijama: mrzi susjeda kad ne možeš voljeti bližnjega svoga! Kad se ugase balkanske krčme, hrvatska kultura ne vrijedi više od srpskoga junaštva.

U Hrvatskoj, u Francuskoj, u Americi, svuda je ista tendencija u amorfnoj zoni koja se zove „javnom sferom“, ili politikom, vlašću, kako tko hoće, u kojoj se, posvuda, od galame ne može čuti razumni glas ili glas razuma. Kad jedan amater može na biralištu postati najmoćniji čovjek na svijetu, u politici stvarno sve postaje moguće. Biografi Donalda Trumpa kažu da on nije ni čuo za Nietzschea, kamoli da ga je čitao, ali da se ponaša kao nadčovjek. Kazna stiže: političari gube povjerenje. Očekuje li se od njih više nego što mogu učiniti, pa im razočarani birači preko noći okreću palac? Ili su moderni mediji od informatora preuzeli ulogu formatora javnoga mnijenja, pa sami vode politiku, umjesto da je tumače, izabiru svoje kandidate, umjesto da to prepuste biračima. Zabrinjava, i to višestruko, da se u nas u bikini-anketama mjesecima pojavljuje „Nitko“ kao najbolji hrvatski političar; možda je to samo detalj o trenutačnome stanju akcija na političkim burzama, a možda i trajnija paradigma o raspoloženju građana. Dok ljudima ne teče ni med ni mlijeko, kako su im obećavali političari svih boja, može biti razumljivo da kažnjavaju vlast; ali, ni oporbena konkurencija nema nikakvu atraktivnost, što nije samo problem (loše) oporbe, nego i sveukupne politike. Ako žele nešto promijeniti u svoju korist, političari bi mogli početi od sebe, najprije od dozlaboga lošeg kazališta u Saboru, koje srozava dignitet politike i političara. Ondje je tehnika, kamere prije svega, postala važnija od zastupnika: politika ludog i zbunjenog nikad nije koristila pametnome. Možda će na prvim izborima pametnome biti dosta, i neće birati najboljega glumca nego najkompetentnijeg političara, sa zanatom i alatom.

Porast nasilja u društvu mora biti u vezi s padom, ili s trajnijim nedostatkom svijesti da je demokracija život u razlikama.