Kriza zbog koronavirusa zaprijetila je doslovno svima, a među najugroženijim djelatnostima je svakako kultura. Najugroženiji su oni koji nemaju stalno zaposlenje u kulturnim institucijama, samostalni umjetnici, ali i svi oni koji nemaju taj status, a bave se kulturom i pokušavaju živjeti od nje, pripadnici nezavisne kulturne scene koja u Hrvatskoj postoji i opstoji i nije nevažna i nije malobrojna kao što bi neki mogli pomisliti.
Oni nemaju stalnih prihoda, ovise o projektima koje sami ugovaraju i naplaćuju, a takvi su sada uglavnom onemogućeni i što se tiče glazbe, kazališta, književnih gostovanja, izložbi, međunarodnih projekata, svih mogućih izvedbenih i srodnih umjetnosti, dakle cijelog umjetničkog sektora. Njihove su aktivnosti sada gotovo zabranjene.
Stoga ne čudi da su javnosti i ponajprije Ministarstvu kulture poslali apel o hitnim mjerama koje očekuju od države kako bi premostili ovu kriznu situaciju koja zahtijeva solidarnost između svih ljudi. Brojne su razložne stavke tog apela koje zorno ukazuju na akutne i godinama već aktualne probleme hrvatske žive kulture koja je zapuštena, između ostalog i zato što se brojni kulturnjaci grčevito bore za status quo, umjesto za promjene u kulturnom sektoru koje bi nas konačno odmakle od socijalističkog državnog upravljanja kulturnim sektorom.
Na tom se polju nije iskazala ni kulturna politika, i to gotovo ni jedne državne administracije jer kultura Hrvatskoj nije prioritet iako Hrvatske ne bi bilo bez kulture, hrvatskog jezika, hrvatskih umjetnika i cjelokupne tradicije. Među najvažnijim i najkonkretnijim zahtjevima ili prijedlozima iz apela nezavisne kulture ističe se onaj o isplati mjesečne pomoći svim samostalnim umjetnicima koji to zatraže, ali i prekarnim radnicima u kulturi, koji bi iznosio 80 posto prosječne hrvatske plaće, a ta bi pomoć trajala do šest mjeseci. O tom važnom i gotovo sudbonosnom zahtjevu treba najhitnije zauzeti stav i o njemu obavijestiti i umjetnike i javnost.
Bez ikakva otezanja. Kako Hrvatska trenutačno predsjeda Vijećem Europske komisije, naša ministrica kulture treba hitno i ultimativno financijske probleme sektora dići na europsku razinu. Očito će trebati resetirati cijeli sustav javnog financiranja kulture, i to ne samo u pojedinim državama, ali to treba napraviti brzo, kao što treba donijeti i cjelovite principijelne odluke u funkcioniranju kulture u uvjetima izvanrednog stanja. Tako da svi znaju rade li i kako smiju raditi muzeji, galerije, kina, manja kazališta, knjižnice...
Mjere pomoći hitno trebaju i institucionalnoj kulturi koja također nije u zavidnom položaju te će kao i nezavisna pretrpjeti teške gubitke. I pred državom i pred kulturnim djelatnicima su neizvjesni mjeseci. A što tu može publika? Pa može pomoći umjetnicima na razne načine; podržavajući, primjerice, njihove projekte prebačene na gotovo svima dostupni internet, kupujući knjige u knjižarama koje su zasad još otvorene ili ih posuđujući u knjižnicama koje rade.
Treba i u javnosti odašiljati poruku koliko nam je kultura važna. Pritom treba i snažnije iskoristiti sve medije, kako tiskane tako i radio i televiziju te društvene mreže u promicanju kulturnih tema i događanja i u vrijeme kada se mnogi plaše za svoju egzistenciju i zdravlje pa i život svojih najbližih.
Talijani masovno pjevaju s balkona. I himnu i operne arije i kancone. Svaka čast. Tako se to radi. I tako se bilda samopouzdanje nacije.
Jer i koronavirus će jednom proći. A u svijesti pojedinaca, naroda i država ostat će sjećanje na to kako se svatko od nas ponašao u kriznim vremenima kada je trebalo pokazati ljudskost, moral i humanost. I to prema svima, bez razlika. I to ne zbog drugih, nego zbog sebe i vlastita dostojanstva. Baš kao u najtežim danima nacionalne povijesti, a ovi bi dani to mogli ispasti, jer sada još pričamo o računu bez krčmara.
A krčmar bi mogao biti neumoljiv. To moramo spriječiti zajednički, i zaposleni i nezaposleni umjetnici, i javni i privatni sektor, i lijevi i desni umjetnici, i oni kojima je više na srcu nacionalni pristup umjetnosti i oni koji su internacionalnije orijentacije. Nema mjesta patetici i panici, ali treba biti mjesta za promišljanje i za djelovanje.
Ministrica je pokazala snagu kad je propao najveći knjižarski lanac u zemlji. Sada joj je zadaća puno teža, ali neuspjeh jednostavno ne smije biti opcija.
Kad ja nisam od svog posla mogao uzdržavati obitelj, promijenio sam posao i nijedne novine nisu o tome pisale. Uopće me nije briga za "slobodne umjetnike".