Rat emigranata i Udbe nastavlja se pred sudom u Münchenu

Sudac Manfred Dauster već puno zna o zemljama nastalim raspadom Jugoslavije jer je bio sudac na Sudu BiH u Sarajevu i pisao o pravnim sustavima u regiji. Međutim, Dauster kao predsjedavajući sudskog vijeća u procesu Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića pred Višim pokrajinskim sudom u Münchenu morat će, čini se, postati ekspert ne samo za Udbu i njezinu djelatnost u inozemstvu nego i za život Udbe nakon njezine službene smrti u Hrvatskoj. Pred sudom se nastavlja rat Udbe i emigranata, ovih dana pojačan iskazom bivšeg udbaša, načelnika 2. uprave zadužene za emigrante u saveznoj Službi državne sigurnosti u Beogradu Ivana Lasića zvanog Gorankić. On je jednog od važnih svjedoka Božu Vukušića optužio da ga je 1992. godine oteo i da su ga čuvari tukli, pa i da je Vukušić dio njegova iskaza izmijenio, a da je dio nastao pod prisilom. Lasić je spomenuo i Vladimira Šeksa.

Odjeci svjedočenja

Tvrdi da je Šeks kao tadašnji glavni državni odvjetnik trebao doći ispitati ga, da mu je Vukušić rekao da ne može Šeks kao bivši špijun Udbe ispitivati drugog špijuna. Bože Vukušić nekadašnji je emigrant koji je u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor za ubojstvo Jusufa Tatara koje se odigralo desetak dana nakon ubojstva Stjepana Đurekovića, kao odmazda za Đurekovićevu likvidaciju. On je sudu pripremio odgovor na Lasićeve tvrdnje, demantirajući tumačenje prema kojem je Lasić bio otet. No, osim Vukušića, sudu u Münchenu odgovor je pripremio i Vladimir Šeks u kojem tvrdi da je Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo autor Lasićevih konstrukcija. Tu smo Šeksovu izjavu dobili od Bože Vukušića, koji prikuplja izjave i drugih svjedoka uključenih u ovu priču.

Šeks je uvjeren da ga Lasić želi difamirati i kao savjetnika predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. "Prema navodima u novinskim izvještajima, Ivan Lasić iznio je određene lažne, zlonamjerne i difamatorne tvrdnje u odnosu na moju osobu. Tako je, između ostaloga, Ivan Lasić neistinito ustvrdio da sam ja, Vladimir Šeks, tada koncem lipnja 1992. godine u svojstvu hrvatskog glavnog javnog tužitelja trebao doći na jedno mjesto gdje se nalazio Ivan Lasić i njega saslušavati te posebno naveo da bih ja odbio doći i saslušati ga jer da sam smatrao da je protupravno zatvoren. Pri tome je Ivan Lasić još neistinito naveo da bi Bože Vukušić izjavio da sam ja bio 'špijun Udbe i da kao takav nisam htio doći i ispitivati pripadnika Udbe' (t.j. Ivana Lasića), i zato jer da bih ja, Vladimir Šeks 'shvatio da je Lasić protuzakonito lišen slobode'. Konačno, u medijima je objavljena osobito neistinita tvrdnja Ivana Lasića, dana, navodno, kao odgovor na upit odvjetnika Ante Nobila, da sam ja bio glavni državni odvjetnik RH koji je saslušavao počinitelje ubojstva familije Zec i k tome još 'počinio greške u predmetu Zec'. Sve navedene tvrdnje Ivana Lasića iznesene u svjedočenju pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu koje se odnose na mene, Vladimira Šeksa, lažne su i zlonamjerne u cijelosti te dane s namjerom difamacije Bože Vukušića i mene osobno." – piše sudu Šeks. Objašnjava i kako je bio glavni javni tužitelj RH od 10. travnja 1992. do 10. kolovoza 1992. godine te da po tadašnjim propisima javni tužitelji nisu bili ovlašteni da u bilo kojem postupku, kaznenom ili bilo kojem drugom, ispituju ni osumnjičenike ni svjedoke. To nije radio niti jedan javni tužitelj, a najmanje bi to radio glavni javni tužitelj Republike Hrvatske, navodi. "Stoga su tvrdnje da bih ja trebao saslušavati Ivana Lasića i osumnjičene za ubojstvo obitelji Zec u cijelosti lažne i zlonamjerne." – piše Šeks, tvrdeći da je cilj te konstrukcije diskreditirati i njega i Božu Vukušića i pomoći obrani optuženika.

"Kad bi navedene tvrdnje Ivana Lasića o ulogama Bože Vukušića i mene kao glavnog javnog tužitelja Hrvatske u navodnoj otmici Ivana Lasića 1992. g. bile istinite (a nisu!), tada bi Lasićevo svjedočenje (ako bi ga sud prihvatio kao vjerodostojno) bilo snažan argument u prilog obrani optuženih Josipa Perkovića i Zdravka Mustača." – napisao je Šeks, te istakao kako ga Lasić želi ocrniti i kao predsjedničina savjetnika tvrdnjom da je Vukušić rekao da je Šeks "Udbin špijun".

"Bože Vukušić takvu tvrdnju nije iznio ni u toj navodnoj prigodi 1992. godine, niti ikada, niti sam ja ikada bio 'Udbin špijun'" – piše Šeks, navodeći i da je spreman o tome dati izjavu pred bilo kojim sudom ili drugim mjerodavnim tijelom. Vukušić je i sam pripremio svoje očitovanje o Lasićevoj tvrdnji da ga je Vukušić zajedno sa svojim bratom oteo, o čemu je Večernji list već pisao, u kojoj demantira Lasića i tvrdi da je Lasić sam tražio da ga se izvuče iz Mostara zbog vlastite sigurnosti te da je u zamjeni za osobnu sigurnost ponudio dati njemu poznate informacije o djelovanju Službe državne sigurnosti.

