Autor knjiga “Genocidni izraelski diplomata Teodor Meron”, “U čeljustima kurve Del Ponte”, “Vašingtonski seksualni manijak Bil Klinton”, “Lažljiva haška pederčina Džefri Najs”, “Krvave ručerde Madlen Olbrajt”, “Hitlerovi najverniji sledbenici Helmut Kol i Hans Genšer”, “Podmukli galski picopevac Žak Širak”, “Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker” i brojnih drugih uradaka slične poetike, četnički vojvoda Vojislav Šešelj zbog zdravstvenog stanja ovog je tjedna iz haškog pritvora “privremeno” pušten na slobodu. Nakon što je proveo gotovo dvanaest godina u pritvoru, proces mu još nije okončan, što dovoljno govori o sudu koji ga je optužio, sudio mu, a sada ga, teško oboljelog, bez presude pušta da zadnje cirkuske role odigrava na slobodi.
Osim što je bio medijski najistaknutiji srpski ratni huškač, Šešelj nije ostajao na verbalnom vatrometu, već je djelovao i konkretno, od osnivanja zloglasnih dragovoljačkih jedinica, koje su sudjelovale u agresiji na Hrvatsku i BiH, do izravnog sudjelovanja u akcijama etničkog čišćenja, poput one u vojvođanskom selu Hrtkovci, nekada većinski naseljenom Hrvatima. Za razliku od većine optuženika koji bi, čim bi stavili haaške slušalice, postajali krotki i tihi, Šešelj je i u Haagu nastavio po starom. Sprdao se sa sucima i sudom, bahato i vulgarno. Vrijeđao ih je, ponižavao, pravio budalama, što su dijelom doista i bili. Nanjušio je da ima posla s okoštalom institucijom koja je odavno izgubila kompas, s preplaćenim ljudima s togama i perikama koji, skrpljeni sa svih strana svijeta, uglavnom nemaju pojma o čemu je tu riječ i da suđenje može iskoristiti kao najbolje sredstvo samopromocije i virtualnog održavanja mita, koji je na terenu doživio krah. Suđenje se pretvorilo u neku vrstu stand-up komedije koja je, osim u Srbiji, imala začuđujuće puno fanova i u Hrvatskoj i u BiH, gdje su se na društvenim mrežama masovno dijelile snimke na kojima “Šešelj razvaljuje suce”.
“Šećer na kraju”
U zemlji čiji su čelnici uglavnom bili manji od makova zrna pred Carlom del Ponte, dijelom je razumljiva impresioniranost drskošću četničkog vojvode, ali sjećanje na sve posljedice koje je šešeljizam ostavio, na kraju je rađalo mučninu i gađenje prema takvom sudu, koji svojom sporošću i neučinkovitošću postaje pozornica za zlikovačke ekshibicije. “Šećer na kraju” bilo je njegovo puštanje na privremenu slobodu.
Tjedan prije u Moskvi je u dubokoj starosti umro neoptuženi i međunarodnom pravdom neuznemireni general JNA Veljko Kadijević. S ovim odmakom, jasno je da je osnovni problem Haaškog suda bio rad tužiteljstva. Čini se da mu je osnovni cilj bilo modeliranje političkih odnosa na prostoru bivše Jugoslavije, a ne ustanovljivanje istine i provođenje pravde. Kako drukčije objasniti činjenicu da nitko iz vrha JNA nije optužen, dok se u optužnicama protiv političkih i vojnih čelnika Srba, Hrvata nije štedjelo, pa ista osoba, npr. Ratko Mladić, nije tužena za ono što je radila u uniformi JNA, već samo u srpskoj. Je li planska politika “međunarodne zajednice” bila da se očuva neokaljanim mit Jugoslavije, kao potencijalno i ubuduće, pod drugim imenom iskoristivog okvira, i prebaci sva krivnja na postjugoslavenske nacionalizme? Zašto nisu podignute optužnice protiv političkog i vojnog vrha Jugoslavije i čelnika SDB-a? Zašto se u slučajevima nekih zločina išlo do samog političkog vrha, a kod nekih drugih, npr. zločina bošnjačke vojske protiv Hrvata u BiH, nije maknulo dalje od neposrednih izvršitelja?
