Nije trebalo dugo, tek nekoliko dana, da nakon prerane smrti uglednog menadžera Marina Pucara, krene nastavak igre prijestolja u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, nakratko prekinute upravo njegovim imenovanjem na čelo te udruge u kolovozu prošle godine.
Pucar se pokazao kao idealno rješenje za smirivanje nabujalih strasti u moćnoj poslodavačkoj udruzi, koju su mjesecima prije potresali seksualni skandali te smjene i ostavke vodećih ljudi. O stvarnim uzrocima i posljedicama dotad neviđenog previranja među hupovcima već smo pisali na ovome mjestu. Iza sukoba koncepcija budućeg izgleda HUP-a, sasvim legitimno, stajala je borba za prevlast unutar jedne od najmoćnijih interesnih organizacija u državi.
Imenovanje pokojnog Pucara na mjesto predsjednika HUP-a pokazalo se tada dobrim potezom, prvenstveno zbog njegove osobnosti i stila djelovanja, ali i ugleda koji je uživao u političkoj i poslovnoj javnosti. Pošlo mu je za rukom, barem naizgled, da pomiri sukobljene interese.
No cilj je trebao biti dalekosežniji - osigurati mirnu tranziciju udruge poslodavaca iz lobija pod apsolutnom kontrolom stare garde gospodarstvenika koji su HUP i osnovali prije više od četvrt stoljeća do organizacije spremne pripustiti u svoje vrhove manje, ali sve brojnije i utjecajnije mlađe igrače. Međutim, Pucarova prerana smrt početkom ove godine naprasno je prekinula proces preobrazbe koji HUP, želi li opstati, ne može izbjeći.
Za bolje razumijevanje sadašnjeg stanja u HUP-u, valja se prisjetiti da su ključni ljudi prilikom osnivanja te udruge prije 28 godina bili tada vodeći hrvatski industrijalac Ivica Todorić i šefovi najvećih banaka. Na čelu HUP-a otad su se izmjenjivali Todorić, Franjo Luković, pokojni Mladen Jakopec, Damir Kuštrak, Darko Marinac, Branko Roglić, Emil Tedeschi...
HUP je te 1993. godine bio odraz moći neprikosnovenog osnivača Agrokora i nadolazeće snage domaćeg bankarskog sektora. Gotovo dvadeset godina taj je establishment vedrio i oblačio na domaćoj gospodarskoj sceni, s nemalim uplivom u politička zbivanja. Svijet se u međuvremenu okrenuo na glavačke, a val globalnih društvenih i ekonomskih promjena polako je zahvaćao i Hrvatsku pa se s vremenom taj interesni krug osipao.
Tako je Todorić danas otužni zatočenik u vlastitom dvorcu, a nekadašnje bankarske perjanice izgubile su moć ulaskom Hrvatske u EU i integrianjem domaćeg bankarskog kapitala, mahom u stranom vlasništvu, u europske financijske okvire. Bankara koji su drmali Hrvatskom 90-ih i početkom 2000-ih, kao i većine bivših vedeta HUP-a, danas se rijetko tko sjeća, a zlobnici će primjetiti da je njihova ostavština ekvivalent ekonomskog stanja u Hrvatskoj danas. Međutim, osobnost spomenutih HUP-ovih osnivača duboko je utkana u tu organizaciju koja, osim zastupanja partikularnih poslovnih interesa vodećih ljudi udruge, nije ostvarila zacrtani društveno-ekonomski cilj kreiranja prihvatljivog i poticajnog radnog zakonodavstva u suradnji sa sindikatima i državom. Koliko god se trudio i rastao (HUP danas ima 6000 članica koje zapošljavaju 270 tisuća radnika), vrh HUP-a nije se mogao osloboditi duha prošlosti i osobnosti svojih patrijarha koji su što biološki, što poslovno otpadali iz igre jedan po jedan.
Nekolicina prvoboraca poput Ante Vlahovića i Roglića ovih dana napušta HUP, a ostao je samo Emil Tedeschi koji je u vrijeme osnivanja bio pripadnik mlade tek stasale generacije poduzetnika, a danas se u zrelim godinama prometnuo u vodećeg gospodartsvenika.
Do samo prije dvije godine u tradicionalnom Večernjakovu izboru gospodarstvenika godine prevladavali su menadžeri iz tradicionalnih sektora poput prehrambene industrije, trgovine i turizma. U lanjskom izboru od pet finalista izbora četvorica su bila predstavnici visokosofisticiranih tehnoloških industrija.
Za njih do nedavno šira javnost nije čula, ali čule su vodeće svjetske tehnološke i automobilske korporacije koje su u njihove biznise investirale milijarde kuna. Nemoguće je ne primjetiti da u vodećim tijelima HUP-a nema predstavnika Infobipa, Nanobita, Infinuma, Rimac automobila...
Poslovna paradigma dečki iz tih kompanija ponešto je drugačija od modela na kojem je stara garda gradila svoje poslovne imperije osuđene na plitka tržišta Hrvatske i regije, ali ključna je razlika u osobnosti i životnoj filozofiji. Biznismeni nove generacije uspjeh grade na valu tehnološke revolucije koja mijenja svijet iz temelja.
Možda je stoga vrijeme da se i u HUP-u, kao i u gospodarstvu i politici, dogodi smjena generacija, gdje će nova ekipa modelirati tu interesnu grupaciju sukladno globalnim trendovima i u skladu s neminovnom transformacijom hrvatskog gospodarskog sustava koji je postao neodrživ. Dakako, uz odavanje počasti onima koji su HUP godinama gradili. To bi bio civilizacijski minimum.