Naši posjeti grobljima ovih dana uvjeravaju nas da smrt nije „samo medicinski, prirodni, biološki ili pak antropološki fenomen”, nego da je ona sa svim onim što se zbiva prije i poslije nje veoma važan „socijalni fenomen“ koji se isprepliće sa svim čovjekovim životnim područjima: osobnim, obiteljskim, rodbinskim, etičkim, religijskim, političkim, ekonomskim, pravnim itd.
A to znači da se njome bave mnogi društveni podsustavi počevši od bolnica, staračkih domova i hospicija do uprava grobalja, krematorija, pogrebnih i poduzeća za proizvodnju pogrebne opreme, zatim crkvenih i državnih institucija, osiguravajućih društava do sudova, mirovinskih fondova, odvjetnika itd., itd. A kako smrt time zadire u živo tkivo pojedinca i zajednice kojoj taj pojedinac pripada, ona time stječe i svoje društveno značenje, ona postaje sastavnicom čovjekova svakodnevlja bez obzira na to što je čovjek još od 19. stoljeća želi skloniti na neko mjesto koje neće biti uočljivo ni njemu ni prolaznicima.
Fizički živi, socijalno mrtvi
Živimo u vremenu u kojemu samo rijetki „sretnici“ imaju sreću umrijeti u svojoj postelji u vlastitoj kući, među svojima, među onima koje su najviše voljeli i za koje su „potrošili“ svoj život. Umjesto tog intimnog i skrovitoga mjesta za rastanak od najbližih, za sve više građana Hrvatske mjesto njihova posljednjeg „izdisaja i mûka“ postaju bolnice (u kojima se ne ozdravlja, nego umire), i starački domovi koji prestaju biti ne samo mjesta proživljavanja treće i četvrte životne dobi, nego, nažalost, i mjesta za „odlaganje biološkog otpada“, mjesta za smještaj već istrošenog i potrošenog materijala koji nije moguće renovirati.
A to znači da najveća “briga” njihovih potomaka postaje kako pronaći mjesto za njihov “siguran smještaj bez povratka” u kojemu će oni daleko od očiju i skrbi najbližih „blaženo preminuti u Gospodinu“. Stoga te institucije postaju njihov “novi dom”, u njima oni nastavljaju “živjeti” i prije fizičke smrti socijalno umirati primjećujući i sami da su zaboravljeni, ostavljeni, da više nikome ne trebaju. Postaju svjesni da su, iako fizički živi, zapravo socijalno mrtvi. A željeli bi biti okruženi osobama kojima bi mogli iznova ispričati svoju biografiju, kazati im što su oni nekoć bili, što su poduzimali, čime su se bavili i koje su uspjehe postigli.
Upravo ta činjenica da su posebno teško oboljele osobe, dakle one kojima se već mogao odrediti približno točan datum smrti, ostajale same i bez prisutnosti nekoga tko će ih prihvatiti sa svim njihovim ljudskim potrebama, potaknula je gospođu Cicely Saunders (1918. – 2005.) da 1967. u Londonu utemelji Hospicij sv. Kristofora. Od tada pa do danas, u svakom od takvih hospicija u više od 120 zemalja svijeta, bolesnik je u središtu pozornosti, njemu se posvećuje sva dužna pažnja iako su svi svjesni da boluje od neizlječive bolesti.
Stoga se već dugi niz godina, druge subote u listopadu, obilježava Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi, što je – barem kad je o Hrvatskoj riječ – rijetka prilika da se progovori o dostojanstvu života onih koji su teško bolesni, koji boluju od neizlječivih bolesti i koji trpe veliku fizičku bol. Obilježavanje toga dana postaje prilika da se hrvatskoj javnosti kaže što su to hospiciji, kada su se i s kojom svrhom osnivali, koja je njihova važnost u današnjemu vremenu, u suvremenome društvu.
S osnivanjem hospicija u Hrvatskoj ne ide tako lako. Iako je Svjetska zdravstvena organizacija još 1990. godine proglasila “pravo na palijativnu medicinu jednim od osnovnih ljudskih prava na zdravstvenu zaštitu“, ona je – prema onome što se u svezi s tim čini – pri dnu ljestvice društvenih prioriteta u Republici Hrvatskoj unatoč činjenici da je Ministarstvo zdravstva u svibnju 2017. usvojilo Nacionalni program razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj 2017. – 2020., prema kojemu „uspostava sustava palijativne skrbi predstavlja jedan od prioriteta Republike Hrvatske i sastavni je dio Nacionalne strategije razvoja zdravstva 2012. – 2020.“, a sve „s ciljem poboljšanja kvalitete života bolesnika i njihovih obitelji suočenih s problemima uslijed neizlječive, uznapredovale bolesti“.
Kao potvrdu usmjerenosti ministarstva prema tome cilju, u dokumentu se navodi sve što je do 2017. u svezi s tim učinjeno, posebno kad je riječ o mobilnim timovima za palijativnu skrb u kući bolesnika, bolničkim timovima za palijativnu skrb, ambulantama za bol, angažiranju volontera u palijativnoj skrbi, ugovorenim palijativnim posteljama u bolničkim zdravstvenim ustanovama itd.
U rukama dobrih ljudi
No, u Hrvatskoj djeluje samo jedan hospicij, i to onaj u Rijeci: Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić, koji je 2013. osnovala Riječka nadbiskupija, odnosno Caritas Riječke nadbiskupije. U Hrvatskoj djeluje i nekoliko palijativnih odjela kao npr. u bolnicama u Dubrovniku ili pak u Bolnici sv. Rafaela u Strmcu pokraj Nove Gradiške, što navodi na zaključak da je palijativna skrb u Hrvatskoj najvećim dijelom u rukama isključivo dobrih, samozatajnih i plemenitih ljudi koji imaju ljubavi i volje pomagati drugima u najtežim trenucima njihova života, kao što to uz gore spomenute, ali i mnoge poimenično nespomenute ustanove i pojedince čine i u Hrvatskoj udruzi prijatelja hospicija, vođeni riječima sv. Franje Asiškoga: “Počni raditi ono što je potrebno, onda učini ono što je moguće i odjednom radiš nemoguće.”
Neka stoga i ovaj kratki tekst, pisan u povodu blagdana Svih svetih i Dušnoga dana, bude poticaj za senzibiliziranje hrvatske javnosti za patnju mnogih naših sugrađana koji su sami i ostavljeni, koji se nalaze u terminalnoj fazi bolesti i kojima je potrebna svekolika pomoć ljudi koji će htjeti i znati poštovati dostojanstvo njihove osobe.
Pogledajte video o poznatim Hrvatima koji javno svjedoče vjeru:
...ne treba u hrvatskoj hospicij. samo jos malo treba pricekat da svi sposobni izadju iz drzave, pa da ostane citava hrvatska kao jedan veliki hospicij, je bi ostali samo ovi neizlijecivi....tu bi se mogao razviti i mrtvacki turizam, a ulaganja su minimalna