Slučaj Kongo: Imani Naomi Baričević više nije siroče

Tata ne ići u Afriku. Afrika strašne... viknulo je dijete i potrčalo skriti cipele svoga tate. Bez cipela se ne može ići nigdje. Pa ni u Afriku. I mogao se Dario Baričević postaviti na glavu u uvjeravanju svoje kćeri da će sve biti u redu, da će se brzo vratiti i da ne ide ni u kakvu Afriku, nego tu u susjedstvo. Ona je plakala, a suzu je pustio i on nakon što je za sobom zatvorio vrata. Stisnulo mu se grlo. Nije ovo obična priča. Ostavljao ju je prvi put u životu. I vjerojatno bi on to već nekako riješio, uostalom ne treba djecu baš potpuno razmaziti i dopuštati im svašta, ali njih dvoje se u tom trenutku baš i nisu razumjeli. Voljeli su se do neba, ali se jednostavno nisu razumjeli. Pričali su različite jezike. On hrvatski, a ona swahili. Uostalom, otkad je prije četiri tjedna postao njezin novi tata, točnije posvojitelj, Dario i uskoro trogodišnja Naomi nisu se razdvojili nijedan jedini trenutak. Još ih je malo strah, treba to razumjeti. Tek su se upoznali, a već su zajedno svašta prošli.

– Prije godinu i pol supruga Savka i ja gledali smo na televiziji prilog o tome kako je jedna Zagrepčanka posvojila dijete iz Afrike. U jednom trenutku susreli su nam se pogledi, čak da i nismo izgovorili “može”, znali bismo da oboje želimo isto. Imamo troje djece, moja dva sina, Tonija i Marka, iz prvog braka i Helenu iz njezina prvog braka. Danas se zezamo da nam je mjesto za još jednu kćer zjapilo prazno pa smo ga odlučili popuniti tako da nekoj od afričke siročadi ne samo pružimo dom nego i to dijete spasimo iz one bijede – priča Dario Baričević.

Nakon te odluke na raspolaganju im nije bilo previše opcija. Mediji su tih dana napuhavali priču o Adriani Sučić Roginić, posvojiteljici djevojčice iz Etiopije, koja je svoj roditeljski uspjeh odlučila pretvoriti u d.o.o., društvo s ograničenom odgovornošću, s obzirom na namjeru i način, pretencioznog imena “Moja obitelj”.

Nije bilo važno kako izgleda

Nekako u dane kada su Savka i Dario prvi puta pokucali na vrata “Moje obitelji” u Zagrebu, na drugom kraju svijeta u DR Kongu, u gradu Lubumbashiju, na vrata jednog od brojnih domova za nezbrinutu djecu socijalna služba dovela je malenu Naomi. Imala je tek nešto više od godinu dana. Otac joj je poginuo. Braće i sestara nije imala. Majka se nije mogla brinuti za nju. Ili nije htjela. Dijete je na brzinu gurnuto ispod istog krova i u svijet 300-tinjak djece sličnih sudbina. Dobro je da nikada neće saznati je li se tih prvih dana tamo za nju netko brinuo ili, što je vjerojatnije, kako nitko nije.

– Potpisali smo s Adrianom nekakav ugovor o zastupanju u postupku posvojenja. Morali smo platiti 42 tisuće kuna za njezine usluge. Činilo se puno, ali što ćeš kada smo već odlučili. Nasmijali smo se kad nam je rekla da može i u gotovini, na rate, na čekove, kao kada kupuješ televizor. Tada nam je objasnila proceduru, papirologiju. Rekla nam je da bi cijeli postupak mogao trajati do godine dana i da će sa svim troškovima stajati, dakle s uključenim dovođenjem djeteta u Hrvatsku koje će ona odraditi, do sto tisuća kuna. Na tom prvom sastanku dala nam je i kontakte odvjetnika u Kongu s kojim smo trebali riješiti tih nekoliko “proceduralnih sitnica” – prisjećaju se Baričevići.

