Napadi koji su se dogodili 11. rujna bili su tragedija koja je pogodila cijeli svijet. Pod ruševinama tornjeva WTC-a pravo na život izgubilo je više od pet tisuća ljudi. Iako je među njima bilo najviše Amerikanaca, to je zapravo međunarodna tragedija jer među poginulima bili su pripadnici četrdesetak naroda. Samo mjesec dana nakon što su u razmaku od 18 minuta dva oteta putnička zrakoplova udarila u Blizance, svijet je postao mnogo nesigurnije mjesto. U ozračju straha od novih terorističkih napada i rata, jedna od najvećih žrtava mogla bi postati ljudska prava. Dok se brojne države grozničavo pripremaju za obranu od terorizma na vlastitu tlu i za rat protiv gotovo nevidljiva neprijatelja, ljudska su prava zanemarena, a uvijek su bila visoko na agendi vodećih svjetskih demokracija, osobito Sjedinjenih Američkih Država koje su u posljednjih dvadesetak godina bile glavni nadglednik u brojnim državama diljem svijeta.
Žurna promjena zakona
Ono što se na tom planu događalo u posljednjih mjesec dana, ima nekoliko aspekata - brojne zemlje pokrenule su žurne procedure promjene vlastita zakonodavstva kako bi dobile djelotvorne instrumente hvatanja terorista, ali i one koje će podignuti opću sigurnost te pokušati onemogućiti ponavljanje 11. rujna.
Najdalje je svakako otišao SAD sa Zakonom o mobilizaciji protiv teorizma koji je ugrozio neka osnovna građanska i ljudska prava američkih građana, ali još je žešće udario na prava imigranata. Iza radikalnih zakonskih mjera stoji ministar pravosuđa John Ashcroft, jedna od najkontroverznijih osoba administracije Georgea Busha, čovjek poznat kao pripadnik najradikalnijeg desnoga krila Republikanske stranke i osoba koja je u mnogim situacijama bila na rubu prihvatljiva ponašanja. Najšokantnije su odredbe toga zakona koje omogućavaju policiji i pravosuđu da gotovo bez ikakvih ograničenja prisluškuju telefone i elektroničke komunikacije svih građana za koje se procijeni da bi mogli biti sumnjivi. Problematična je i definicija terorizma koju nudi taj zakon jer omogućuje da se kriminaliziraju, prisluškuju i progone svi koji pripadaju "rizičnim skupinama". O tome koliko je ta opasnost stvarna, govori i progon muslimana i Arapa, američkih građana, neposredno nakon napada na New York i Washington. Organizacije koje se u SAD-u bave zaštitom ljudskih prava upozoravaju da bi američki građani koji su pripadnici druge vjere, pa se stoga okupljaju u svojim organizacijama i vjerskim ustanovama, mogli postati osobite mete "prisluškivačkog zakona", a u njihovu slučaju mogao bi zatajiti i Prvi amandman američkog Ustava kojim se svakom građaninu SAD-a garantira sloboda javnog izražavanja mišljenja.
Deportacija bez dokaza?
Najgore je, tvrdi američki Amnesty International, to što je terorizam vrlo široko i maglovito definiran pa mnogo nenasilnih aktivnosti, primjerice udruživanje u organizacije, postaje nešto na osnovu čega oni koji se udružuju mogu biti uhićeni i zakonski progonjeni.
Poseban su problem unutar toga zakona imigranti. Ashcroft je od Kongresa zatražio da se vlastima omogući uhićenje i deportiranje legalnih i ilegalnih imigranta, i to bez obaveze da im pokažu dokaze. Zatraženo je da se bez ikakva obrazloženja mogu neograničeno držati u zatvoru, no to ipak nije prošlo. Nakon žestokih pregovora, rok bezrazložna utamničenja s neograničenog smanjen je na tjedan dana.
Američki primjer slijedile su brojne države - Europska unija bila je za svoje standarde iznimno brza u donošenju zajedničkog antiterorističkog zakona, u čijim je odredbama, čini se, najsporniji onaj dio u vezi sa zakonskim progonom osoba optuženih za podršku terorističkoj skupini ili organizaciji. I Moskva se potrudila - novi zakon predviđa da vlasti mogu uhititi sve za koje se sumnja da su povezani s terorističkom organizacijom ili organiziranim kriminalom i držati ih u zatvoru 30 dana bez optužnice i prava da razgovaraju s odvjetnikom.
