Vlasnica zagrebačke tvrtke “Moja obitelj d.o.o.”, Adriana Sučić Roginić, preko koje je organizirala postupak posvajanja afričkih mališana, zbog sumnje u trgovinu djecom lani je uhićena u DR Kongu te potom odvedena i u pritvor, u kojem je provela mjesec dana.
Istraga vlasti u gradu Lubumbashiju protiv te žene otvorena je i zbog navodnog lažiranja dijela dokumentacije te nepoštovanja procedura pri posvajanju. Iz pritvora je puštena pod nepoznatim okolnostima, što i ne čudi s obzirom na to da se Kongo smatra jednom od pet država s najvećom stopom korupcije u svijetu. No, zbog nje su iza rešetaka u Lubumbashiju naknadno završila čak dvojica hrvatskih misionara, fra Filip Sučić i fra Ante Kutleša, koji su u policijskoj akciji “skinuti” s aviona koji ih je trebao prevesti u Bruxelles, i to isključivo zato što je jedan od njih imao isto prezime kao i vlasnica “Moje obitelji” pa se sumnjalo da surađuju.
Bivša djelatnica SOA-e
Hrvatska javnost posljednjih je godina preko medija imala priliku upoznati Adrianu Sučić Roginić u posve drugačijem svjetlu. Javnost je tada obasipana vijestima o odvažnoj majci koja je posvojila dijete iz Afrike, pa zatim odlučila pomoći drugim potencijalnim posvojiteljima tako što je osnovala tvrtku koja će im pružati usluge savjetovanja te im tako pomoći da dođu do toliko željenog djeteta. Istini za volju i tada, na samom početku medijske samopromocije Adriane Sučić Roginić, bilo je onih koji nisu dobro reagirali na naslove tipa “Vi izaberete bebu, a ja vam je dostavim iz Konga”.
No, potencijalni posvojitelji više željni djeteta nego spremni sami sebi priznati da “Moja obitelj” možda i nije najbolja adresa za ispunjenje njihova sna, počeli su kucati na vrata te tvrtke. Tijekom posljednje dvije godine, čak 50-ak hrvatskih i još uvijek nepoznat broj obitelji iz inozemstva sa tom je tvrtkom potpisalo ugovore o pružanju savjetodavne pomoći pri posvajanju djece iz Afrike. Koliko znamo, njih 33 djecu je iz Konga do sada dovelo u Hrvatsku, a ne zna se koliko ih se trenutačno nalazi u postupku ili je od njega odustalo.
No, svima im je zajedničko da ih je Adriana Sučić Roginić pritom dobrano opljačkala, bez obzira na to jesu li dobili dijete ili ga još uvijek čekaju. Neki od njih nikada ga i neće dočekati jer si ne mogu priuštiti nastavak plaćanja suludih iznosa ucjene kojom im se prijeti da ako ne plate, dijete nikada i neće dobiti.
Šutnja kojom je do sada bila obavijena ta priča o iskorištavanju možda i najjače ljudske emocije – one koja se tiče djeteta, koje već imamo ili tek sanjamo, ne treba čuditi. Posvojitelji koji su dijete već dobili boje se da ga ne izgube zbog mutnih poslova tvrtke s kojom su surađivali. Bez sumnje je još teže ljudima čiji proces posvojenja još traje. Oni se boje progovoriti jer smatraju da će tako uništiti i ono malo skupih šansi koje im se nudi da do djeteta iz Konga ikada i dođu. Tvrtka “Moja obitelj” tako je do sada neometano uspijevala spriječiti sve pokušaje raskrinkavanja svoje rabote. Možda i zato jer je njezina vlasnica bivša djelatnica Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Očito iskusna u obmani, ona je svoj posao organizirala do posljednjeg detalja.
Prvi susret sa posvojiteljima završavao je potpisivanjem sporazuma. Ulaznica u krug posvojitelja plaćala se 42.000 kuna. U dodatku sporazuma piše i da će posvojitelj morati platiti isti iznos u slučaju da dijete koje je dovedeno u Hrvatsku iz nekih pravnih razloga mora biti vraćeno u Kongo. Ima tu i članaka koji govore o odšteti od 20.000 kuna koje posvojitelj mora platiti ako s bilo kime dijeli informaciju da je posvojitelj. Arianu Sučić Roginić posebno je “žuljala” mogućnost da više posvojitelja komunicira o svom procesu pa je i u tom slučaju zaprijetila kaznom od 20.000 kuna. Jednom prilikom prijetnjama je zaustavila komunikaciju nekoliko posvojiteljica preko internetskih foruma.
