Pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu danas će se naći slovenska tužba protiv Hrvatske kojom Ljubljana od Zagreba potražuje čak 429 milijuna eura. Iznos je to koji je slovenska strana izračunala da joj pripada zbog zajmova i jamstava koje je Ljubljanska banka (LB) davala hrvatskim poduzećima nakon 1980.
Ovo je drugi put da Slovenija na istom sudu tuži Hrvatsku po istom predmetu – različito je samo što je prvi put, 2007., tužitelj bila Ljubljanska banka. Prvi put se sud proglasio nenadležnim za spor, što Hrvatska i dalje tvrdi. Tako će danas nakon saslušanja sud prvo odlučivati hoće li se baviti tom temom, iako je postojala opcija da istodobno raspravlja i o nadležnosti i meritumu stvari.
Inače, iznimno je rijetko da jedna država tuži drugu na tom sudu – ovo je tek 20. slučaj u njegovoj povijesti. Prema slovenskoj tužbi, između 1991. i 1996. Ljubljanska je banka pokrenula sudske postupke protiv hrvatskih poduzeća tražeći naplatu dugova iz doba bivše države. U tužbi je pobrojeno 48 takvih slučajeva – neki još traju, u nekima je presuđeno protiv Ljubljanske banke, a u nekima u njezinu korist. Najveća potraživanja LB je imala od Ine, a tu su i IPK Osijek, Chromos te PBZ.
Slovenska vlada u tužbi tvrdi da Hrvatska krši pravo na pošteno suđenje te da je LB žrtva svojevoljnih interpretacija zakona te da joj se krši pravo na pravnu sigurnost, jednakost pred zakonom, a apostrofiraju i nerazumnu duljinu suđenja. Također, tvrde da se hrvatske izvršne vlasti upleću u sudske postupke.
Hrvatska strana, koju na sudu zastupa Štefica Stražnik, govori da Hrvatska nije donosila propise koji bi onemogućavali sudske procese te da su neki dugovi i naplaćeni – neke hrvatske tvrtke nastavile su plaćati, neke su pak ovršene. Za Hrvatsku je to prvenstveno odnos banke i poduzeća, bankarske politike te uvjeta pod kojima je banka plasirala zajmove. No ono što zapravo predstoji pravi su razgovori o potraživanju od Slovenije novca od prenesene štednje. Naime, hrvatskim je štedišama koji su se odlučili za isplatu odmah a nisu tužili Ljubljansku banku novac isplatila Hrvatska te je isplate preuzela u javni dug, a potom ovlastila Zagrebačku banku i PBZ da u svoje ime, ali na račun Hrvatske, u sudskim postupcima traže taj novac od Nove i Stare LB. Prema podacima Hrvatske narodne banke, prenesena devizna štednja građana iznosi oko 545 milijuna tadašnjih DEM.
Pogledajte video usporedbe Hrvatske i Slovenije:
Zaplet je nastao u tome što je SLO, kao pravna sljednica LB, "odrezala" pravno krakove te banke na jugu i time su ex filijale ostale bez pravnog identiteta, te tako nisu mogle utjerivati dugove pred sudovima . Drugim riječima, LB je bešćutno odnijela ušteđevine i sadržaje sefova filijala u SLO - tako je ostavila na cjedilu filijale, da se nose s gnjevom štediša i da su opet htjeli pravnu registraciju u RH, morali su prvo priznati dug do štediša, tražiti dozvolu guvernera i proći cijeli postupak nove registracije. Oni to nisu htjeli, naravno, nego je isposlovan neki sivi status filijale, zahvaljući pok. Račanu, kao oni će vratiti uštede jednom i nek posluju samo na naplati potraživanja. No, na sudu nije prolazio taj neslužbeni status nego je morala biti pravna osoba, a to fllijale nisu jer su u exSFRJ bile bez pravne osobnosti. Naravno, oni bi i ovce i novce - ne bi vratili uloge, a u međuvremenu su tukli i množili redovnu i zateznu kamatu na plasmane - kojih je bilo cca 20 % prema analizi HNB u tom slučaju, prevedeno oni bi od 20 % vrijednosti ušteda koji su vraćeni na financ. tržište SRH sada natukli silne cifre i još zaradili. Prozaično!