U nedavnom susretu na zagrebačkoj Ilici jedan poznanik nije se libio otvorene kritike: „Ne možete više pisati o Stepinčevoj crkvi! Kosa mi se na glavi diže kad to pročitam, jer ne postoji nikakva Stepinčeva crkva, nego Crkva Isusa Krista, Katolička crkva, opće i univerzalna“, bio je kritičan. I doista je u pravu.
Crkva ne može biti ničija, nego Kristova. Kada bi bilo tako, prestala bi biti Crkva, postala bi sektom, zatvorila se u sebe, vjerovala u nekoga svog boga. Međutim, nemoguće je izbjeći i istinitu činjenicu da “Stepinčeva crkva” doista postoji u Hrvatskoj. Nije to nikakva paralelna crkva ili već spomenuta sekta, nego upravo Crkva tog istoga Isusa Krista, koja je taj naziv i tu sintagmu dobila zbog vremena, konteksta i prilika u kojoj je živjela Katolička crkva u Hrvatskoj za vrijeme, a još više poslije Drugog svjetskog rata.
Stepinčeva crkva nastala je, prije svega, na Stepinčevu držanju tijekom rata i nakon njega, otporu jednom i drugom totalitarizmu, a još više na njegovu progonu od komunističkih vlasti, koje su ga naposljetku i ubile. Stepinčeva je crkva mučenička Crkva, tj. ona Crkva koja ne odustaje od svoje vjere ni milimetra, koja ni pod koju cijenu ne želi napustiti Krista i odijeliti se od pape i Vatikana. To je Crkva koja je prigrlila Kristov križ sa svom njegovom težinom i upravo u vremenu progona davala snagu i pastirima i vjernicima koje je državni režim zatirao, a društvo preziralo i odbacivalo.
U komunističko vrijeme Stepinčeva je crkva bila velikim dijelom nevidljiva, ali ipak i te kako prisutna. Njezina se nazočnost osjećala u bilu hrvatskog naroda jer ga je ona okupljala, tješila i vodila, krijepeći mu vjeru nesalomljivom nadom da se isplati ustrajati i ne odustati, nego ostati vjeran do kraja baš kao što je to bio i sam kardinal Stepinac. Crkva s tako snažnom i nepokolebljivom vjerom mogla je na svojim leđima istodobno poduprijeti i iznijeti demokratske promjene koje su uslijedile.
Pravo pitanje danas bilo bi, a gdje je danas ta Stepinčeva crkva? Živi li ona i dalje istom snagom i žarom te vjere kojom je živjela prijašnjih desetljeća. Moglo bi se reći da se u posljednje vrijeme malo probudila oko zastoja kanonizacije samoga kardinala Stepinca, pa se ta sintagma ponovno našla u javnosti. No je li današnja Crkva, današnji pastiri i vjerni puk, istog onoga nesalomljiva duha koji resi Stepinčevu crkvu ili smo posustali, razvodnili se i razmekšali, možda i kapitulirali pod kojekakvim totalitarizmima današnjeg vremena, čiju ubojitu moć katkad ne znamo ni prepoznati.
A nije nimalo bezazlenija i kobnija od onih prijašnjih i jednakom prijetnjom prijeti Kristovoj Crkvi kao i u Stepinčevo vrijeme, samo drugim načinima i sredstvima. Pa je pitanje buđenja snage te Stepinčeve, tj. Kristove Crkve i danas i te kako aktualno, jer slabljenjem i razvodnjavanjem njezine baštine rastače se i blijedi snaga one jedne i jedine, univerzalne Crkve katoličke.
Svetosavska. Stepinceva.