Kako je to bilo u praksi, svjedoči jedan podeblji registrator u njihovu stanu. Dan nakon prvog kontakta s odvjetnikom iz Lubumbashija Josephom Yav Katshungom na faks im je sletio prvi račun. Baš sitnica, kao što je i najavljeno. Otprilike 6200 američkih dolara.

Uskoro iz, po poštenju poznatog, Konga dolazi poruka da je prvi dio papira sređen, sud za maloljetnike u Lubumbashiju odradio je dozvole za posvojenje, donesena su valjana rješenja. Problem je bio jedino u tome što DHL nije radio sve dok Dario nije uplatio još 500 dolara. Tada je proradio nekim zaista velikim čudom. Zatim slijede biljezi za druge dokumente. Oni su zaokruženi na 1000 dolara. Rodni list 1100. Presuda suda 1000. Slika za putovnicu koja se šalje mailom, prava sitnica. Točno 500 dolara.

– Da, do te fotografije nikad prije nismo vidjeli Naomi. Nismo inzistirali na tome. Rekli smo da će nam Bog poslati pravo, naše dijete kojem je to suđeno kao i nama. Uopće nije bilo bitno kako izgleda. Naravno, od tog trenutka bila nam je na svim zaslonima, od telefona nadalje sve do prvih stranica poslovnih prezentacija...

Treba reći da osim početnog potpisivanja ugovora i slanja ove slike mailom, tvrtka “Moja obitelj” ništa drugo nije učinila za Baričeviće. Barem ništa dobroga. Isto tako ni za Naomi. U tom trenutku ona već pola godine živi u domu. Kada rijetko jede, jede rukama. Njezin veliki trbuščić, a to u Africi uvijek znači isto, pokazuje da je gladna. Vode za kupanje više nema no što ima. U ovom je trenutku ona samo broj. Jedno od otprilike pet milijuna siročadi u Kongu, koliko je UNICEF procijenio da ih u ovoj zemlji trenutačno ima. Sličan broj UN spominje kada priča o broju žrtava rata koji je tamo započeo 1996. godine. I manje-više traje i danas. Brojke o žrtvama silovanja u Kongu među najstrašnijima su u svijetu. Broj je i to da ondje djevojčice od 16 godina u 80 posto slučajeva prvi put postanu majke. Naomi tada još sjedi u Kongu i čeka.

– Počeli smo pomalo šiziti. Gledamo Naomi svaki dan na slici, a ne znamo hoće li ikada doći do nas. Adriana nas počinje ignorirati. Nešto je pitamo, a ona kaže da pogledamo na njezinoj web stranici. Onda se prestala javljati. To je trajalo mjesecima. Nazvali smo je s tuđeg broja pa se javila. Rekla nam je da je sve O.K. i mene upozorila da ne pričam o posvojenju na društvenim mrežama s drugim posvojiteljima. Kazna za to u ugovoru je 20.000 kuna (???). Čak je promijenila i odvjetnički ured s kojim smo mi trebali surađivati. Na sreću i uz pomoć drugih posvojitelja došli smo do broja ravnatelja doma u kojem je Naomi i počeli s njim izravno komunicirati. Tada je i odlučeno da sami idemo u Kongo po dijete jer je inače nikada nećemo vidjeti – kaže Naomina nova mama Savka.

“Mama, tata je muzungu!”

Dario nagovara Savku da ostane u Zagrebu radi organizacije avionskih karata, slanja novca. No kako će u Kongo sam? Kada god na internetu pokuša pronaći neki savjet, smrkne mu se pred očima. Kinshasa, glavni grad u kojem je trebao preuzeti Naomi, jedan je od najopasnijih gradova na svijetu. Ravnatelj doma iz Lubumbashija, s kojim je mjesecima kontaktirao, obećao je da će sve biti u redu, da samo plati karte za njega i malu i suprugu, najskuplji hotel u gradu...

