I dok svi radosno iščekujemo Božić, postavljamo si brojna pitanja o tomu kako ga želimo dočekati. Jer sve mora biti "kak na Božić", kojem se svak" veseli kao "ribica u vodi, ptičica u gori i dušica u kraljevstvu nebeskom".
Baš kao i nekad, te su pripreme najintezivnije u trećem tjednu došašća, pa i svetac koji je prije najnovije reforme kalendara dolazio u to vrijeme, sv. Toma (21. 12.) podsjećao je simbolički na brigu oko onog naoko najvažnijeg, božićne pečenke, koja se upravo toga dana pripremala "Sveti Toma, ubi (goni) prasca doma", ili "sveti Toma meso koma". I dok bi muškarci priređivali "pečenice" i "zaoblice" (odojke, jariće, ovce i purane), žene bi pekle kolače i spremale zalihe raznovrsne hrane. Trebalo se pobrinuti i za vino, bez kojega nije bila ni jedna kuća.
U dugim zimskim večerima bilo je iznimno živo. Pripravljani su raznovrsni ukrasi i nakit za kićenje sobe. Uz ukrase od slame i papira (ruže, lančići, lampašići i zvjezdice), pozlaćivali su se i posrebrivali orasi i lješnjaci, zamatali u sjajni papir (pjenicu) i pripremale crvene jabuke. Sve se to spremalo za "kinč" ili "cimer", božićni ures od zelenih grana smreke, koja se kitila mnogo prije nego što se udomaćilo božićno drvce, početkom 20. stoljeća. I dok su ženski članovi obitelji radili nakit, muški su izrađivali božićne jaslice.
Čar tih poslova teško je danas i zamisliti, kad mnogo toga gotovog ulazi u naše domove, pa tek posljednjih nekoliko dana prije Badnjaka osjećamo važnost svoje uloge i ozračja koje stvaramo. U tomu nam pomažu i brojni božićni znakovi i simboli koji nas okružuju, riječju, bogata božićna tradicija koju smo baštinili, u kojoj vatra, svijeća, jabuka, zelena grana, zeleno žito, sjemenje, božićni kruh, jaslice-betlehem i trikraljska zvijezda igraju posebnu ulogu.
Uz radost, mir, osjećaj pripadnosti domu i obitelji, izričaj dobrih želja za napredak, svjetlost je jedan od osnovnih znakova božićnog vremena. Ona sve prožima, bilo da se javlja kroz svjetlo luči, baklji ili lampaša kojima su ljudi išli na rane mise došašća (zornice), ili kao već zaboravljeni plamsaj vatre panja "badnjaka", kućnog ognjišta, božićne svijeće na stolu ili raznobojnih svijeća na okićenom boru, od zvijezde repatice u božićnim jaslicama, do osvijetljene zvijezde od starog sita, koju su kroz naša sela ne tako davno nosili osobiti čestitari "betlemasi", "trikralji" ili "zvezdari". Ta je svjetlost ujedno i simbol kršćanstva u novorođenu Djetetu - Otkupitelju i Spasitelju. Tako se pred našim očima odjednom stapaju u prekrasnu harmoniju vjekovima udaljeni mnogi pretkršćanski običaji solis invictis - nepobjedivog Sunca u kršćansku simboliku mladog Boga - Božića.
Zelena pšenica, panj badnjak
Pokušajmo na nekoliko primjera božićnog znamenja koje nas okružuje vidjeti i osjetiti njihovo bogatstvo, značaj i starinu, pa će nam mnogo toga biti bliže i jasnije ovih "svetih" dana. Božićno žito, običaj sijanja pšenice za božićni stol, i danas je jedan od najprisutnijih hrvatskih božićnih običaja, i to i u gradu i na selu. Jedan je to i od načina kićenja kuće zelenilom, u hladno zimsko doba, kad se priroda nalazi u stanju mirovanja. Prastari je to običaj, stariji od dvije tisuće godina, koji nas povezuje s Adonisovim vrtićima Mediterana, odnosno kultnim vrtićima koji nas vode čak do Indije. Osim u Hrvatskoj naći ćemo ga i u mnogim katoličkim zemljama srednje Europe. Kod nas je poprimio i neka posebna obilježja, pa se raširen preko hrvatskih katoličkih misija u svijetu, spominje i kao "hrvatsko žito". Prvenstvena zasluga pri tome pripada ukrasnoj traci hrvatske trobojnice, kojom je isklijalo žito obavijeno. Iako se trobojnica kao nacionalni simbol koristi tek poslije Napoleonskih ratova, taj običaj možemo zahvaliti ilirskom pokretu.
Tako je obavijeno žito danas postalo nezaobilaznim znakom hrvatskog božićevanja. Zelenilo oko Božića, od pšenice u posudi do zelene grane (može biti i bršljan, kadulja, zimzelen, božikovina, grančica hrasta, javora, napose borovice), odnosno božićnog drvca, izriče prosperitetnu želju za budućim rastom, vitalnošću, napretkom i svekolikim obiljem u sljedećoj godini. Porijeklo je takvog običaja u novogodišnjim okićenim granama - strenama, koje su se u rimsko doba davale bližnjima kao darovi.
Druge je tradicije božićno drvce, koje se prvi put javlja u Njemačkoj u 16. st., da bi u ovom stoljeću bilo i kod nas posve udomaćeno. Još je jedna od udomaćenih tradicija postalo i izrađivanje jaslica. Kod nas su one nastale na tradiciji europskog prikazivanja napuljskih i sicilijanskih jaslica, pa ih u crkvama nalazimo od 17. stoljeća, a u kućnoj su primjeni posljednjih oko 200 godina. Takve najstarije primjere nalazimo u Hrvatskom zagorju, koje se prirodno naslanja na živu tradiciju srednje Europe. Ondje i danas možemo naići na brojna remek-djela našega pučkog rukotvorstva. I tako bismo mogli nizati podatke i o drugim božićnim pojavama, znakovlju i simbolima, od božićne slame... do crvenih jabuka, od božićnih pjesama ... do božićnih čestitara.
Piše Josip BARLEK, prof.