Još kad se Slovenija počela primjećivati među udarnim vijestima na svjetskim mainstream medijima tijekom kulminacije ciparske bankovne krize, postalo je jasno da se naš alpski susjed neće lako otresti skepse međunarodne investicijske zajednice prema stanju svojih javnih financija i banaka. Štoviše, iako je svima bilo jasno da Slovenija nije Cipar te da je riječ o maloj i donedavno relativno uspješnoj otvorenoj, izvozničkoj ekonomiji bez prevelikih fiskalnih grijeha, bilo je očito da će s vremenom problem zvan Slovenija rasti. Pogotovo jer aktualna slovenska premijerka gospođa Bratušek nije ni domaćoj ni stranoj javnosti ponudila održive priče.
U međuvremenu, od vrhunca ciparske krize do danas, znači u samo nekoliko tjedana, procjene svjetskih konzultantskih kuća o dubini slovenskih problema poprimile su puno tmurnije obrise: KBW prema pisanju Blooomberga procjenjuje delinkvenciju kod ukupnih zajmova na čak 20 posto te najavljuje mogućnost rasta u uvjetima recesije do čak 27 posto. Do jučer javno se baratalo podatkom koji je upozoravao na to da slovenske banke imaju čak nešto niži postotak loših zajmova nego hrvatske. Ovaj iznenadni skok u procjeni možda je posljedica činjenice da su Slovenci iskazivali svoje loše kredite u odnosu na ukupnu aktivnu (zajmovi + obveznice i ostalo), dok su svi ostali (pa i Hrvatska), iskazivali postotak loših zajmova na ukupne zajmove. Kako bilo, sada je općepoznato da je najveći dio tih loših zajmova u Novoj ljubljanskoj banci, Novoj kreditnoj banci Maribor te Abanci, a KBW procjenjuje da je riječ o ukupno pet milijardi eura! S obzirom na to da su te slovenske banke već izdvojile neke rezervacije za loše zajmove, ispada da će vlada morati za rješavanje problema iscijediti barem tri milijarde eura. Najvjerojatnije će se cijeli posao sanacije izvesti osnivanjem tzv. loše banke.
Danas sve više ozbiljnih analitičara procjenjuje da Slovenija neće moći izbjeći uzimanje pomoći Europske unije.
Stručnjaci londonskog Merrill Lyncha procjenjuju da će Sloveniji trebati čak 8 milijardi eura pomoći. Dio za banke, a dio za pokrivanje rastućeg deficita.
Nakon činjenice da je Moody’s spustio slovenski rejting na razinu smeća te je tako dodatno pogoršao izglede slovenskog zaduživanja te povisio šanse za nužno traženje pomoći, slovenska politika mora ponuditi hitne i dovoljno upečatljive odgovore.
A potezi Slovenaca? Zasad su odgodili izdavanje petogodišnjih i desetogodišnjih dolarskih obveznica, dok je premijerka Bratušek najavila prodaju visokih državnih udjela u problematičnim bankama. Odgoda plasmana obveznica bila je znak nesigurnosti te je indirektno isprovocirala Moody’s, dok je najava privatizacije bankovnih udjela poruka koju se može čitati samo na jedan način: premalo i prekasno.
Kakav je slovenski poučak za Hrvatsku? Što se to dogodilo inače odlučnim, organiziranim, tradicionalno marljivim i štedljivim Slovencima da će se najvjerojatnije naći na europskom stupu srama šest zemalja koje su tražile pomoć EU? Zašto su glavni antibalkanci na Balkanu, ispali takvi – Balkanci?
Vrlo jednostavno: slovenski političari i dio umreženih poduzetnika prodavao je mit o državnim, nacionalnim bankama kao nekom višem državotvornom i općem društvenom interesu. Zapravo su ih koristili kao samoposluživanja te tako upropastili vodeće banke, slomili kičmu vlastitog bankarskog sustava. Da su prodali banke i bili vrijedni, izvozno orijentirani Slovenci, danas najvjerojatnije ne bi imali hrpu propalih oligarha i rupetinu u bankama. Rasprodaja slovenske imovine, tvrtki i banaka, tek slijedi. I to daleko ispod cijena koje su se mogle realizirati u prvoj polovici ovog desetljeća. Dobra je to poruka onima koji u Hrvatskoj još nešto pričaju o velikim i jako bitnim državnim bankama.