– Nisam više znao što da radim. I tako sam jednog dana otišao u ured naših misionara na Kaptolu nadajući se bilo kakvoj pomoći. Uđem u ured, na brzinu ispričam što mi se događa u životu, kad iz druge sobe izlazi Saša Ričković i kao iz topa ispali:

“Ja ću te odvesti po dijete u Kinshasu.”

Ostao sam u šoku. Gotovo ga nisam čuo kada je rekao kako inzistira da sve to radi besplatno, da je u Kongu bio puno puta, da zna običaje... Svijest mi se vratila tek kada je rekao da možemo krenuti već sljedeći tjedan što se njega tiče. Božji čovjek, naišao sam na božjeg čovjeka, prepričavao sam supruzi tu večer – priča Dario.

Karte su kupljene na brzinu, ravnatelj doma isplaćen za put... ništa Baričevićima više nije bilo važno. Do tog trenutka već su potrošili više od 200.000 kuna. Nebitno, jer je ideja dovođenja Naomi kući u Zagreb njima sada poput groznice. Još je 11.000 dolara strpano u džep prije puta. Životna ušteđevina otopila se u trenu.

– I zamislite, nekoliko dana prije puta nazove nas Adriana. Čula je da idem u Kongo po malu. Govori mi da se cijepim protiv žute groznice što znam, govori mi da dolje ne vrijede dolari stariji od 2006., a to također znam. Rekla mi je i da ne primaju kreditne kartice, što nije točno. Na svoju sreću, nisam je slušao. Nisam je ni pitao nije li ona trebala otići po dijete. Ona za mene u tom trenutku više nije postojala – kaže.

Kao što u sljedećim danima nije postojalo ni vrijeme, ni novac, ni opasnost. Sve do trenutka kada je oko ponoći u hotel u Kinshasi onako dječje, trumpavo ušetala Naomi sa svojom pratnjom iz doma. Nije tu bilo previše riječi. Dario ju je uzeo u naručje. Naručio joj je neki sok. Nije ga mogla držati u rukama koliko je bila slaba. Ona je gledala njega, Dario je gledao nju. Dario bi i plakao i vrištao i skakao od sreće. Pa ipak nije se niti pomaknuo. U rukama je bio njegov novi smisao. Krhak i slab. Nije se pomicao da je ne povrijedi. Da ne nestane.

– Sljedeće smo jutro jeli, puno smo jeli. I onda smo se počeli smijati. Pa smo se igrali i šetali. I spavali i kupali se. Pričali smo iako se nismo razumjeli ni riječ. Nazvali smo doma u Zagreb preko skypea, a moja Naomi Savki ispali kao iz topa: “Mama, tata je muzungu (bijelac)!” I onda ju je pozvala na swahiliju “Dođi, mama”. Nekada je stvarno teško zadržavati suze – zna on to dobro.

Sada su zajedno Naomi, Dario i njihov pratitelj Saša u narednim danima manje više trčali između banaka i ureda Western Uniona. Sve što zapne, treba platiti. Masno. A zapinje stalno. Iako su u džepu Naomina putovnica Konga s kojom treba izaći iz zemlje te ona hrvatska s kojom će ući u svoju novu domovinu, svi papiri su uredni i legalno ovjereni u Zagrebu... vlasti Konga sišu im posljednju banku iz džepa. U rijetkim trenucima opuštanja pokušavaju otići u trgovinu Naomi kupiti cipele. Haljinica u kojoj je došla iz doma u dom se mora i vratiti. Iz Konga se ne odnose uspomene. Možda i bolje. Dva bijelca i malo crno dijete na cesti. U hotel se vraćaju brzo. Prašnjave i prljave ulice ove 8-milijunske košnice siromaštva i beznađa zalutale najlakše progutaju. Policajcu koji ih zaustavlja ni zbog čega plaćaju dolar, a on im salutira kao da su generali.

