Martin Schulz nedavnom tvrdnjom o postojanju stanovite umjetničke slobode u SFRJ posve je nehotice otvorio puno važniji problem nego što se to činilo anđelima čuvarima hrvatske nacionalne laži. Pitanje svake, pa tako i umjetničke slobode ne počiva na sustavu, nego na pojedincu. Odmah se ovoj tezi može predbaciti kako je glupo i pomisliti na slobodu u sustavu koji zatvara, ubija, ne tolerira suprotno mišljenje, prijeti, uzima obitelji za taoce, internira, proganja, radi o glavi i egzistenciji. Ali, ruku na srce, pokažite mi koji sustav sve to ne čini?! Svaka, ali baš svaka vlast u svim stoljećima ove nazovicivilizacije ima svoje svete krave čije negativno kontekstualiziranje podliježe sankcijama.
Ono što je, ako se već referiramo na SFRJ, nekada bila politika i njezini sado-mazo nedodirljivi fetiši poput Tita, bratstva i jedinstva, partije, boraca, NOB-a, danas su Todorić, branitelji, Crkva, kapital, kriminalno-interesne skupine. I nije pitanje u kojem je sustavu bilo više slobode, nego je pitanje koji se modeli koriste u njezinu ograničavanju. Jednom je to gola sila, drugi su put to suptilniji nasrtaji na čovjekovu egzistenciju. Jednom se moć doslovno pokazuje, drugi se put ona koristi za prijetnju i ucjenu. A istina je ta da kraj svakoj slobodi počinje u pristanku pojedinca da se klanja samoproglašenim autoritetima. Iz toga proizlazi sve ostalo, rutinsko zatiranje prava na vlastito ja.
Uostalom, mi smo i dresirani tako da od najranijih dana slijepo vjerujemo kako apsolutna sloboda ne može biti ništa drugo nego anarhija, a što je puki alibi za svako ono odustajanje od principa slobode koje ćemo napraviti u životu. Jer nije robovlasništvo nastalo zato što je to bio sjajan sustav, nego jer su ljudi pognuli glave i pristali na njega. Zato su potpuno idiotske rasprave u kojoj je državi bilo više ili manje slobode jer država i jest tu da se sloboda ograniči.
Vratimo se Schulzu. Križ na kojem je danas razapeta hrvatska umjetnička i intelektualna sloboda je nacionalkapitalizam. S jedne strane nacija kao totem, kao žrtva, kao pekuća krv, s druge strane kapitalizam kao prijetnja, kao sankcija i kao tekuće razbojništvo. Posljedica križanja tih dviju grozota jest pomanjkanje bilo kakvog rizika i utapanje u šutnji. Zbog toga niste svih ovih godina čuli nijednu relevantnu umjetničko-intelektualnu instituciju u ovoj državi da se posve jasno odredila oko bitnih društvenih pitanja, da se angažirala na rješavanju krize u kojoj glibimo, da je inicijativom tražila izlaz iz kloake. Mi ćemo potpuno imbecilno stupanj slobode mjeriti količinom dopuštenog kritiziranja vlasti. Odnos prema političkoj kamarili više nije pitanje gradacije slobode, već je to pitanje gradacije dobrog ukusa i zdrave pameti.
Milanović i Karamarko apsolutno nemaju nikakvo značenje, to čak nisu ni sporedni likovi u vašim osobnim dramama pa je i svako bavljenje njima jadno ventiliranje frustracija. Izvikati se na bilo kojeg političara sada je kao da se izgalamiš na dijete s posebnim potrebama. To što su, pak, politici potrebe velike, zrcalni je odraz naše popustljivosti. Politika i jest isključivo kulisa za prave gospodare situacije, one koje ne vidite, ali ih se instinktivno bojite. Jer, znate, nije Sanader pao zbog svojih kleptomanskih sklonosti koje mu se stavljaju na dušu, nego je pao u trenutku kada je pomislio za sebe da je subjekt. Kao što će se to, najsvježiji primjer, za tri do pet godina uvjetno dogoditi i Vučiću u Srbiji ako za sebe pomisli isto.
Što se umjetnika i intelektualaca tiče, nekada su paževski cupkali uokolo Tita i Tuđmana, danas im je pametno provirivati ispod poduzetničkog pazuha. Jednostavno je to, vole oni mecenstvo i prilično su jeftini pa im se ne može reći da su se prodali. Više je riječ o donaciji obraza, budući da su dupenca već dali u leasing. Od slobode umjetnosti napravili su umjetnost slobode, s malim milijunom zapetljanih i izmišljenih razloga da se opravdaju poltronstvo i činjenice poput kompromitirajućih fotografija s bivšim moćnicima na ručku, intervjuu i sličnim koitalnim prisnostima. Pitanje slobode u umjetnosti ne može biti pitanje odnosa prema politici i novcu, nego je to pitanje odnosa prema poštenju i vlastitom integritetu s kojima nijedna nasilna moć ne zna što bi. To je za zlonamjerno degenerirani sustav najopasnija kombinacija, a pojedinac koji će ih se držati smrtni neprijatelj. Osim toga, u društvu u kojem vas se uvjerava u slobodu slobode ima najmanje. To je elementarno pitanje svijesti ili, kako je netko napisao, “dok se ne osvijeste, neće se pobuniti, a dok se ne pobune, ne mogu se osvijestiti”.
>> 'Schulz nam je pokvario izložbu tvrdnjom da je Jugoslavija bila slobodna'