Jednu od važnijih životnih lekcija naučio sam od starijeg i iskusnijeg (kako godine prolaze takvih je sve manje) prijatelja za jednom neobveznom kvartovskom kavom. Čitali smo novine i u jednom trenutku mi je pokazao članak o tome kako je gđa Višnja Pevec snimila pjesmu i spot.
Rekao je samo: “majstore, ovi su gotovi”. Kako to misliš?, pitao sam ga. Pevec je u to vrijeme poslovao izvrsno, a uza Zdravka i Višnju Pevec nisu se vezali nikakvi problemi ni afere. “Vidjet ćeš”. I uskoro sam, kad je došlo do propasti Peveca, vidio. I shvatio lekciju. Potreba gđe Pevec da se u pedesetoj godini baca na pjevanje bila je iracionalna gesta, neka vrsta zaumnog oduška u velikim problemima, koji su ih već tada očito tištali, iako javno još nisu bili vidljivi.
Iznenadno “čudinjanje”, kako bi rekli stariji ljudi, znak je da nešto u vašem svijetu dubinski nije u redu i ljudi obično “čudinjaju” netom prije propasti.
Jedan drugi dragi prijatelj je, par godina kasnije, potpuno neuobičajeno za njegovo ranije ponašanje, odjednom pustio bradurinu i počeo kružiti skuterom po gradu. Nakon mjesec dana je poslovno krahirao. To ne znači da svako neuobičajeno ponašanje i iznenadni ekshibicionizam kod poslovnih ljudi i političara nužno znači skori krah, niti da svaki od njih neposredno prije propasti mora malo javno “čudinjati”, ali sam uvjeren da se u velikom broju slučajeva to događa. Iskustvo je mogućnost prepoznavanja već viđenog u nekoj sadašnjoj stvari. Zato iskusni ljudi, koji znaju gledati i pamtiti, dobro predviđaju.
Iznenadno blogiranje Ivice Todorića neodoljivo me podsjeća na pjevanje gđe Pevec. Otkud mu odjednom potreba da piše blog? Najdemokratskiju, najskromniju formu komuniciranja sa širim masama? Kanadski teoretičar Marshall McLuhan davno je izrekao sad već pomalo otrcanu tvrdnju: medij je poruka. Što to znači? I kakve to veze ima s Ivicom Todorićem?
To znači da, primjerice, medij televizije već svojom formom utječe na sadržaj, komunikacijski rečeno – poruku, koju prenosi. Spljoštava je, pojednostavljuje, skraćuje, ubrzava, stavlja u kontinuirani niz s puno drugih “novosti”, od vanjske politike i ekonomije, preko crne kronike do sporta i vremenske prognoze, svodeći ih sve na istu razinu. Mogli bismo reći da i sam izbor medija koji će se koristiti već šalje poruku.
U slučaju Todorića, veća vijest od bilo čega što piše na svojim blogovima jest sama činjenica da nekada nedodirljivi Gazda piše blog. To je najvažnija poruka. A ona se može interpretirati i kao svojevrsno “čudinjanje”, što, prema ranije navedenom iskustvu, sugerira kako je Gazda pred konačnim krahom, jer se čini, riječima korumpiranog socijalističkog direktora iz srpske komedije “Tesna koža”, kako “dolazi vreme ćorke”. Todorić je donedavno bio toliko jak da se i fizički odvajao od ostalih smrtnika.
Tri su prve asocijacije na Gazdu bile dvorac, helikopter i otok. Vlastiti otok je vrhunski simbolički izraz krajnje suverenosti i moći – od Tita na Brijunima pa do otoka velikih gazda s privatnim vojskama u književnosti i filmu poput Bondovog protivnika dr. Noa do zlog milijardera Hana u kultnom filmu Bruce Leeja U zmajevom gnijezdu.
Dvorac je drugi simbol izdvojenosti i moći - njegov vlasnik i stanovnik je i spacijalno iznad kmetova. Iz njega polijeće helikopter koji ga vozi visoko iznad prometnih gužvi, semafora, čepova, smrada ispušnih plinova, problema s parkiranjem, stresa i nervoza običnog puka. Gazda je, dakle, kao pravi suveren, bio iznad i izvan ostatka Hrvatske. A onda, odjednom, evo ga s blogom. Blog je potpuna suprotnost izdvojenom, nedohvatljivom i nevidljivom Gazdi.
Blogeri su u pravilu otvoreni, demokratični, komunikativni, u neku ruku i skromni. Za blog se ne dobiva honorar, nitko ga ne gura osim samoga sebe. Za razliku od ove kolumne iza koje stoji ime novine, njenih šezdesetak godina tradicije i sav drugi sadržaj broja na kojem su radile desetine ljudi, bloger je, u golemoj većini slučajeva, a kod nas u potpunosti, autsajder kojem ništa drugo ne pomaže izaći na medijsku površinu.