U oči, jasno, upada i činjenica da je ona cijelo vrijeme, uz dodatni trošak avionske karte i džeparac od 12.000 kuna, nudila i uslugu dovođenja djeteta iz Konga u Hrvatsku. U svemu tome nije jasno kakvo je to savjetovanje koje podrazumijeva “isporuku” mališana na kućni prag.
– Dakle, ako se dijete nudi i za to se traži novac, onda se to zove trgovina djecom. Ako se uplata tog novca nudi u varijanti gotovine, onda taj hrvatski d.o.o. radi porezni prekršaj. Ako je hrvatsko veleposlanstvo u Parizu prije nekoliko mjeseci zaustavilo izdavanje naših viza u kongoanske putovnice te djece onda postoji sumnja da nešto u svemu tome ne valja. I kako je uostalom moguće da ta žena završi u pritvoru u Kongu, a onda nakon povratka u Hrvatsku nastavlja raditi isto, a da je ovdje nitko ne “pita za zdravlje” – ogorčen je jedan od naših sugovornika koji je imao tu nesreću da je koristio usluge “Moje obitelji”.
Za šaku dolara
Istodobno, postavlja se i pitanje zašto Kongo? Adriana Sučić Roginić posvojila je dijete iz Etiopije. U svojim nastupima u medijima isticala je kako se njezina pomoć drugim obiteljima temelji na “know how” metodi koju je stekla pri posvojenju svog djeteta, na znanju jezika, iskustvu na terenu, kontaktima.
Radi lakšeg razumijevanja razlike između Etiopije i DR Konga, pokušat ćemo povući jednu europsku paralelu. Lubumbashi je od Addis Abebe udaljen oko 2600 kilometara, slično kao švedski grad Göteborg od Tirane. U Etiopiji, koja je jedno od najbrže rastućih gospodarstava u Africi, govori se amharski i slabije engleski, dok se u Lubumbashiju govori francuski i svahilski. U Kongu razni ratovi i sukobi traju već 17 godina bez prekida, a stanovnici te zemlje ubrajaju se u najsiromašnije na svijetu. No, postoji još jedna bitna razlika. DR Kongo nije potpisnik Haaške konvencije i posvojenja u toj zemlji odvijaju se isključivo pod kišobranom nacionalnih zakona. Etiopija je u međuvremenu zabranila posvajanje djece za strane državljane.
– U DR Kongu ne treba lažirati ni jedan dokument jer je korupcija toliko jaka da se za šaku dolara može dobiti bilo kakva potvrda, i to legalno. Riječ je o državi potpunog kaosa u kojoj je stranac idealna žrtva ako lokalni “poduzetnici” nanjuše da bi od njega mogli izvući novac – tumači Saša Ričković, jedini afrikanist u Hrvatskoj, dodajući da bi puno više tamošnjih mališana lako moglo pronaći svoj posvojiteljski dom u Europi da Kongoanci njihove buduće roditelje ne gule do gole kože. Naravno, bitnu ulogu u tome igra i posrednik koji im to omogućuje, namješta žrtve, u ovom slučaju “Moja obitelj’.U režiji te tvrtke to je u većini slučajeva odrađeno putem odvjetničkog ureda Yav&Associates iz Lubumbashija. I na njezinim web stranicama lako se može iščitati klasična priča iz Konga. Tako se navodi da se dijete može posvojiti, ali da je proces mučan, da valja imati vrhunske stručnjake, dakle baš njih, na terenu. Tek su propustili reći da posvojitelj mora biti milijunaš. Naveli su pritom i svoje razne doktorske i profesorske titule, sjajno poznavanje jezika...
