Subota 21. listopada
Zašto Hrvatska ne pruža ruku Kataloncima
Sjećamo se – Milošević je prije tridesetak godina ukinuo autonomiju Kosovu, Vojvodini a na svoj način i Crnoj Gori. Bio je to uvod u pokušaj velikosrpskog porobljavanja, od kojeg se Rajoyevo ukidanje autonomije Kataloniji u biti ne razlikuje. No zašto se službena Hrvatska i nitko u njoj ne oglašava? Početkom devedesetih prošloga stoljeća čeznuli smo za priznanjima i potporama iz svijeta, isprva ih gotovo uopće nije bilo, a iz Katalonije se ipak mogao čuti pokoji glas za Hrvatsku. Katalonci hoće istu neovisnost za koju smo se mi izborili, izloženi su nasilju iz Madrida kao što smo i mi bili žrtva nasilja iz Beograda, pa zašto onda ni hrvatska vlast, ni hrvatski europarlamentarci, ni intelektualci ne osuđuju Rajoyev teror i, koliko se to iz Hrvatske može, ne ohrabre Katalonce? Uglavnom zbog straha od Bruxellesa, od istih onih zemalja koje su podržavale Jugoslaviju sve dok je bilo i trunke šanse da opstane. Učvrstili smo se kao država, postali članom UN-a, NATO-a i EU, umrtvili su nam se osjećaji za druge. Da se ovo u Španjolskoj i Kataloniji događalo između 1990. i 2000. godine, pružali bismo ruku Kataloncima očekujući njihovu, a sad ih i mi kao i gotovo cijela Europa prepuštamo madridskim okupatorima.
Nedjelja 22. listopada
Brkić Todorića progoni, a s Kutlom možda pije kavu
Evo još jednog dokaza da se ova vlast ponaša kao komunistička. Premijer Plenković, pošto je preko noći, kao na Divljm zapadu ili u hajdučka vremena, donesenim zakonom uprljao ruke otevši Ivici Todoriću privatnu tvrtku, sada ih pere i sve prepušta institucijama pravne države. Njegova pak desna ruka Milijan Brkić preuzima ulogu plicajca, istražitelja i suca te kaže: “Ako poštuje institucije pravne države, neka Ivica Todorić prvo dođe u Hrvatsku pa neka onda objasni to pred institucijama”. Na Todorićevu najavu da će doći kad prikupi dokaze uzvraća: “Djela, a ne riječi.” Tko je Brkić da tako poziva Todorića? I to stilom i tonom kojim sugerira krivnju te traži zatvor i osudu pa možemo očekivati da će ga on, kada se Todorić bude vraćao, dočekati u zračnoj luci i staviti mu lisičine na ruke. Osobno znam da su paše u Uredu predsjednika Tuđmana činili sve ne bi li na račun Todorića što više vrata otvorili Miroslavu Kutli. Ne sjećam se da je Brkić ikad u ime “pravne države”, koju u razvlašćivanju i progonu Todorića čine negdašnji komunisti Plenković, Božinović i Cvitan, pozvao Kutlu da dođe u Hrvatsku. Prije bi se moglo zamisliti da s njim pije kavu na nekoj mostarskoj terasi i prenosi mu pozdrave Ivića Pašalića.
Ponedjeljak 23. listopada
Plenkoviću nedostaju još samo dvije pudlice...
Pošto je potkraj kolovoza ove godine 18-godišnji mladić Marko Starčić pred Plenkovićem u Poreču uzviknuo “HDZ lopovi! Lopine!” te “zbog uznemiravanja javnosti” zaradio prekršajnu prijavu, Plenković je novinarima koji su ga pitali o tom slučaju izjavio: “Zakon se mora provoditi”. Malo prije toga kažnjena su sedmorica mladića zbog vrijeđanja državne tajnice Janice Kostelić, a niz koji pokazuje sve opasnije potonuće Hrvatske u policijsku državu nastavljen je policijskom zabranom navijačkog transparenta na nogometnoj utakmici Rijeka - Osijek koji je glasio: “Za navijače privođenje, pritvori, kazne i ćelije. Za ubojice sinkopa” (aluzija na presudu Tomislavu Horvatinčiću). Možda bi se sva tri ova slučaja mogla pripisati pretjeranoj brižnosti policije za mir i red u državi da nije Plenkovićeve izjave o “provođenju zakona”. Tko bi rekao da taj europejac sprijeda u ruhu uljuđenosti, snošljivosti, pomirljivosti... iza leđa u ruci drži batinu. Kad još zna kako tom batinom štiti svoj sve izrazitiji kult, u javnosti pothranjivan slavljenjem rođenja njegove princeze, pa punice koju vodi papi i “neodoljivog sinčića” s kojim je sve češće u javnosti..., čovjek poželi da mu nabavi dvije pudlice kako bi nas još više podsjećao na sretna vremena s najvećim sinom naših naroda i narodnosti.
