Slom srpske paradržave počeo u zapadnoj Slavoniji

Bljesak, koji je 1. svibnja 1995. pomeo agresora s područja zapadne Slavonije. Sve je bilo gotovo u nepuna dva dana, a srpska paravojska i srpsko stanovništvo panično su bježali u Bosnu preko mosta između Stare i Bosanske Gradiške. Bio je to kraj četverogodišnje okupacije toga dijela Hrvatske pod kojom je agresor držao dio Psunja, Pakraca, područje od zapadnog prilaza Novoj Gradiški do istočnog prilaza Novskoj te područje Jasenovca.
Pripreme za srpsku okupaciju počele su i prije višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Srbi su negodovali zbog “ugrožene braće” na Kosovu, potom zbog “narušenog jedinstva SKJ”, a sve je kulminiralo pobjedom HDZ-a na višestranačkim izborima 1990. godine.

JNA dala oružje
Emisari iz Beograda i Knina obilazili su ta područja, a tzv. JNA dovozila je u noćnim satima na odabrana mjesta na Psunju oružje i dijelila ga Srbima.
Uskoro su počeli i mitinzi “ugroženih”, napadi na Hrvate i podmetanje eksploziva, a potom je uslijedila otvorena srpska pobuna i oružane akcije.
Slabo naoružane hrvatske snage jedno su vrijeme uspješno odolijevale najezdi jugovojske, pobunjenika i paravojnih trupa pristiglih iz srpskih dijelova BiH i Srbije. Međutim, agresor je bio jači i presjekao je državnu cestu i autocestu Zagreb – Lipovac od Grabovca kod Novske preko Okučana do Nove Gradiške, odnosno nekoliko kilometara prije. Pao je i Jasenovac, a prije njega i Banovina, tako da se Jasenovac nije više mogao braniti.
Srbi su na okupiranim područjima ustrojili svoju vlast, a Veljko Džakula bio je jedan od lidera u tzv. Republici Srpskoj Krajini – SAO Zapadnoj Slavoniji.
U njegovo vrijeme nad Hrvatima su počinjeni  zločini u Bučju i drugim mjestima, posebice u zasjedama na cesti Pakrac – Požega. Dosad nitko za to nije odgovarao, a Džakula je, nakon teatralne predaje u Pakracu 1995., sada jedan od mirotvoraca i među istaknutim liderima srpske manjine u Hrvatskoj.
Tijekom  okupacije uspostavljen je kontakt između “SAO Zapadne Slavonije” i hrvatskih vlasti, Srbima je omogućena kupnja goriva na Ininoj crpki na odmorištu kraj motela Slaven te na crpki na odmorištu Lipovljani. Zauzvrat, Srbi su omogućili prolaz autocestom između Novske i Nove Gradiške.
Incident na autocesti kod Nove Gradiške ubrzao je vojno-redarstvenu akciju Bljesak, koja je započela tri dana poslije. U tučnjavi je ubijen Tihomir Blagojević, Srbin iz Smrtića kod Okučana, koji je došao po gorivo. Ubio ga je prognanik, Hrvat, koji je odmah i uhićen. Nakon tog ubojstva brat i prijatelji ubijenog pucali su po vozilima na autocesti te ubili i zarobili više osoba. Zbog tih suludih napada Hrvatska je bila prisiljena ubrzati akciju.  
Malo je poznato da u planu akcije nije bilo predviđeno oslobađanje Jasenovca. Glavni smjer bio je prema Okučanima, a manji dio snaga 125. domobranske pukovnije Novska imao je zadaću blokiranja prostora Jasenovca kako svježe snage iz Bosne ne bi krenule u protuudar. Međutim, akcija se odvijala bolje nego što se očekivalo, pa je zapovjednik 125. domobranske pukovnije pukovnik Željko Perinović zatražio od generala Marijana Marekovića da njegove snage krenu prema Jasenovcu. Nakon odobrenja, to je i učinjeno. Jasenovac je bio u rukama hrvatskih snaga.

Emocije prognanika
– Akcija je na novljanskom području započela topničkom pripremom u 5.03 ujutro – prisjeća se Željko Klaus, pomoćnik zapovjednika 125. domobranske pukovnije za PD. – Krenulo je bolje od očekivanja i učas smo ovladali jasenovačkim prostorom koji smo imali pod nadzorom već oko podneva. Na žalost, tada je od metka s druge strane poginuo zapovjednik bojne Ivica u010Caja.
Kako su u dijelu snaga koje su ušle u Jasenovac bili brojni stanovnici Jasenovca i okolnih mjesta, teško je opisati emocije tih prognanika koji se nakon gotovo četiri godine progonstva napokon došli u svoja mjesta.
Klaus ističe kako su imali strogu zapovijed da jasenovački spomenik, uključujući muzejski prostor i pravoslavnu crkvu, nitko ne smije ni taknuti, a kamoli oštetiti.
Za razliku od tih objekata, sve katoličke crkve i kapelice na okupiranom području zapadne Slavonije bile su srušene, a neke od njih i potpuno sravnjene sa zemljom. Riječ je o desecima sakralnih objekata, a o kućama prognanih  Hrvata da se i ne govori. Jedan od najočitijih primjera je slika koja je zatekla osloboditelje Gornjih Bogićevaca nedaleko od Okučana, u kojima je malo koja kuća ostala cijela. Ni ostala hrvatska naselja u zapadnoj Slavoniji nisu prošla bolje.  
U Okučane su hrvatske snage ušle u ranim poslijepodnevnim satima 2. svibnja. Time je praktično Bljesak bio završen. U selima oko Okučana pobunjenici su se predali kao i u Pakracu.

Srbi koji su dočekali hrvatske snage ostali su u svojim domovima. Dio onih koji su sa srpskom paravojskom pobjegli u BiH, nakon stanovita vremena počeli su se vraćati, ali i dalje je veći broj onih koji nisu izrazili želju za povratkom ili su prodali svoju imovinu. U te su kuće naseljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine protjerani iz svojih domova, u koje su se uselili Srbi izbjegli nakon Bljeska i Oluje. Na području zapadne Slavonije, koje je po površini i broju stanovnika višestruko manje od prostora oslobođena u Oluji, naselio se manji broj ljudi nego što ih se naselilo na područje Banovine, Korduna, južne Hrvatske i Like. Na ta područja vratilo se znatno manje Srba izbjeglih nakon Oluje i naseljenika je više desetaka tisuća.