Sluganska hrvatska politika zeleno svjetlo za EU daje agresorskoj, četničkoj Srbiji

Na početku 2003. godine mediji su objavili ovu vijest. Srbijanski premijer Zoran Đinđić smatra da Hrvatska treba platiti ratnu štetu Srbiji, i to u iznosu od 150 milijardi eura. U izjavi koju su objavile banjalučke “Nezavisne novine”, Đinđić je kazao kako je Hrvatska dužna “možda i 150 milijardi eura” jer je “200 tisuća ljudi iz istočne i zapadne Slavonije, ni krivih ni dužnih, migovima i mitraljezima izbacila iz svojih kuća”. Predsjednik Vlade Srbije to je stajalište iznio u povodu nedavne izjave hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića u istom listu da Srbija Hrvatskoj treba platiti ratnu odštetu u iznosu od 15 milijardi eura. Oko dvije godine prije toga nova je koalicijska vlast Račana i Budiše u Hrvatskoj isticala kako joj je jedna od zadaća pomoć u demokratizaciji Srbije, točnije, rušenje Miloševića.

I demokratizacija se dogodila, novi mladi premijer u Beogradu Đinđić postao je miljenik i regije i cijele Europe, a s velikim simpatijama njegov dolazak na vlast u Srbiji popraćen je i u Zagrebu. Zacijelo je mnoge otrijeznila ova njegova izjava o ratnoj odšteti koja pokazuje kako svaka vlast u Beogradu ima manje-više isti odnos prema agresiji Srbije i Domovinskom ratu. To znači da za beogradske vlastodršce, kakve god orijentacije bili, Srbija nije krivac za rat, da je Oluja bila genocidna te da bi Hrvatskoj trebalo zabraniti da je slavi, a o ratnoj odšteti Srbije Hrvatskoj ne žele ni čuti. Prije koji dan je Ivo Josipović dao intervju beogradskim “Novostima” u kojem je, među ostalim, rekao: “Hrvatski sabor je donio deklaraciju koja veoma jasno govori o tome da se susjedi neće ucjenjivati i kočiti u njihovim naporima da uđu u EU. Ali, sigurno je, rješavanje otvorenih pitanja bit će važno za ocjenu o ispunjavanju uvjeta. Pri tome ne mislim na to da bi Hrvatska ucjenjivala susjede, već na to da će sposobnost rješavanja otvorenih pitanja sa susjedima biti važan test za sve nas”.

Drugim riječima, u svojoj kapitulantskoj politici, dodvoravanju EU, Beogradu i regiji, lijeve su hrvatske vlasti spremne odreći se svega što bi trebalo tražiti od Srbije – i ratne odštete, i informacija o 1600 nestalih, i ukradenog kulturnog blaga, i pravednog utvrđivanja granica na Dunavu... Sigurno će se neki od tih zahtjeva u odnosima sa Srbijom ponavljati, ali neće biti ucjena, to jest prisile, nego će “sposobnost rješavanja otvorenih pitanja biti važan test za sve nas”. Kako je to lijepo rečeno, kako to podrazumijeva uljuđeni dijalog, dobru volju, pokoravanje diktatu argumenata. Ali poštovanja činjenica i političke realnosti kod Srba bez ucjene i prisile nema, što hrvatski političari jako dobro znaju. Unatoč tome, uvijek glume dobrohotnost i civiliziranost i tu dobrohotnost i civiliziranost očekuju s druge strane. Što znači – ako ispunjavanje obveza Srbije prema Hrvatskoj lijeva politika neće postavljati kao ucjenu, na te obveze može zaboraviti. Ako samo te obveze budu prepreka za ulazak Srbije u EU, onda prepreka nema.

Stoga bi se moglo vrlo lako dogoditi da Srbija uđe u Europsku uniju dok na čelu bude imala ljude koji su kao četnici izravno sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, da uđe s posve rehabilitiranim Dražom, bez povratka kulturnog blaga Hrvatskoj, bez davanja informacija o nestalima, bez pravednog utvrđivanja granica na Dunavu, bez suđenja ratnim zločincima, sa stalnim ponavljanjem optužbi o genocidnosti Oluje, i naravno, bez ratne odštete. Ako se to dogodi, a dogoditi bi se moglo vrlo lako, Srbija će u Europsku uniju ući kao agresor. Poslije toga ulaska imat će još manje razloga da zadovolji zahtjeve Hrvata i snosi posljedice rata, a imat će još više razloga da se prema Hrvatskoj postavi s više arogancije i s pojačanim optužbama. Umjesto da se Srbiju maksimalno ucijeni kako bi ispunila uvjete prema susjedima, umjesto da se s Hrvatskom u EU nađe s čistim računima, pomirljiva, a zapravo kukavička lijeva politika, tradicionalno ponizna i sluganska prema Beogradu zeleno svjetlo za EU dat će – četničkoj Srbiji.