Utorak 24. listopada
Optužbe samozvane ‘književnice u egzilu’
Na talijanskoj televiziji RAI buduća književna nobelovka Dubravka Ugrešić, “književnica u egzilu”, optužila je Hrvatsku za fašizam i druge slične opačine. A kako je završila u egzilu i izbjegla pogibelj u Lijepoj Našoj? Prije sedam-osam godina to je objasnio njezin mentor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, veliki autoritet za književnost, pogotovo rusku, Aleksandar Flaker, kojemu je bila i glavna suradnica na nekim projektima. Upitan u jednom razgovoru za novine čita li što D. Ugrešić objavljuje otkad je “prognana”, rekao je: “Ona nije protjerana, nitko je nije tjerao, otišla je na stipendiju u Berlin i tako je to počelo. Počela je suradnju s njemačkim novinama i nakladnicima, a tek se sada pomalo vratila i ovamo... Nisam bio spreman prihvatititi njezinu publicistiku… Razišli smo se onoga trena kad je ona svoj publicistički posao shvatila kao svoj ‘rat’, u inozemstvu, počela se reklamirati kao disident, emigrant”. Nikad Ugrešićka ni riječi nije rekla ni napisala o političkim zatvorima, logorima, ubojstvima i svekolikom teroru u svojoj Jugoslaviji, koja se nije razlikovala od fašističkih diktatura, pa kad joj je ta domovina propala, otišla je jer novu nije mogla podnijeti.
Srijeda 25. listopada
Do 2023., osim eura izvana, ničeg neće ni biti
Svako malo visoki dužnosnici najavljuju uvođenje eura dok im stručnjaci uzvraćaju kako bi to za Hrvatsku bilo pogibeljno. Ali premijer Plenković se ne da, pa ističe kako za taj “povijesni korak”, koji očekuje do 2023. godine, utiremo put: “Moja vlada je napravila izvanredan posao na smanjivanju proračunskog deficita, a preostaje nam smanjiti i javni dug”. A pogotovo je Vlada “napravila izvanredan posao na smanjivanju” broja stanovništva, te će za nekoliko godina u Hrvatskoj, iz koje će inozemni profiteri i dalje iznositi milijarde eura dobiti, jedva i biti drugog novca osim eura koje će Hrvati slati iz inozemstva. Guverner Hrvatske narodne banke, koja je servis stranih otimača, uistinu je u pravu – zašto bi novac u Hrvatskoj uopće imao hrvatski naziv kad nije hrvatski. Baviti se planovima o uvođenju eura (radi europske identifikacije elita!) dok propada najveći gospodarski sustav, dok traje najmasovniji bijeg iz zemlje praćen žestokim gnjevom zbog besperspektivnosti i nepravde vlasti, dok medije preplavljuje nezadovoljstvo građana mogu samo dužnosnici koji su prema Hrvatskoj potpuno bešćutni.
Četvrtak 26. listopada
Kakvo zgražanje zbog dopisništava u BiH!?
Kad je HRT potkraj 2013. godine “radi štednje” (štednje na patriotizmu!) zatvorio dopisništva u Mostaru i Sarajevu, zbog tog vandalizma Gorana Radmana, jednog od posljednjih primatelja štafete u ime mrtvog diktatora Tita, nitko na ljevici nije prosvjedovao. Ni Maja Sever ni Ivo Josipović koji su sad zgranuti objavom HDZ-a na društvenim mrežama kako “u Mostaru i Sarajevu opet otvaramo dopisništva HRT-a”. Ultraljevičarka Maja Sever piše: “Oprostite, ali tko mi? Nije li HRT ‘neovisan o bilo kakvom političkom utjecaju’? Tako piše u članku 1. Zakona o HRT-u”. A njezin ljubimac Ivo Josipović pokušava, neuspješno kao i uvijek, u stilu “smrznute lignje” biti duhovit: “HDZ i službeno oglašava da je HRT pretvorio u svoju privatnu stranačku prćiju. Za slučaj da je netko bio u dilemi.” Hrvatska televizija je u BiH i državni interes, pa bi se HDZ-ova pomoć HRT-u trebala tako shvatiti. A državni bi interes trebala biti uvijek te SDP-u sigurno nitko ne bi zamjerio da se usprotivio Radmanu kad je ukidao dopisništva u BiH. Isti taj SDP nedavno se zgranuo (kao da on uređuje HRT) zbog ukidanja emisije “Hrvatska uživo” u kojoj je Maja Sever dovodila kolone ultraljevičara i jugonostalgičara. To “mi” sa Stazićem, Marasom, Jovanovićem... nije joj bio politički utjecaj nego joj je jako prijao.
Petak 27. listopada
Vodoinstalater na čelu knjižnice, pa ostaj ovdje!
U knjižnici vraćate posuđenu knjigu, hoćete uzeti novu, pa knjižničara pitate: “Imate li Veliku poplavu od...?” Ne pričekavši kraj pitanja, on vam odgovara: “Na sreću, više nemamo, voda se povukla, ja sam brzom intervencijom spriječio veću štetu...” Čini vam se nevjerojatnim, ali to bi vam se moglo dogoditi u Slunju, gdje su zamjenika gradonačelnika Jure Katića, člana HDZ-a Ivana Požegu, vodoinstalatera, postavili za v. d. ravnatelja mjesne knjižnice. Katić kaže – nije važno kakvu školu netko ima, važno je da zna raditi svoj posao. Premda će Požega ravnatelj knjižnice biti privremeno, premda je vodoinstalaterski posao častan, ali ništa zajedničkog nema s radom u knjižnici, očito je da je posrijedi stranačka povlaštenost naslijeđena iz komunizma kad je biti partijac značilo više od bilo kakve škole. Primjer je ilustrativan za razloge koje spominju mladi ljudi kad odlaze iz Hrvatske, a o mnoštvu takvih slučajeva vezanih i uz SDP, HNS, Most, IDS... pisali su mediji. Kad se namire dužnosnici i članovi stranaka, rodbina i prijatelji stranačkih vođa, i svi oni iz pravila “ja tebi, ti meni”, običnom svijetu i ne ostane ništa osim nezaposlenost ili inozemstvo.
Bravo Milane