– Kad god bih nazvao u taj ured s kojim me spojila “Moja obitelj” čuo bih maksimum njihove stručnosti u obliku “yes, no problem”. No zato su njihove fakture bile paprene, učestale i nemilosrdne. Adriana Sučić Roginić ostavila me na milost tim ljudima, a kasnije je čak i promijenila odvjetnike a da me nije obavijestila, pa sam ubrzo počeo plaćati i drugima u Lubumbashiju. Ravnatelj doma iz kojega je došla moja kći Naomi slao mi je fakture iz neke njegove tvrtke registrirane za bogznašto – kaže posvojitelj Dario Baričević.
Koliko je “Moja obitelj” bila uključena u raspodjelu tog plijena u Kongu zasad nije poznato. No, ako ćemo izračunati samo “ulaznice” od 42.000 kuna koje su hrvatski posvojitelji morali plaćati ako su željeli dospjeti pod njezin krov, taj ukupni iznos popeo se na više od 2 milijuna kuna. Nekima je, navodno, naplaćivala i veće iznose, valjda zaključivši da može. Ako, pak, računamo da je u prosjeku svaki posvojitelj potrošio najmanje 200.000 kuna, doći ćemo do iznosa od 10 milijuna kuna.
– Znamo za ženu iz Splita koja je upravo podigla novi kredit ne bi li završila postupak posvojenja. Adriana je guli, Kongoanci je gule. A tko joj može pomoći? – pita se grupa posvojitelja koja se u posljednje vrijeme organizira kako bi stala na kraj kriminalu “Moje obitelji”. No svi oni i dalje žele ostati anonimni. Iz straha za djecu. Pitaju se pritom može li hrvatska država zaštititi njihove interese i interese njihove djece. Iako većina tih mališana danas ima uredne hrvatske dokumente, oni su ipak šokirani razmjerima prevare “Moje obitelji” te strahuju da bi se i sami mogli naći u neugodnim situacijama. Čini se da bi pravobraniteljica za djecu u tom slučaju morala ispuniti osnovnu zadaću svoga posla.
Činjenicu da država do sada zakonski nije regulirala slučajeve posvajanja iz inozemstva očito je dobro znala iskoristiti upravo Adriana Sučić Roginić. S druge strane, nije jasno što se dogodilo s medijskom zvijezdom i dobrotvorom kakvom se predstavljala prije samo dvije godine? Tvrtka joj je danas u likvidaciji, od siječnja ove godine, a na telefon se javlja samo rijetkima.
Prima samo keš
Prema informacijama koje smo dobili iz DR Konga, Adriana Sučić Roginić u početku svog poslovanja zaista je sama odlazila po djecu u Afriku i dovodila ih u Hrvatsku. I tako sve do prošlog ljeta kada je uhićena. Navodno je izravni povod za to bio slučaj jednog Riječanina koji je odlučio sam otići po dijete, ali nije imao valjane dokumente. On je, naime, dijete pokušao izvesti iz zemlje s putovnicom Konga u kojoj je bila hrvatska viza izdana u Parizu. Zaustavljeni su na aerodromu u Lubumbashiju: njemu je dopušteno da napusti zemlju, ali bez djeteta, a Adriana Sučić Roginić strpana je iza rešetaka.
U tom trenutku hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova pokreće istragu o misterioznim vizama i osobi koja ih je izdavala u Francuskoj. Navodno su dobro pročešljane i sve veze iz hrvatskih tajnih službi koje je Adriana Sučić Roginić koristila preko svojih bivših kolega. Poslovno carstvo se tako počelo urušavati. Vjerojatno u panici, vlasnica “Moje obitelji” počinje nazivati posvojitelje i od njih traži da povuku svoje uplate s računa te da joj 42.000 kuna isplate u gotovini.
Potvrdu za to imamo od dvije posvojiteljske obitelji koje su to odbile. Savjetovanje u posvojenju odjednom je dobilo etiketu trgovine djecom. No, neki posvojitelji ostali su u vakuumu. Novac su platili, fotografiju djeteta dobili. Počeli ga smatrati svojim. Zato su i nastavili plaćati skupe usluge njegova dovođenja. “Moja obitelj” im u tome više ne može pomoći. Kao što nije ni mnogima prije njih. Je li sada na potezu Državno odvjetništvo?
>>Uhićena: Zagrepčanka zaradila milijune trgujući djecom iz Konga!
Ovu temu molim lijepo obnoviti, od 2013 deset godina kasnije ljudi nisu ništa naučili.