Malobrojni blogeri koji su u Hrvatskoj postali poznatiji široj javnosti ne ističu se ni obrazovanjem, ni pameću, ni stilom, ni raspolaganjem bogzna kakvim informacijama, već su se probili, pa se rado čitaju, dijele i citiraju, uglavnom oni koji su pogodili srednju struju, raspoloženje, bilo naroda, oni kroz koje progovara fantomski “mali čovjek”. I sad odjednom, pod stare dane, ode Todorić u blogere, kao Višnja Pevec u pjevačice. Ako to nije “čudinjanje”, ne znam što jest. Propast je, dakle, na vidiku, a u javnosti prevladava tumačenje Gazdinog blogiranja, kao očajničkog čupanja i nepristajanja na to da potone sam, što je razumljivo.
Problemi s Agrokorom nisu od jučer i ako naš Bloger i jest najveći krivac, nije jedini. U interesu je države da što više umočenih i odgovornih povuče za sobom. Stigne još spasiti dušu, dijelom i obraz, ako kao pokajnik pomogne čišćenju naše politike, pravosuđa, medija, poslovnog svijeta i svega drugog što je omogućilo nastanak i rast čudovišta. Učinio bi time više dobra za Hrvatsku nego što je napravio lošeg s Agrokorom.
Jer greška je očito vrlo duboko u sustavu. Što je radila porezna uprava? Ministri financija? Inspekcije? Revizije? Što je radila Hrvatska narodna banka? Hanfa? Tko mu je držao ljestve svih ovih godina? Tko je sve pomogao da se iskopa i prikrije ovolika financijska rupa? Zašto bi Bloger jedini nadrapao?
Kad izađe ova kolumna pojavit će se i izvješće revizije poslovanja Agrokora pa će puno toga već biti jasnije. No izlišno je likovati nad propašću jednog čovjeka i njegove obitelji, ako oligarhija, čiji je do jučer bio važan dio, nastavi mljeti dalje. Gaetano Mosca, talijanski pravnik i politolog iz pretprošlog stoljeća, tvrdio je kako je najčešći privid u političkom životu uvjerenje da samo jedan čovjek vlada. To nam se samo čini jer se i najjača autokracija temelji na nekoj “političkoj klasi” kako elitu naziva Mosca, na koju se vladar oslanja i o kojoj ovisi. Onaj tko je na vlasti ne može ići protiv interesa te političke klase, inače ga brzo “prevrnu”.
Mosca, u svojoj analizi političke moći, stoga kritizira klasičnu aristotelovsku trodiobu oblika vlasti. Aristotel je tvrdio kako postoje tri oblika vlasti: monarhija, tj. vladavina jednog, oligarhija, vladavina manje grupe ljudi, te demokracija, vladavina naroda, dakle svih. Nasuprot toj trodiobi Mosca smatra i argumentira da postoji samo jedan jedini oblik vlasti i političke klase – oligarhija. Oligarhija može, u svrhu očuvanja interesa većine svojih pripadnika, u kriznim situacijama žrtvovati i najmoćnije pojedince unutar sebe. Očito je kako je Todorić postao prevelik teret i da ga se više ne može spasiti. O tome svjedoči činjenica da ga danas najviše razapinju mediji koji su mu do jučer jeli iz ruke.
Propast Agrokora je prilika da Hrvatska stane na zdravije noge. Ona će biti propuštena ako ne padne kompletna oligarhija već samo jedan dio okupljen oko Blogera, kojem očito više nema pomoći. Prilika je ovo i za njega da spasi dušu. Parafrazirajući Milanovića koji je rekao “šaraj brate”, Blogeru možemo poručiti “pjevaj brate”! Ne kako bi olakšao sebi, kao svjedok pokajnik, već kako bi pomogao ozdravljenju ovog društva. Nitko više nema iluzije da se neće, i ako dođe do potpunog urušavanja stare, brzo oformiti nova oligarhija, no barem tinja nada da će ona igrati na nešto višoj, civiliziranijoj razini, uz više koristi ne samo za sebe nego i za društvo u cjelini.
Zato Blogeru najveći, sve reci i sve ih prokaži i uračunat će ti se u pravednost. Sad si aterirao, prošlo ti je ne samo pet do dvanaest već i dvanaest i pet, zlatna kočija se pretvorila u bundevu, snažni kočijaši u miševe, ti si opet među narodom, brat, bloger, jedan od nas, pa učini nešto za “raju”.
Pjevaj!
Bravo Nino! Svaka čast za ovaj osvrt!