S Lasićem je, piše Vukušić, razgovarao kao tadašnji tajnik Vijeća za utvrđivanje državnog terora SFRJ u inozemstvu, koje je djelovalo u sklopu državne Komisije za utvrđivanja ratnih i poratnih žrtava. "Drugim riječima, moji razgovori s Ivanom Lasićem odvijali su se sukladno Zakonu o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava i poslovniku rada Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a ne sukladno Zakonu o kaznenom postupku." – objašnjava Vukušić.

Vukušić je zapravo glavna meta i pismene izjave koju su Perkovićevi branitelji Nobilo, Richard Beyer, Peter Wagner i Francziska Zurr poslali sudu prije nešto više od mjesec dana. U njoj daju svoju interpretaciju događaja u Hrvatskoj, pregled povijesti od 2. svjetskog rata naovamo te zaključuju da optužba i postupak protiv Josipa Perkovića "počivaju na glasinama koje su raspirivali različiti politički tabori kako bi se Perkovića politički eliminiralo". Na Perkovića su išli napadi i iz tajne službe bivše Jugoslavije, Kontraobavještajne službe Jugoslavenske narodne armije, tvrdi obrana, kako bi diskreditirali Perkovića i oslabili izglede Hrvatske za dobivanje pobjede protiv JNA.

"Zbog te središnje uloge koju je odigrao u osnivanju hrvatske države, gospodin Perković imao je dva moćna neprijatelja koji su se protiv njega borili svim sredstvima. S jedne strane, sigurnosni aparat jugoslavenske vojske koji nije želio prihvatiti neovisnost Hrvatske. Vojska se tradicionalno smatrala čuvarom Jugoslavije. I s druge strane, dijelovi emigracije koji su bili uvjereni da mogu preuzeti službe sigurnosti, dijelove vojske i državni aparat. Emigranti su pritom imali podršku službi sigurnosti zemalja u koje su emigrirali." – napisali su odvjetnici, ističući kako tu izjavu ne daje Perković, koji ustraje na svom pravu na šutnju, nego samo branitelji. Ipak, zapravo je ta izjava na neki način prva naznaka Perkovićeve obrane, koja smjera i na isticanje povezanosti emigranata s obavještajnim službama drugih zemalja. Odvjetnici sudu interpretiraju i kako je došlo do optužnice. Tvrde da je jedan od ciljeva KOS-ove akcije Labrador u Hrvatskoj bio i diskreditirati Perkovića putem novinskih članaka, pa je SDS-ov agent Branko Traživuk "izmislio priču o ključu od garaže koji je, navodno, svjedok Prates predao Perkoviću kako bi ga iskoristio za Đurekovićevo ubojstvo. U akciji Labrador na Perkovića je planiran i atentat. Od KOS-a je zatraženo da pronađe još materijala kojim bi se diskreditiralo Perkovića kako bi se to koristilo kao ratna propaganda. Otad kruže glasine o Perkoviću", tvrdi obrana.

Vukušić pušten 'neobično brzo'

Navode kako je Bože Vukušić njemačkoj policiji predao novinski članak iz Beograda koji je nastao na temelju ucjena KOS-a, dakle da je cijela priča o ključu nastala u laboratoriju KOS-a i dalje se širila. Obrana tvrdi da je prvi pokušaj isključivanja Perkovića iz nove hrvatske vlasti bio pokušaj da ga se optuži za ubojstvo Brune Bušića, te navode da je u trenutku kad je ubijen Bušić Perković radio u Osijeku, a ne u središnjici SDS-a u Zagrebu. Navode i kako su u prosincu 1991. godine oteti Petar Gudelj i Blagoje Zelić, da je Zelić mučen i u polusvjesnom stanju optužio Perkovića za sudjelovanje u ubojstvu Brune Bušića. Nobilo ističe i kako je neobično što je Vukušić pušten iz njemačkog zatvora nakon samo 7,5 godina, iako se obično s presudom doživotnog zatvora ostaje 15 godina, ciljajući na Vukušićeve veze s njemačkom tajnom službom BND, te ističe kako je Josip Perković bio meta emigranata jer je bio brana za prodor emigranata u hrvatske sigurnosne službe.

Nobilo posebno ističe ulogu Hrvatskog državotvornog pokreta u priči o Perkoviću. "Većina emigranata prihvatila je koncept nacionalne pomirbe predsjednika Tuđmana, primjerice Franjo Goreta, ali manja skupina emigranata borila se protiv hrvatske pomirbe. Prvi na meti njihove borbe bio je Perković. Za njih je on bio ne samo predvodnik 'starog' ustroja tajnih službi, nego je i priječio njihovo priključivanje sigurnosnom aparatu. Djelovali su iz uvjerenja da bi oni trebali dobiti moć u Hrvatskoj jer su se više godina borili za tu zemlju. Iza njih su stajale službe raznih zemalja koje su financijski potpomagale te emigrante. Hrvatski državotvorni pokret (HDP) je bio njihova organizacija iz koje su u prvoj fazi željeli preuzeti sigurnosni i vojni sustav. Franjo Goreta je o tome napisao članak." – napisali su Perkovićevi odvjetnici u izjavi sudu. Dali su i svoje viđenje pomirbe predsjednika Tuđmana. "Tuđmanov temeljni politički koncept bila je pomirba partizana i ustaša kao i pomirba emigranata i sigurnosnih službi. Uvjet za formiranje vojske bio je aparat službi sigurnosti", napisali su.

Proces Perkoviću i Mustaču nastavlja se u srijedu i četvrtak.