Jezik je jedna od temeljnih značajki nacionalnog identiteta i njegova brojnost u Europi odraz je bogatog europskog kulturnog nasljeđa. Istovremeno, u svakodnevnom životu Europljana višejezičnost, odnosno služenje stranim jezicima, ključna je vještina za one koji žele što bolje iskoristiti gospodarske i socijalne prednosti slobodnog kretanja u Europi i prilike koje nudi europsko tržište rada. U Povelji temeljnih prava koja je stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora postala pravno obvezujuća, EU je potvrdila svoju privrženost načelu poštivanja jezične raznolikosti i zabrane diskriminacije na temelju jezika.
Današnja 23 službena jezika EU-a službeni su nacionalni jezici Unijinih 27 država članica, od kojih neke dijele isti jezik (primjerice nizozemski u Nizozemskoj i Belgiji ili grčki u Grčkoj i na Cipru), a ulaskom u EU, i hrvatski bi jezik dobio isti status. U EU-u postoji i niz jezika koji, iako su u službenoj uporabi na nacionalnoj razini, nemaju status službenog jezika u okviru EU-a (npr. luksemburški, baskijski ili škotski), već je njihovo eventualno korištenje u europskim institucijama dogovoreno od slučaja do slučaja.
Iako je najrasprostranjeniji jezik njemački (uzmu li se u obzir najbrojnije stanovništvo Njemačke i Europljani koji se njemačkim služe kao stranim jezikom), većina se Europljana kao prvim stranim jezikom služi engleskim, dok je ruski jedan od najkorištenijih službeno nepriznatih jezika u EU-u. Francuski je jezik zajednički trima gradovima koji su ujedno i tri politička središta EU-a – Bruxellesu, Strasbourgu i Luksemburgu.
Svi temeljni dokumenti EU-a i europski zakoni dostupni su na svim službenim jezicima EU-a, uključujući Službeni list Europske unije (europska varijanta Narodnih novina), a troškovi prevođenja predstavljaju otprilike 1% godišnjeg proračuna EU-a, što svakog pojedinog Europljanina stoji oko 2 eura godišnje. Svaki europski građanin može se obratiti europskim institucijama na bilo kojem od tih jezika.
Svi službeni jezici EU-a ujedno su i radni jezici u Vijeću EU-a i u Europskom parlamentu, čime se nacionalnim resornim ministrima u jednoj, odnosno parlamentarnim zastupnicima u drugoj instituciji omogućava da se u radu koriste svojim nacionalnim jezikom. U Europskoj komisiji, koja uvjetno rečeno, predstavlja „državnu upravu“ EU-a, radi olakšavanja komunikacije i omogućavanja bolje učinkovitosti rada, kao radni jezici dogovoreni su engleski, francuski i njemački. Iz isto razloga izvaninstitucionalna tijela EU-a, poput savjetodavnog Europskog gospodarsko-socijalnog odbora ili Europske agencije za okoliš nemaju pravnu obvezu koristiti sve službene jezike Unije.
Unutar EU-a ne postoji zajednička jezična politika, već je ona odgovornost svake pojedine države članice. No institucije EU-a, primjerice Uprava Europske komisije u nadležnosti europske Povjerenice za obrazovanje, kulturu, višejezičnost i mladež, potiču europsku dimenziju jezične politike i jezičnu raznolikost, zalažući se da Europljani govore barem dva strana jezika (2006. godine to se odnosilo na 28% Europljana), posebice u svrhu jačanja mobilnosti radne snage i tržišnog natjecanja u Europi.
U tu svrhu EU u okviru brojnih programa općeg Programa za cjeloživotno učenje nudi financijsku potporu raznim dobnim skupinama (studentima, profesorima, mlađim poduzetnicima, odraslima) za projekte, primjerice, razvijanja materijala za učenje i podučavanje stranih jezika, za mreže koje promiču mnogojezičnost ili za inicijative podizanja svijesti o važnosti usvajanja jezičnih vještina (http://ec.europa.eu/languages). Europski dan jezika obilježava se 26. rujna.