Dario je sada već na tabletama za smirenje. Saša zna da ih čeka najveći problem – aerodrom u Kinshasi. Dvadesetak kontrola policije i svih koji se tako lažno predstavljaju. Naomi je s ravnateljem doma nekoliko koraka ispred njih. Tako su se dogovorili. Nitko ih ne smije vidjeti zajedno. To bi bilo shvaćeno kao prilika za novo deranje kože. Prolaze. U avionu su. Dario tiho moli. Hoće li poletjeti...

– U Nairobi smo došli bez problema. Let za London čekali smo novih sedam sati. Naomi je iz zemlje izašla legalno. Od sada se služimo njezinom hrvatskom putovnicom. Grč u želucu je bolan. Samo da odemo iz te Afrike, ne možemo više... i konačno, avion kreće, a moja Naomi se digne na sjedalo i vikne Kongo – Joseph Kabila (predsjednik te države). Tog sam trenutka stvarno zavolio Ivu Josipovića...

Kada su sletjeli u London, izračunali su da putuju već 24 sata. Dariju je napokon laknulo jer je smatrao da što god se dalje bude događalo, gore od onoga u Africi ne može biti. Ili barem ne skuplje. “Akcija” je dosad odnijela već 300.000 kuna. Nije mu do novca, nego jednostavno više ne može. I zato pred Plesom razmišlja o tome da ne treba biti papa kako bi se poljubilo svoju zemlju kada je dotakneš. Na aerodromu doček. Supruga i troje djece, budući Naomini kumovi, bake i djedovi, prijatelji....

– Cijela ta gungula, a ja grlim Naomi i nekako tupo razmišljam o svemu. Sretan sam kao malo dijete, a ne mogu ništa reći. Čak mi je na pamet pala i Adriana. Znao sam da je neću nazvati jer sam pristojan čovjek. Ponadao sam se da će se ona javiti meni pa da joj kažem sve što mislim o njoj, da joj spomenem Boga i pitam boji li ga se zbog svega ovoga što je napravila i što još radi ljudima koji su poželjeli posvojiti dijete – kaže.

Tog razgovora ipak nije bilo. Do danas još ne. “Moju obitelj” očito ipak ne zanimaju priče iz kojih se više ne može izvući ček. Ili gotovina.

Kruh i čokoladu ne poznaje

A Naomi? Uletjela je u svoj novi dom u Sopnici poput furije. Gomila darova koji su je tamo čekali ubrzo su završili omotani u deku, a deka omotana oko nje. Nitko se nije smio približiti ni vrećicama s igračkama. Zadnji njezin dom bio joj je onaj za siročad u Kongu. Na ovaj novi tek se treba početi navikavati. Kao i na toplu vodu. Na poljubac prije spavanja i zagrljaj mame i tate ujutro. Na ljubav...

Posjetili smo Baričeviće tri tjedna nakon što je Naomi postala jedna od njih. Pokazala nam je svog psa Keopsa. I svoju sobu. Svoju seku Helenu. Na nevjerojatno dobrom hrvatskom pričala je o svom braci Marku i o Toniju. O dedi i baki. “Bemu miša je fuj” isto kao i “Deda pije pivo fuj”. Prati zube je “Ne još”, a iako je kasno i “Naomi spavati ne još”. Kada seka ide u školu, e to joj se baš ne sviđa. Ali zato voli “Našu malu kliniku”, profesora Baltazara isto. Kruh i čokoladu baš i ne prepoznaje. Nešto voli nešto ne. Kažu mi da rijetko plače. U kući Baričevićevih postoji samo jedno pravilo. Ako ne želimo rasplakati Naomi, stvarno ne bismo trebali pričati o Africi. Jer “Afrika je strašne...”

Imani (vjera) Naomi Baričević jedno je od 33 djeteta iz domova za siročad u Kongu koja su posvojile obitelji u Hrvatskoj. Kada nekoga od njih sutra sretnete na ulici, poželite im dobrodošlicu. Prisjetite se odakle i iz kakvog života su nam ova djeca došla.

>>Uhićena: Zagrepčanka zaradila milijune trgujući djecom iz Konga!