Apokaliptične scene iz Opuzena one su koje se duboko urezuju u pamćenje. Ondje je, na krajnjem hrvatskom jugu, u trenutku nervnog rastrojstva, 49-godišnji Radomir Šimović aktivirao plinsku bocu, raznio vlastitu kuću, teško ozlijedio policajce vitlajući kosirom pa je nakon dugih 12 sati naposljetku savladan elektrošokerom i prebačen u splitsku bolnicu, gdje se liječnici bore za njegov život.
Šimović je, doznalo se, razvojačeni branitelj, bivši pripadnik 116. brigade. Posljedice njegova čina su zastrašujuće, motiv je besmislen, no što je s uzrocima, koji bi se mogli prevenirati da se takvo što više nikada ne dogodi? Da bi se analizirali uzroci, potrebno je detektirati, priznati problem, pa glasno izreći da nakon svakog rata, pa tako i Domovinskog, zbog duboko uznemirujućih scena kojima su svjedočili mahom mladi ljudi, i poraće dugi niz godina uzima svoje žrtve.
Premda je “okretanje budućnosti” svojevrsni imperativ našeg društva, stvarnost govori da tisuće ljudi oko nas žive zarobljene u teškoj prošlosti koja podrazumijeva osobne gubitke članova obitelji, prijatelja i suboraca koji su pred njihovim očima likvidirani na strašne načine. Istodobno, iz resornog ministarstva već niz godina na adrese vodećih medija stižu napuci koji, upozoravajući na neprimjereno isticanje braniteljskog statusa u crnoj kronici, podsjećaju da Hrvatska za koju su se branitelji borili nije Hrvatska koja unaprijed osuđuje, nego ona koja racionalno rasuđuje.
Dovođenjem u uzročno-posljedičnu vezu činjenicu da je netko bio hrvatski branitelj s talačkom krizom, s ubojstvom ili samoubojstvom znači stigmatizirati sve hrvatske branitelje kao građane opasnih namjera ili kao nepredvidive građane za koje ne znamo “kada će puknuti”, apelirali su još u Matićevu mandatu.
No, s čime dovesti u vezu činjenicu da je očajničkom činu u Opuzenu prethodilo ispaljivanje konfeta tijekom dječjeg rođendanskog slavlja koje je Šimović, mučen teškim halucinacijama, osjetio kao ugrozu za vlastiti život – osim s neliječenim PTSP-om? S čime dovesti u vezu činjenicu da je prije nešto više od godinu dana na Rabu, Šimovićev vršnjak, također razvojačeni branitelj Srđan Smojver posegnuo za oružjem i ubio prvog susjeda zbog klimatizacijskog uređaja koji kaplje – osim s neliječenim PTSP-om?
Premda se možda nikada nisu susreli ni u ratu ni u poraću, imala su njih dvojica štošta zajedničkog. Šimović je lani izgubio majku, dok je Smojver u samo godinu dana ostao bez posla i supruge. Obojica su živjela sama, samo s impulsom stečenim u ratu da je nužno ubiti da ne bi bio ubijen. I tada se, kao i danas, prstom upiralo u sustav, no i ministar Medved danas kaže kako u slučaju Šimovića nisu imali ni dojavu ni zahtjev da se ovom čovjeku pomogne pa ga, logično, nije “prepoznao” ni sustav.
Upravo stoga detektiranje problema ne znači stigmatizaciju veterana, već snažan apel da je besmisleno vječno upirati u posve imaginarni i često neefikasni sustav jer pomoć češće leži u odgovornosti koju imamo jedni za druge, osobito za tempirane bombe iz naše blizine koje vape da na njih svrnemo pogled.
Kad je nedavno zapucalo u Vukomercu, tek treći dan smo iz medija saznali tko je pucao. Da je kojim slučajem zapucao hrvatski branitelj, iste sekunde bi svi to znali a slučaj bi se rastezao do besvijesti. Dakle, kad hrvatski branitelji budu imali medijsku zaštitu kao "ranjive skupine", možemo govoriti o drugim pogledima. Rat je završio ali nije svima. Ne možemo zaboraviti prošlost dok svaka žrtva ne bude imala obilježen grob. Jedna plemenita izreka jednog plemenitog čovjeka je zloupotrjebljena. A ne bi smjela biti.