U strahovitu naletu žurnog mijenjanja zakona diljem svijeta najgore su prošli mogući politički azilanti i ilegalni imigranti, pa je i Mary Robinson, povjerenica UN-a za ljudska prava, izjavila da će se ubuduće izbjeglice i azilanti susretati sa surovijom klimom te će Europska unija i druge zemlje, ovaj put zbog terorizma, postati još bolje ograđena tvrđava. Takva politika već je vidljiva, i to u blizini Afganistana u kojem je najmanje četiri milijuna ljudi u potrazi za utočištem. No granice susjednih zemalja čvrsto su zatvorene pa se postavlja pitanje ne oduzima li se tim ljudima, čija su se prava pod talibanskim režimom pretvorila u prah i pepeo, i to u trenucima kada su najugroženiji, osnovno pravo, a to je zapravo pravo na život. Susjedne države imaju međunarodnu obavezu: ako netko na njihovu teritoriju zatraži utočište, onda ih ne bi smjele vratiti protiv njihove volje u zemlju gdje se ozbiljno narušavaju njihova ljudska prava, odnosno gdje im je ugrožen život. Stoga postoji međunarodna obaveza da se afganistanske izbjeglice zbrinu i ako se to doista ne učini u najkraćem roku, svijet bi na savjesti mogao imati nekoliko milijuna ljudi.
Rusiji zaboravljena Čečenija
Rat protiv terorizma poslužit će mnogim zemljama da raščiste nevolje u vlastitim dvorištima. Iako je Rusija bila pod jakim pritiskom zbog nasilnoga kršenja ljudskih prava u Čečeniji, ta je tema, nakon što je Rusija stupila u međunarodnu koaliciju, nestala s političke agende. Moskva je dala jasne signale da su pobunjenici u Čečeniji u izravnoj vezi s Osamom bin Ladenom i njegovim terorističkim "kišobranom", što Rusiji daje legitimitet da pod egidom borbe protiv teorizma napokon riješi taj problem te pritisne susjedne zemlje da više ne daju podršku čečenskom ekstremizmu. Rusija se čak zalaže da se precizno definira tko bi se sve trebao svrstati u teroriste, a njihovo je neslužbeno stajalište da bi se u tu skupinu morali ubrojiti i svi "borci za slobodu". Tu je i Kina našla svoj interes jer je žulja sjeverozapadna provincija Xinjiang u kojoj je službeni Peking, nakon što se u Afganistanu zakuhalo, uveo posebne mjere, odnosno dodatno je pritisnuo ono što oni nazivaju tamošnjim separatistima, ekstremistima i religioznim ekstremistima. U službenoj izjavi Kine jasno stoji da se neće boriti samo protiv međunarodnog terorizma, nego protiv svih njegovih vrsta i oblika. Čini se da je i separatizam, koji postoji u toj provinciji s većinskim muslimanskim stanovništvom, uguran pod terorizam. Stoga je samo korak od toga da se i separatiste s Tibeta glatko proglasi teroristima. Neki drugi, primjerice Izrael, iskoristili su napade i diplomatske aktivnosti u vezi sa sklapanjem koalicije za lov u mutnom - u tjednu nakon napada, u trenucima kada oči svijeta nisu bile uperene u njih, elegantno su tenkovima ušli na neka palestinska područja i ubili 14 Palestinaca, a teritorij pretvorili u vojnu zonu.
Vrlo je jasno da su ljudska prava jedna od prvih velikih žrtava rata protiv terora. Sjedinjene Američke Države, koje su u posljednjih dvadesetak godina bile glavni svjetski arbitar za ljudska prava i svake godine objavljivale opsežna izvješća o kršenju ljudskih prava u brojnim zemljama, pa i Hrvatskoj, pod pritiskom važnijih interesa stavile su to u zapećak kako se ne bi pokazala preprekom u pridobivanju partnera za međunarodnu protuterorističku koaliciju, u koju su bez ikakvih problema prihvaćene zemlje koje nemaju veze s demokracijom, a na vlasti je jednopartijski režim najgorega tipa. Ako se tim saveznicima bude gledalo kroz prste samo zato jer se zajedno bore, mogla bi se ozbiljno narušiti ljudskih prava. Amnesty International upozorava da postoji ozbiljna bojazan kako će se u zemlje koje su stupile u koaliciju prenijeti mnogo naoružanja, a tamo su već sada ljudska prava u vrlo jadnom stanju. Riječ je o veoma osjetljivu području, a čini se da u trenutku kada se treba braniti i boriti za vlastite interese, i najveći "sponzori" poštovanja ljudskih prava procijenili su da ona nisu prioritet. No oružje će utihnuti, a neke će stvari opet isplivati na površinu. Tada bi demokratski svijet mogao biti u doista paradoksalnoj situaciji.
Piše Marina Šerić