Apsurdno dugo trajanje procesa
Drugi problem je sam ustroj suda i apsurdno dugo trajanje procesa. Kad ti suđenje traje predugo, u dobi u kojoj se većina aktera nalazi, logično je očekivati da neki umru prije presude, kao Milošević, pa ostanu neosuđeni. Ili se teško razbole, poput Šešelja, pa se javi rizik da umjesto kao osuđeni zločinci na kraju budu prezentirani kao mučenici. Otezati suđenje dvadeset godina nakon završetka rata otprilike je kao da je sud u Nürnbergu 1964. godine pustio malo optuženike na slobodu jer proces još traje, a oni su, eto, slabog zdravlja. Nürnberški proces je trajao samo 11 mjeseci, počeo je već u studenom 1945., a završio je u listopadu 1946. Haaški procesi traju dulje od deset godina kao u slučaju Šešelja ili šestorice najviših političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne kojima je suđenje započelo prije deset i pol godina, a pravomoćna presuda će im biti izrečena tek za tri godine. Među ostalim, tako dug proces je već sam po sebi kazna i prije presude. Prvostupanjskom nepravomoćnom presudom čelnici Herceg-Bosne lani su osuđeni na visoke zatvorske kazne kao sudionici udruženog zločinačkog pothvata na čelu s predsjednikom RH Tuđmanom i uz konstataciju suda kako se radilo o međunarodnom sukobu. Kao što su čitavo desetljeće ignorirali suđenje, hrvatski mediji su uglavnom prespavali i tu presudu i njene moguće posljedice, kao da se to Hrvatske ne tiče. Za razliku od servilnog odnosa prema istražiteljskim timovima tužiteljstva, odvjetnici optuženih tvrde kako su nailazili na stalne poteškoće u pribavljanju dokumentacije. Među ostalim, 18 knjiga s mnoštvom ratnih dokumenata, koje su nesumnjivo stvar od javnog interesa, a koje je godinama objavljivao general Praljak, naknadno su klasificirane u kategoriju šund literature i razrezan mu je porez od 628.000 kuna, iako nije stavljao naslove poput “smežurano kengurovo mudo”.
Nakon oslobađajuće presude generalima Gotovini i Markaču, Hrvatska je odahnula. Tužiteljstvu je očito od utvrđivanja stvarnih krivaca za zločine počinjene poslije Oluje bilo važnije držati Hrvatsku za gušu konstrukcijom udruženog zločinačkog pothvata. Saveznike su našli unutar RH, među likovima koji su bili spremni na sve, uključujući i lažna svjedočenja, samo da bi pobijedili u unutarnjoj političkoj borbi. Čak i takva, nategnuta optužnica, pala je samo za dlaku na drugostupanjskoj presudi. Hrvatska priča s Haagom time nije završena i definitivan epilog dobit će pravomoćnom presudom šestorici 2017. No već sada se može reći kako dvije osnovne svrhe zbog kojih je sud osnovan – kažnjavanje ratnih zločina i doprinos pomirenju među narodima – nisu ostvarene. Na svim stranama ostao je osjećaj frustracije, a sve igre i igrice oko suda nisu smirivale, nego su samo pogoršavale atmosferu, prije svega u BiH. Nakon zadnjeg bisera s puštanjem Šešelja, preostaje nam samo optuženicima zaželjeti dobro zdravlje do završetka svih maratonskih suđenja, a međunarodnoj pravdi da nakon iskustva “Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije” ubuduće bude brža i dostižnija.
Haaški je sud sprdačina i upravo perverzno iskrivljavanje svega što ima veze s pravdom. Hrvatska je vrlo naivno uletjela u cijelu tu priču. U međuvremenu smo svi mi kažnjeni i te kako zbog te naivnosti, ponižavanjem od strane kojekakvih svjetskih birokrata, alibijem koji su svi koji mrze ovu zemlju dobili za uništavanje našeg nacionalnog ponosa i za konstantno pljuvanje po Hrvatskoj i po njezinim ljudima, ucjenama zbog kojih smo na kraju ostali bez kičme, i to ne samo u političkom već i u gospodarskom smislu i na mnoge druge načine. Umjesto ponosnog naroda koji gradi svoju dugo željenu i teško, ali uspješno obranjenu zemlju, nakon svega smo postali depresivna nacija s vrlo niskom samosviješću, duboko posvađana i podijeljena, i zemlja iz koje mladi bježe, a na izbore nam se kandidira uglavnom ološ jer svaki iole bolji čovjek duboko zgađen bježi od takve beskičmenjačke, ulizičke politike kakva nam se nametnula. Na Haag nismo nikad trebali pristati. Zločine u vlastitim redovima morali smo sami sankcionirati, ne radi pokazivanja pred svijetom već radi nas samih. A zločine drugih strana prema nama morali smo dobro istražiti (što do dana današnjeg nije učinjeno) i na vrijeme potkrijepiti svim dokazima te podići optužnice, bez obzira na to jesu li nam počinitelji dostupni ili ne. I ne dopustiti nikome da nas gazi i ponižava, jer rat koji smo vodili bio je obrambeni i tu činjenicu nitko ne može poreći. Tako je trebalo napraviti, a ne pristati na ovu perverziju za koju je valjda sada svakome jasno o čemu se radi i o čemu je od početka bila riječ.