Dva do tri milijuna jaja s farme Zdravka Crnčana iz Marijanaca završavala su, godišnje, na policama Konzuma. Posljednju pošiljku isporučio im je prije 15 dana – i stao.
– Dužni su mi oko 400.000 kuna, nemam čime kokoši hraniti – započinje Crnčan, vlasnik Marijančanke. Višak jaja koji mu se stvara zbog krize u Agrokoru, teško je, kaže, preusmjeriti. Vezani su za trgovačke lance, a propast jednoga već je prije osjetio na svojoj koži. – Božo Omazić i Biljemerkant ostali su mi dužni 250.000 kuna, častio sam ga da može igrati tenis, to mu je za bolji reket – ogorčen je on.
Peradarstvom se bavi od 1988., a na njegovoj se farmi snese 10 do 12 milijuna jaja godišnje. Nekada je proizvodio i 20 milijuna jaja.
– Bio sam ekskluzivni i jedini dobavljač jaja za Alastor. Kada je taj lanac prešao u ruke Ivice Todorića 2002., nastavili smo raditi, ali više nam se nije plaćalo, nego se kompenziralo kroz hranu i njegove proizvode. I tako je već 15 godina. Nisam ni glup, ni tup, i školovan sam i iskusan, i znam da se ne može uspjeti ako netko ne stoji iza vas. Agrokor je od početka firma političkih elita. Todorić je u Saboru imao uza se i lijeve i desne, dakle on je uvijek imao većinu. Slavonija će za deset godina biti prazna – stava je Crnčan.
Strepe i baranjski proizvođači, vezani za tvrtku Belje. Petar Pranjić iz Čeminca prodaje Agrokoru kukuruz, ječam, soju i pšenicu.
– Kukuruz predamo u jesen, a tek idućeg proljeća nam plate. Bilo je i lijepih dana, ali nije to ono što smo očekivali. Dolaskom Agrokora nadali smo se Belju kakvo je nekad bilo, ponos i dika. No, uzurpirali su najkvalitetniju zemlju, a seljacima su ostale mrvice. Opstalo je možda 60 posto seljaka koji su prije surađivali s Beljem. Prije je svaka druga kuća imala po 20 bikova, 100 svinja, a danas se dva šlepera tovne junadi ne bi mogla skupiti u cijeloj Baranji. Selo je ubijeno, država se možda vodila onom “brigo moja, prijeđi na drugoga”, a stvorila je monopolista i ovisnike – rezimira Pranjić.
Nije trebala tolika firma
Da nije sve crno u priči oko Agrokora i da je on “kičma hrvatske poljoprivrede”, stava je, pak, Matija Brlošić, čelnik Hrvatske poljoprivredne komore. – Uveli su nove tehnologije u obradi zemljišta, u tovu, u proizvodnji mesa i mlijeka. I kao tržišni igrač, uvijek je Agrokor nudio višu otkupnu cijenu pšenice od ostalih. Mnogi su, unatrag pet godina, kasnili s plaćanjima, a Agrokor je slovio za dobrog partnera – navodi Brlošić. Zbog veličine i važnosti, kriza u tom koncernu, dodaje, dodirnut će svakog proizvođača, “i u Slavoniji i bilo gdje u zemlji”. – Direktno ili indirektno, cijela je poljoprivreda naslonjena na njega. Naši se poljoprivrednici sami nisu mogli toliko organizirati, u smislu i preuzimanja robe, i skladištenja, i distribucije. Postavlja se, pak, pitanje je li Hrvatskoj trebala tolika firma, ali to nije na nama – nastavlja.
Čak milijardu i pol kuna, po nekim procjenama u javnosti, duguje Todorićev koncern malim dobavljačima. No, Brlošić ističe kako točnu brojku zna jedino Agrokor i napominje kako “ima dosta i tek započete proizvodnje”. – Kada bi se zatvorile firme u tom sustavu, taj bi udar na poljoprivredu bio ravan onome ratnome. Banka bi blokirala proizvođače, radilo bi se samo da se preživi – strahuje Brlošić. Zemlja je državna, dodaje, “nitko ju neće odnijeti”, no nada se kako će poduzeća preuzeti domaći, a ne stranci.
– Nestankom Agrokora, u velikoj mjeri nestalo bi i hrvatsko tržište hrane. Agrokor mora proći restrukturiranje kao sustav, ali ne smije ni sekunde prestati raditi jer će uništiti hrvatske prehrambene proizvođače, OPG-ovce koji više neće imati distribucijski kanal za hrvatsko tržište – poručuje Željko Kraljičak, osječko-baranjski dožupan i diplomirani inženjer poljoprivrede. Agrokor nije bio samo organizator i proizvođač, već i distributer u značajnoj mjeri, “i to je sada problem”. Riječ je o koncernu, nadodaje, koji se sve više zatvarao u vlastiti sustav.
– Belje je imalo razvijenu mesnu industriju, Vupik isto, a Todoriću nisu trebale tri mesne industrije kada je razvijao PIK Vrbovec. Nama je drago da je PIK Vrbovec postala velika i priznata firma, ali žao nam je što ta radna mjesta nisu u Slavoniji – navodi Krlajičak.
Ne smije se, naglašava, sijati panika jer se smanjuje vrijednost kapitala, “a time i mogućnost da se nešto napravi”.
Prijeti socijalna bomba
A koliko je bespoštedna tržišna borba, svjedoči i slučaj iz okolice Zagreba. Tamošnji su se povrćari požalili, potvrđuju nam i u HPK, kako im navodno strani trgovački lanci nude suradnju, ali uz uvjet da prestanu surađivati s Konzumom.
– Ucjenjuje ih se, na neki način, pruža im se ulazak njihovih proizvoda u druge trgovačke lance, strane, ali uz uvjet da više ne plasiraju robu u Konzumu. To nije fer igra u situaciji kada mali dobavljači imaju ogromna potraživanja od Agrokora – zaključuje M. Brlošić.
Koncern Agrokor najveći je poslodavac u Slavoniji. Kroz tri PIK-a, Belje, Vupik i Vinkovci, te tvrtke poput Konzuma u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj županiji Agrokor je direktno zapošljavao oko 3500 radnika. Ovoj brojci treba dodati i nekoliko tisuća kooperanata čije poslovanje ovisi o koncernu Agrokor tako da ovaj koncern direktno ili indirektno „hrani“ oko 20.000 ljudi u Slavoniji. Zbog toga mnogi misle kako je neophodno što prije riješiti pitanje Agrokora jer u suprotnome prijeti da Slavonija postane socijalna bomba u Hrvatskoj.
>> Trgovački sud: Vlada ima rok od dva dana za imenovanje izvanrednog povjerenika za Agrokor
Svi ste vi znali da je pitanje vremena kad će doći do ovog i proizvođači i dobavljači i država i ništa niste poduzeli a sad se svemu iščuđavate