Slobodan Milošević sklonio arhivske dokumente o BiH

Je li bivši premijer Jugoslavije poginuo slučajno ili u trilerski režiranoj helikopterskoj nesreći? Je li ‘Bugojanska skupina’ plod Udbine suptilne političko-obavještajne igre protiv hrvatske imigracije ili očajni potez stvarne hrvatske gerile? Je li Miljenko Hrkać optuženi, a potom za bombaški napad iz 1968. osuđeni terorist ili pak žrtva podmetanja, lažnog svjedočenja?

Zašto je Tito u Katoličku crkvu infiltrirao svoje špijune i što je tražio od Vatikana? To su bila samo neka od još desetak povijesnih, enigmom obavijenih pitanja iz poslijeratne jugoslavenske prošlosti na koje smo, uz dopuštenje direkcije Arhiva Jugoslavije, pokušali otkriti odgovore za Večernjakovo čitateljstvo. Nakon prethodno najavljenog posjeta, pismenim putem položene “arhivske zakletve” u kojoj stoji “kako ćemo poštivati autorsko-pravne odnose, pod materijalnim i drugim posljedicama”, zakoračili smo u svijet Arhiva Jugoslavije.

Nema podataka
Među 7,5 kilometara duge dokumentacije, koja opisuje političke i vojne intrige kroz kojih je do 1979. prolazila BiH kao tadašnja jugoslavenska republika, tragali smo za detaljima, konkretnim sudbinama ljudi, političkim previranjima... Nakon što smo se u pratnji službenice našli iza ružičastih zidina svježe obnovljene zgrade Arhiva Jugoslavije, sagrađene u elitnom beogradskom naselju Senjak, ispred koje nas je dočekala brončana bista Aleksandra I. Karađorđevića, plovidba kroz jugoslavensku i povijest Bosne i Hercegovine mogla je početi.

Ni nakon 20-ak sati potrošenih na pregledu stotina fascikli, tisuća abecednim redom poredanih imena, pojmova, događaja, odgovor na postavljena pitanja i dalje su ostala u zraku. Pregledom dokumentacije o Džemalu Bijediću, saznajemo da arhivski depoi otkrivaju samo njegove političko-ideološke govore, s osvrtom na ekonomski razvoj države. Podatci o okolnostima u kojima je on poginuo, kao i detalji kriminalističke istrage nisu pronađeni.

Osim razvoja geodetskog plana općine Bugojno, konkretnih podatka nema ni o stradanju članova gerilske skupine sastavljene od hrvatskih iseljenika, javnosti poznatijoj pod nazivom “Bugojanska skupina” koja je 1972. upala na područje planine Raduša. Osim odgovora arhivara kako je i on te večeri 1968. godine trebao, ali zbog nestanaka karata nije ušao u kino “20. oktobar” u Beogradu, nismo pronašli niti jednu opipljivu informaciju vezanu uz montirano suđenje bombašima, u kojem je kao nevina žrtava stradao širokobriježanin Miljenko Hrkać.

Bez dosjea Udbe
Od direktora Arhiva Jugoslavije Miladina Miloševića dobili smo odgovor da oni, iako su pravni slijednici povijesti bivše države, “ne raspolažu arhivskom građom koja se odnosi na događaje u Bleiburgu, kao ni na bilo što od građe koja se odnosi na dosje Udbe i Ozne”.

Arhivski dosjei koji se odnose na osobe i pojave s prostora BiH, krajem devedesetih su, odlukom Slobodana Miloševića, završili u skladištu MUP-a Srbije. Kako arhiva još nije primjereno deponirana, a kamoli selektirana, postavlja se pitanje kako to da Beograd i dalje upravlja prošlošću države na koju je Milošević izvršio agresiju? Uz napomenu kako su prije nekoliko dana vlastima u Srbiji zbog arhiva uputili prosvjednu notu, u direkciji Arhiva BiH priznaju kako Srbija ignorira njihove zahtjeve.

“Sve ide presporo, a prema ugovoru o sukcesiji, to je trebalo davno iz Beograda doći u Sarajevo, ali evo nije…”, poručuju iz Arhiva BiH u Sarajevu. U kakvom se stanju arhivska građa o BiH nalazi, što je od dokumenata sačuvano, a što možda selektivno uništeno, pitanja su na koja Arhiv u Sarajevu nema odgovora.